Jedna predvoditeljica katoličkih studentica bila je uhićena i osuđena na zatvor. Prije nego je došla u zatvor, sastala se sa svojim kolegicama. Uzela je svoju krunicu i svakoj je kolegici dala od te krunice jedno zrnce. Za sebe je zadržala križić. U narednim teškim zatvorskim danima htjela je svoje pouzdanje staviti u raspetog Isusa. A kolegice bi joj pri tom trebale pomoći: željela se preko molitve osjećati i biti s njima povezana.

No, predvoditeljica studentica nije u zatvoru ustrajala. Odrekla se vjere. Tada se njezine kolegice okupe na jednom osamljenu mjestu. Zrnca one krunice opet sastave zajedno. I onda tu krunicu pošalju svojoj prijašnjoj predvoditeljici.

Spoznaja da se kolegice sada kao i prije osjećaju s njom povezane, vrati joj snagu. Opet se vrati svojoj vjeri, vrati se Onomu čiji je križ ponijela sa sobom u zatvor.

Ne budemo li s Isusom povezani, bit ćemo kao i loza koja je odsječena od trsa. Takva se loza posuši jer više nije povezana s izvorom svojega života. Vjernik koji izgubi vezu s Isusom, izgubi milost Božju po kojoj može živjeti kao dijete Božje: njegova živa vjera postaje mrtva. Vjernik je s Isusom povezan vršenjem zapovijedi Božjih, činjenjem dobrih djela, riječju Svetog pisma, vjerskom poukom, molitvom i ponajviše Euharistijom.

Ne zaboravimo nikada Ivanovih riječi: «Dječice! Ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom!» Neka nam uvijek budu u srcu i na pameti Isusove riječi: «Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako i vi ako ne ostanete u meni.» Amen.

Ovo je izvadak iz knjige “Primjeri koji potiču, privlače, hrabre i opominju – fra petra Ljubičića”.
Dopuštenje autora za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.rastimougospodinu.com