Prema jednoj vrlo raširenoj tradiciji, prva svijeća na adventskom vijencu je nazvana prorokova svijeća, druga betlehemska, treća je pastirska, a posljednja je svijeća anđela. 
Kud god se ovih dana okrenemo, vidjet ćemo ponudu različitih adventskih vijenaca. Nemoguće je oteti se dojmu da je današnja konzumistička kultura taj izvorno adventski znak pretvorila u dekorativni element izrađen od najrazličitijih materijala i boja, dok se njegova izvorna poruka sve više zanemaruje. Premda nije liturgijski obred, trenutak molitve i gesta paljenja svijeća ponovno mogu oživjeti njegovu adventsku simboliku.

Ideja adventskog vijenca izvorno je nastala u vremenu došašća. Prvi adventski vijenac pojavio se 1838. godine u domu za siromašnu djecu »Das Rauhe Haus« («Trošna kuća») u njemačkome Hamburgu. Mladi evangelički pastor i odgojitelj Johann Hinrich Wichern (1808.-1881.) okupio je 1833. siročad s ulice te im u jednoj staroj i trošnoj kući ponudio novi dom. Svake je godine za vrijeme došašća sa svojim štićenicima organizirao trenutke molitve. U svome dnevniku zabilježio je da se u došašću 1838. godine, želeći pronaći način kako svojim štićenicima to vrijeme učiniti što ljepšim i plastičnijim, dosjetio da od prvoga prosinca svakim danom za vrijeme molitve upale jednu svijeću.  Zbog praktičnosti se smanjivao broj svijeća, pa na kraju 19. stoljeća nalazimo običaj adventskog vijenca s četiri svijeće prema četiri nedjelje došašća. Nakon Prvoga svjetskog rata ta je evangelička tradicija ušla i u katoličke domove. Prvi adventski vijenac u Katoličkoj crkvi pojavio se 1925. u Kölnu, a potom 1930. u Münchenu. Oko 1935. u crkvama su se blagoslivljali adventski vijenci koji su se nosili kućama.

Simbolika prstena, zelenila i svjetla

Kako adventski vijenac čine dva temeljna simbola – krug i svijeće, odnosno svjetlo – ne čudi što mu se pridaju mnoga tumačenja. Krug ili prsten, bez početka i kraja, općenito se shvaća kao simbol vječnosti. K tome je prsten simbol vjernosti, pa se adventski vijenac tumači kao znak Božje vjernosti zadanim obećanjima. Ponekad se adventski krug tumači kao krug zemaljski s četiri strane svijeta. Vijenac je u antičko vrijeme predstavljao znak pobjede i časti, a u kršćanstvu je postao znak po Kristu dobivenoga spasenja. Zimzeleno granje upućuje na život koji ne prestaje, na život vječni.

Svjetlo adventskih svijeća označava dolazeće svjetlo, Isusa, koji rasvjetljuje čitav svijet, pobjeđujući tamu grijeha i zla. Adventske su svijeće izvorno bile crvene i bijele boje, upućujući tako na Isusovu žrtvu i pobjedu. Prema drugoj tradiciji, na vijenac su se stavljale tri ljubičaste svijeće u znak pokore i obraćenja kao priprema na Isusov dolazak, i jedna ružičasta, koja se palila na treću nedjelju došašća (»Gaudete«) kao izraz radosti zbog Kristova rođenja. Kod izrade vijenca trebalo bi voditi stoga brigu o odgovarajućim materijalima i bojama, koji će njegovu simboliku izraziti na prikladan način.

Prema jednoj vrlo raširenoj tradiciji, prva je nazvana prorokova svijeća, druga betlehemska, treća je pastirska, a posljednja je svijeća anđela.

Postupno paljenje svijeća na adventskom vijencu znak je progresivnog približavanja slavlju Isusova rođenja. Ta gesta ujedno znači znati i moći čekati, iščekivati da se dogodi očekivano. Adventski vijenac je konkretni čin unutarnjeg stava čekanja kao osnovne dimenzije vjere.

 

Molitva kod paljenja svijeće

Gospodine, Ovo svjetlo koje ja ovdje palim 

 Neka bude svjetlo kojim Ti mene rasvjetljuješ

U mojim problemima i u mojim odlukama.

Ova moja molitva neka bude molitva kojom Ti

Spaljuješ svaku oholost, svaki egoizam i svaku nevjeru.

Ova moja molitva neka bude molitva kojom Ti, također,

Griješ moje srce i učiš me ljubiti onako kako se Tebi sviđa.

Gospodine, ne mogu dugo ostati u ovoj crkvi.

Zato ostavljam ovo svjetlo da gori kao dio mene,

Kao dar koji Ti želim darovati.

Pomozi mi (po zagovoru Blažene Djevice Marije …),

usliši ovu moju molitvu i primi moj rad ovoga dana i uvijek,

a nadasve daj da uvijek budem Tvoj/a

AMEN.