Časnik je svaki dan molio krunicu

Godine 1840. živjela je u Parizu jedna katolička i plemenita udovica sa svojim sinom Josipom. Zbog prerane smrti svoga muža nađe se u velikoj bijedi. I još k tome teško oboli.

Osjećajući blizinu svoje smrti, pozove Josipa te mu reče: “Po običaju svojih starih želim ostaviti (učiniti) oporuku!”

“A koju, majko, kad nemaš ništa osim bijede?”

Bolesnica pruži mršavu ruku te izvadi ispod uzglavlja lijepu, fino izrađenu, srebrnu krunicu.

“Evo ti, sinko, najljepše ostavštine. Ovo je sve što sam spasi­la, ali je najvrjednije. Obećaj mi da je nećeš ostaviti i da ćeš svakoga dana moliti krunicu!”

Josip obeća, a majka zadovoljna dade mu blagoslov s pre­porukom da ustraje u katoličkoj vjeri.

Teška životna borba nauči Josipa svakoj žrtvi. Nije pohađao nikakve škole, pa nije mogao dobiti nikakav veliki položaj. Stoga se posvetio vojničkom zvanju. Služio je cara Napoleona III. Hrabrost i sposobnost podigli su ga do prvih činova u vojsci, pa je već u 30. godini postao general. Nažalost u vojsci pomalo gubi vjeru, te se ponekad u društvu hvalio svojom nevjerom. Ipak je vjerno izvršavao obećanje dato majci da će redovito moliti krunicu.

Za Krimskoga rata, trebalo je poći na bojišnicu. Jedne večeri, iza ljute bitke pod utvrdom Sebastopolja, vraćao se general u svoj šator. Svakojaki planovi vrzmali su mu se u glavi o nastavku sut­rašnje borbe. I dok se prevrtao u krevetu, nehotice dotakne kru­nicu u džepu. Što učiniti? Umoran je bio, pa mu se ne da moliti.

U polusnu mu se javi slika njegove majke koja ga je korila zbog nemara, nevjere i nemoralna života. On se podigao od straha, počeo plakati i uzdisati. U tom trenutku osjeti kako ga netko u mraku hvata za rame. Upali svijeću i vidi vojnoga kapelana, kojega je njegov nemir probudio. Da se ne bi drugi časnici probudili, general pruži ruku kapelanu i dade mu znak da bude tiši. Kapelan osjeti u generalovoj ruci krunicu.

“Generale, vi molite krunicu?! Kako to? Ja sam mislio da ste vi nevjernik?”

Da ga se riješi, general nekako brzo ispripovjedi razlog mo­ljenja krunice. Shvativši da je sada zgodan trenutak da probudi generalovu savjest, kapelan ga počne bodriti za ispovijed. U srcu generalovu vodila se velika borba. Konačno milost Božja po zagovoru Gospinu nadvlada. Sa suzama u očima general obavi životnu ispovijed i potom primi svetu pričest. Sutradan je bila žestoka borba. Među teško ranjenima nalazio se i general. Primio je utjehu sakramenata i preselio se u vječnost s imenom svoje i majke Božje na usnama.

† † †

Mladić je vidio Gospu

Pripovijeda se da je neki mladić želio vidjeti Gospu. Upozorili su ga da se odrekne ove želje, jer bi od Gospina sjaja i ljepote mogao oslijepiti. On nije mario za to. Kad mu se pruži­la prilika da je vidi, zatvorio je jedno oko, da ne oslijepi na oba.

Ali kad je vidio kako je Marija lijepa, otvorio je i drugo oko da je još jednom vidi, pa makar posve oslijepio. Gospa mu se smilovala, mogao je vidjeti na oba oka.

† † †

“Tko ima ljubavi prema Mariji, jedino taj može biti siguran u spasenje!” (Sv. Bernard)

.