MOĆ MOLITVE

 
Hvaljen Isus i Marija!
Dragi čitatelji,
htjela bih podijeliti sa svima koji čitaju ovu stranicu svoje svjedočanstvo o tome koliko je Gospodin milosrdan i kako odgovara na naše molitve. Ovaj bih članak mogla nasloviti kao MOĆ MOLITVE jer govori upravo o tome. Želja mi je da vam ono još više učvrsti vjeru i da vas potakne na molitvu. Možda ste doživjeli nešto slično, pa u njemu pronađete sebe… Po struci sam profesorica. Završila sam studij prije četiri godine, i otada muči me problem kada ću pronaći posao. Znamo da je u današnje vrijeme, pogotovo u određenim zanimanjima, teško pronaći posao, pa tako i u mome. No ipak, za razliku od mnogih kolegica i kolega, ovih sam godina često radila na zamjenama. Prije dvije godine uhvatila me neka depresija, pa sam se, kao i uvijek, odlučila obratiti dragome Gospodinu i zamoliti ga za pomoć. Inače, od malih sam nogu pobožna: još sam od djetinjstva voljela odlaziti u crkvu i moliti se, a na tom putu puno mi je pomagala pokojna starija susjeda (počivala u miru!) koja me vodila u crkvu, dolazila k meni u 16 sati da zajedno molimo krunicu, govorila mi o svojim svjedočanstvima i Božjoj dobroti i naučila da pomoć uvijek potražim na pravome mjestu – kod dragoga Boga. Ipak moram reći da sam, nažalost, do prije dvije godine bila sebična u molitvama – sebična u smislu da sam gotovo uvijek molila za sebe i svoje potrebe: „Bože, molim te da položim ovaj ispit“; „Bože, molim te da što prije ozdravim“; „Bože, pomogni mi riješiti problem koji imam…“ Onda sam shvatila da sam sebična i da postoje ljudi koji imaju puno veće probleme nego ja: gladni su, bolesni, zlostavljani. Znate i sami, dragi čitatelji, da koliko god čovjek zna za tuđe probleme, ipak mu je njegov problem najveći. To je uvijek tako kod nas ljudi, pa tako i kod mene. Nažalost, i ja tako gledam na stvari: kada vidim nekoga da radi posao koji je moja „tiha patnja“, mislim si koliko je ta osoba sretnija od mene, no ne znam ima li ta osoba neki drugi problem koji je veći od moga… Kada se sjetim svih gladnih ljudi ovoga svijeta i kada čujem na radiju ili gdje drugdje obavijest da neka obitelj traži pomoć za liječenje teške bolesti, rastužim se i tada shvatim da ti ljudi imaju teži križ nego ja. No, ponavljam, svakome je njegov križ najteži, a moj se definitivno zove POSAO… Odjednom sam samoj sebi postavila pitanje: „Zašto uvijek molim za sebe, a imam još, itekako, moliti za koga?“ Ponajprije se sjetih siromašnih ljudi koji nemaju ni za kruh, zatim oboljelih od teških bolesti… Razmišljam dalje i sjetih se da su dušama u čistilištu naše molitve jako potrebne i da možemo izmoliti za njih milost kod Gospodina. Da bi se mogla održati sveta misa, da bismo se mogli ispovjediti i primiti sakramente, potrebni su nam svećenici, pa sam odlučila moliti i za njih. Svjedoci smo da su u današnje vrijeme međuljudski odnosi narušeni: vlada loša energija jer se cijelo vrijeme borimo tko će imati više dobara, tko će biti poznatiji/popularniji i sl., a i događaju se strašne stvari, poput nasilja, ratova i sl. Kada se svega toga sjetim, samu sebe priupitam: „Pa zašto ne bih molila za sve ove stvari koje me pogađaju, nego uvijek samo za sebe?“ I tada napravih plan svojih molitava. Osim uobičajenih jutarnjih i večernjih molitava, svakoga ću se dana moliti za nekog drugog, a za svoje nakane jedan dan u tjednu, a ne svaki dan kao dotada. Plan sam napravila ovako: ponedjeljkom ću moliti molitve zahvale za sve što mi je Gospodin dao; utorkom za svoje nakane, konkretno za posao; srijedom za duše u čistilištu; četvrtkom za duhovna i redovnička zvanja; petkom za siromašne; subotom za bolesne, a nedjeljom za mir u svijetu. I tako sam krenula: svakoga sam dana molila jednu od krunica (ružarij, krunica Majke Božje od Međugorja, krunica Milosrdnome Isusu…) i shvatila sam puno sretnija kada molim za svih, a ne samo za sebe.

Sredinom 2014. godine, kada sam sama stanovala, odlučila sam, osim navedenih molitava, moliti devetnice na nakanu da i ove godine radim na zamjeni u školi. Rekla sam Gospodinu neka to bude makar kratka zamjena od nekoliko dana, neka bude škola po Njegovu izboru i neka bude Njegova volja hoću li biti razrednica ili ne. Inače, zaista više volim raditi u srednjoj školi negoli u osnovnoj, tj. nekako se više vidim u srednjoj školi, a biti razrednik mi je, također, nešto posebno. Usprkos tome, rekla sam neka bude Njegova volja hoću li dobiti zamjenu u osnovnoj ili srednjoj školi, hoću li biti razrednica ili ne, te neka bude Njegova volja hoću li uopće dobiti neku zamjenu. U današnje je vrijeme, pogotovo u određenim strukama, teško dospjeti na zamjenu, a kamoli dobiti posao za stalno. Svi vi koji ste to iskusili, dobro znate kako sam se osjećala. Baš zato što je teško uopće dobiti neku zamjenu, rekla sam Gospodinu da uopće neću biti razočarana ako dobijem zamjenu u osnovnoj školi i to bez razredništva – dapače, bit ću jednako sretna jer se, također, radi o poslu u struci. Najprije sam izmolila devetnicu Božanskome Milosrđu, zatim svetome Antunu Padovanskom, svetome Josipu i trinaest utoraka svetome Antunu Padovanskom.

 

Nakon nekoliko mjeseci objavljen je natječaj za posao u mojoj struci i to u mjestu u kojemu ja stanujem. Kada sam nakon nekoliko dana čula da je taj posao dobila jedna druga kolegica – tog se dana moj svijet srušio. Mislila sam da su sve moje molitve bile uzaludne, pitala se zašto je Gospodin tako okrutan prema meni i zašto mi nije dao taj posao koji toliko volim i još u mome mjestu? No, godine 2011. bila sam na zamjeni i u toj školi i, nažalost, tamo nisam bila sretna. Razgovarajući s drugima koji tamo rade, saznala sam da se i oni tako osjećaju, tj. da u toj školi vlada neka negativna energija. Zaista, te godine kada sam tamo radila, jedina utjeha su mi bili učenici s kojima sam se jako dobro slagala i koji su voljeli i mene i moj nastavni predmet. Kažem da su mi oni bili jedina utjeha zato što sam proživljavala neku vrstu maltretiranja od strane jedne nadležne osobe, i to je razlog zašto, izvan učionice, nisam bila sretna. Još dan-danas razgovarajući s drugima, čujem da se oni osjećaju jednako i da bi neki od njih htjeli promijeniti radno mjesto. Moj cilj nije bio kritizirati spomenutu osobu koja me maltretirala, jer ja nisam nitko da sudim, nego samo reći razlog zašto tamo nisam bila sretna kao u drugim školama. Kada se pojavio spomenuti natječaj, naravno da sam se svega toga sjetila, ali sam svejedno bila jako žalosna što je to radno mjesto dobio netko drugi jer sam mislila da će mi, možda, ove godine tamo biti dobro, tj. da će se nešto promijeniti u odnosu na 2011. godinu. Jedino što me tješilo tih dana kada sam čula da je netko drugi dobio taj posao je to da ta škola nije baš „moja škola iz snova“. Pomislila sam da mi Gospodin nije podario taj posao zato što zna da tamo ni sada ne bih bila sretna, nego je za mene spremio nešto gdje će mi biti bolje. I zaista je bilo tako!

Naime, nakon samo mjesec dana nazvao me ravnatelj jedne škole i rekao da mu treba zamjena za moj nastavni predmet te da želi da upravo ja dođem raditi. I ne samo to, dragi čitatelji: kao prvo, to uopće nije bila kratka zamjena, nego zamjena za cijelu školsku godinu; drugo, bila je riječ o srednjoj školi i treće: bila sam razrednica! Zamislite, dragi moji: On mi nije podario samo ono što sam tražila, nego puno više i sve ono što sam htjela. Poklonio mi je zamjenu za cijelu školsku godinu, rad u srednjoj školi i razredništvo. U tim sam trenutcima osjećala kao da mi govori: „Draga kćeri, znam koliko voliš svoj posao, i zato evo ti zamjena za cijelu školsku godinu. Također znam da si sretnija u srednjoj školi negoli u osnovnoj, kao što znam da je razredništvo srcu tvome tiha patnja, i zato evo ti oboje.“ Ni to nije sve. Sigurno se sada pitate: „Pa zar ima još toga?“ Moj odgovor je: „Ima!“ Naime, osim svega navedenoga, Gospodin mi je dao još jedan veliki poklon, a to je da sam predavala razredima koji su me jako zavoljeli na prvu (kao i ja njih), prihvatili me i jako voljeli moj predmet. Rezultat – predivna suradnja! Kada sam upoznala te učenike, odmah sam osjetila da je to Njegov blagoslov… Ono što sam naučila tijekom ovoga divnog iskustva je da Bog odgovara na svaku našu molitvu, samo je potrebno da se strpljivo i pouzdano molimo. Istina je da su čudni putovi Gospodnji i da su nam često Njegovi postupci neshvatljivi (meni prvoj), ali tada samoj sebi kažem: „Pusti Boga jer On zna što radi.“ I zaista je tako, jer ako nije uslišao neku našu molitvu, jedini razlog koji može biti jest da to što smo tražili nije bilo za naše dobro (kao primjer može poslužiti slučaj kada nisam dobila posao u naselju u kojemu stanujem)…

Znamo da u Bibliji piše: „Molite, i dat će vam se; tražite, i naći ćete; kucajte, i otvorit će vam se.“ Ja sam kroz svoje prekrasno iskustvo, koje sam vam ispričala u ovom članku, osjetila točnost ovih riječi. Shvatila sam da Bogu ništa nije nemoguće. Samo je potrebno da mu se otvorimo i dođemo pred Njega čista srca. Sada mogu pouzdano reći da me najviše raduje molitva jer Bog je naš prijatelj kojemu se možemo obratiti kad god želimo, u koje doba želimo, možemo mu reći doslovno sve (svoje želje, sve što nas muči, tišti, ali i raduje) i možemo ostati u razgovoru s Njim koliko god želimo. Postoji li nešto ljepše?

Sve vas neka blagoslovi dragi Bog.

Franciska

 

(Za naš portal Rastimo u gospodinu poslala, Franciska)