Naš božanski Spasitelj govori nam o prvoj i najvećoj zapovijedi: o ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Na pitanje zakonoznanca: “Učitelju, koja je najveća zapovijed u Zakonu?”, Isus je odgovorio: “Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom! To je prva i najveća zapovijed!” A onda je nastavio: “Druga je toj jednaka: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe! O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci!”

Riječ je ovdje o već poznatim zapovijedima koje su neki rabini držali najvažnijima. Prva je uzeta iz knjige Ponovljenoga zakona (5,6), a druga iz Levitskoga zakona (19,18). Novost je u tome što je Isus zbližio te dvije zapovijedi, spojivši ih gotovo u jednu i razjasnio da o njima ovisi naše spasenje, naša životna sreća ovdje u ovoj suznoj dolini i jednom u vječnosti – raju.

Osvjedočenom vjerniku dosta je obdržavati samo jednu, zapovijed ljubavi, uz uvjet da je shvati i živi u potpunosti kako je Isus naučavao. Pitanje je, je li Bog nama naa prvome mjestu? Ako jest, onda je sve na svom jestu…

Ljubiti Boga svim srcem znači potpunu raspoloživost za prihvaćanje njegove volje, znači bezuvjetno predanje njegovoj službi. Da vršeći volju Božju dadne konkretan oblik svom služenju, čovjek mora ljubiti bližnjega i darivati mu velikodušno samoga sebe. Isusov prim-jer to jasno pokazuje. On ispunja volju Očevu kad se predaje na službu ljudima i kad se žrtvuje za njihovo spasenje.

Njegovo otkupiteljsko djelo je u isto vrijeme izraz njegove ljubavi prema Ocu i prema ljudima. Pozvani smo živjeti zapovijed ljubavi kao što ju je živio Isus. Dakle, u ovih nekoliko redaka sadržano je sve što bi trebali činiti da sebi osiguramo Boga, spas, vječnu sreću. Tu su svi zakoni, sve zapovijedi: sve je izvršio tko ljubi Boga i svoga bližnjega. Zato je i rekao sveti Augustin: “Ljubi i radi što hoćeš!” Jer, tko ljubi Boga i “bližnjega svoga kao samoga sebe”, taj “hoće” i radi samo što Bog hoće, samo što je dobro, što usrećuje i spašava.

“Ljubi Gospodina Boga svoga…” Gospodina moramo ljubiti: on je sama ljubav, on nas ljubi – on je beskrajna ljubav, on nas beskrajno ljubi. “Ljubio sam te vječnom ljubavlju”, govori Bog riječima proroka Jeremije. Da, Bog nas ljubi vječnom ljubavi – najveća je to istina i najveća utjeha za naše srce. Naš je Bog Otac pun ljubavi i dobrote za nas svoju djecu: darovao nam život, poziva nas u vječni život; očinski se brine za nas, oprašta nam tako rado sve grijehe, ima razumijevanja za naše slabosti. On dobro zna da smo slabi i griješni, da su napasti velike. On se raduje kad kad god mu se vratimo i molimo ga za oproštenje. On nas tješi i voli kao svoju ljubljenu djecu.

“Ljubi Gospodina Boga svoga…” Bog nas ljubi, jer sama ljubav – što drugo nego moramo ga ljubiti. Naš Gospodin nije strogi nesmiljeni Gospodar, što odozgo, s visoka gleda i bilježi naše pogrješne korake nego veliki prijatelj što prati naše korake, vodi nas za ruku kroz život da bude što manje lutanja…
On je Otac što uvijek prašta jer uvijek ljubi; ljubi i svoju zločestu djecu – grješnike, strpljiv je do krajnjih granica; granica njegovoj ljubavi jedino je naša neljubav – grijeh.

Ivan apostol napisa: “U ovome se sastoji ljubav: nismo mi ljubili Boga, nego je on ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe.” Bog je prvi nama pružio ruku i srce. Ljubiti Boga čitavim srcem i životom – traži njegova ljubav i naša zahvalnost. Ljubav uvijek kao odgovor traži i očekuje ljubav. I naš Bog traži naše srce. Sebe je dao nama i nas traži sebi. Samo tako on je zadovoljan a mi sretni.

Sveti Pavao napisa daje Gospodin predao sebe za nas jer je ljubio; po riječima Isusovim to je najveći, krvlju napisani dokaz Božje ljubavi prema čovjeku. Da, na križu je napisano krvlju Isusa Krista koliko nas Bog ljubi; zar na to možemo samo odmahnuti rukom te hlad-na i bešćutna srca proći mimo Raspetoga: ne odgovoriti ljubavlju na njegovu ljubav…
Bog nas ljubi i očekuje našu ljubav, ali nas na to ne sili: ljubav se ne da iznuditi – ona je dar srca. Gospodin, koji nas neizmjerno ljubi i potpuno nam se dariva, očekuje i od nas da ga rado poslušamo i radosno ljubimo i činimo ono što od nas ta ljubav traži.  Mi ne živimo za Boga, ne služimo Bogu za plaću nego za ljubav, a ljubav našega Boga najveća nam je plaća.

Kada su Japanci u 16. stoljeću prvi put sreli kršćanske misionare i od njih čuli koliko je Bog ljubio ljude: postao čovjek i dao se za njih raspeti, čudili su se i samo ponavljali: “Oh, kako je dobar, kako je milosrdan Bog kršćana-katolika!”
A kad im je onda rečeno da Boga treba ljubiti, neobično su bili iznenađeni. “Ali zašto to? Zar treba pametnu čovjeku još i zapovijedati da ljubi Boga koji nas tako jako ljubi? Zar nije najveća sreća ljubiti Boga, a najveća nesreća ne ljubiti ga?” Da, jedina sreća, jedini konačni smisao – cilj našega života, jedini naš važan posao odsad dovijeka morao bi biti: ljubiti Boga i služiti mu u braći i sestrama koji su potrebni naše ljubavi i pomoći. Mogli bismo s pravom reći: To je ono najviše, najuzvišenije i najvažnije – to je sve; bez toga – sve je ništa…

Sveci, miljenici Božji, nas uče riječju i primjerom kako bi trebalo ljubiti Boga i svoga bližnjega.
Sveti Franjo Saleški kaže da se ljubavlju može svakoga oduševiti i pridobiti. Znao je govoriti: „Kad bih znao za jednu žilicu u sv om srcu, koja ne ljubi, ja bih je isčupao!“ On je doveo natrag u Katoličku Crkvu 7.200 kalvina u prvom redu požrtvovnom ljubavlju koja je kadra nadvadati sve zaprjeke. “Ljubav počinje od sebe” – kaže stara latinska mudrost. Božja mudrost govori drukčije: Ljubav počinje od Boga. Samo tko ljubi njega, pametno će ljubiti sebe i “bližnjega svoga kao samoga sebe”. Sv. Ivan veli: „Rekne li tko: Ljubim Boga, a mrzi brata svoga, lažac je. Jer tko ne ljubi svo-ga brata koga vidi, Boga koga ne vidi ne može ljubiti. I ovu zapovijed imamo od njega: Tko ljubi Boga, da ljubi i brata svoga!“ (1 Iv 4,20-21). Gospodin reče – u tom je sve: odlučimo se i ljubimo srcem, dušom, čitavim svojim bićem dobroga Boga i svoga bližnjega. Bit ćemo radosni, sretni i blaženi u ovom i životu koji nas čeka.

Biti istinski i osvjedočeni katolik znači ljubiti Boga iznad svega i voljeti čovjeka pokraj sebe i nastojati da ta ljubav bude djelotvorna. To je nova zapovijed koju nam Isus dariva. Bog želi da budemo ljudi ljubavi i mira, ljudi opraštanja i pomaganja, ljudi radosti i navjesti-telji radosne vijesti. Budimo to!  Sjetimo se kako su pogani govorili o prvim kršćanima: „Gledajte kako se ljube!“ Amen!

 

Svećenik je oprostio svojm ubojicama

Prije nekoliko godina jedan španjolski svećenik stajao je pred napunjenim puškama i čekao smrtonosni udarac. Prije nego što će umrijeti, zamolio je da smije još jednom zagrliti svoje protivnike koji će ga ubiti. Kad mu je zapovjednik dopustio, pristupio je svakom pojedinom vojniku i zagrlio ga uz riječi: Dragi moji! Moja vjera je vjera ljubavi i opraštanja. Zato vas grlim u ovaj posljednji trenutak i s najvećom ljubavlju gledam na vas. Ako vas poslije bude mučila grižnja savjesti što ste me ubili, tada nemojte zaboraviti da sam vas prije smrti još zagrlio i oprostio vam vaše djelo. Ja vam zahvaljujem što ste mi pribavili veliku milost svetog mučeništva! Nakon toga je natrag stupio na svoje mjesto i rekao: Ja sam spreman, pucajte! Sklopio je svoje ruke, oči podigao prema nebu i srušio se mrtav na zemlju s molitvom na usnama za svoje protivnike.

Kako je to divan primjer junačke ljubavi prema bližnjemu, koja ne pozna granica i jednako grli protivnika kao i prijatelja. Ako usporedimo sebe sa spomenutim mučenikom, koji umi-rući oprašta svojim ubojicama, kako smo jadni, tvrdi i nemilosrdni, kad ne znamo i nećemo oprostiti svom bližnjemu kud i kamo neznatnije uvrede i nepravde, koje nam je nanio. Pokazujemo da imamo vrlo malo Kristova duha i da smo kršćani samo po imenu. Pravi kršćani su oni vjernici koji znaju opraštati onima koji ih mrze i progone. I samo takvi kršćani mogu ispunjavati Kristovu zapovijed ljubavi.

fra petar Ljubičić