Na Čistu srijedu, započeli smo sveto, milosno, blagoslovljeno te od Boga darovano vrijeme korizme. Vrijeme koje nam Bog svake godine dariva, kako bismo se mijenjali, popravljali, poboljšavali svoje puteve te se čistili od grijeha i postali novi ljudi.
Korizma je pravo pokorničko vrijeme, sveto i ozbiljno vrijeme – vrijeme obraćenja i razmatranja, vrijeme intenzivne molitve i posta i milosti, vrijeme radosnoga predanja u vjeri… Vrijeme priprave na Uskrs! Korizma je vrijeme duhovnog čišćenja i konačne odluke za Boga, vrijeme dubljeg promišljanja zašto smo na svijetu te čemu naš život i naše življenje na zemlji?

Današnja biblijska čitanja pozivaju nas na obraćenje, na promjenu života te kako ćemo se najbolje boriti protiv sotone i njegovih napasti. Mi smo uvijek u napasti da se previše opustimo, da nas uhodanost svakodnevice zarobi, da postanemo tjelesno, a još više duhovno lijeni i nepokretni. Ovo sveto vrijeme korizme poziva nas kako bismo se probudili i novom snagom milosti krenuli u ostvarivanje svoga života.
Dobri Bog nas je stvorio za život i dariva nam ovo milosno vrijeme. Iskoristimo ga za povratak k voljenom Ocu, postanimo ono što Bog od nas očekuje… Ne zaboravimo da je grijeh ono što nas sprječava kako bi činili dobro, bili zadovoljni i u miru. Isus je rekao da je rob grijeha onaj koji čini grijeh. Ali On je poslan od Oca da nas oslobodi, kako bismo zaista bili slobodni, a to znači da budemo sposobni činiti dobro, upoznati Boga, ljubiti ga i u njemu pronaći onaj mir i onu puninu za koju smo stvoreni. 

Prvo čitanje govori o edenskom vrtu i čovjeku koga Bog stavlja u njega. To znači da je Bog stvorio čovjeka za život, za puninu, za sreću, ali sotona ga je prevario: zapravo sve nas je prevario. Poznato nam je da je protivnik Božji na lažni način prikazao Boga kao onoga kome nije stalo do čovjekove sreće. Čovjek griješi imajući povjerenja u lažnoga prijatelja i time gubi sreću koju mu je Bog namijenio. Adam je učinio veliki grijeh: istočni grijeh. On se sastoji u oholosti i neposlušnosti Bogu. Evanđeoski izvještaj govori nam o Isusu u pustinji. Četrdeset dana samoće i molitve, kušnje i pokore, uzeo je sebi kao pripravu za javni nastup koji će izmijeniti lice svijeta i tijek povijesti.Sotona ga je kušao, ali Isus nije poslušao napasnika, nego ga odbio.

Gospodin je u pustinji: htio je potvrditi vlastitim životom što će tražiti od drugih; učiti druge što je sam činio. Ponudit će svijetu ne samo svoje riječi, nego svoja djela, život: svoju živu osobu, vlastito življenje svojeg nauka kao primjer, poticaj, zahtjev, ideal…

On nije samo propovijedao, davao savjete. On je bio ono što je govorio: svaku svoju riječ pretvorio je u vlastiti život, dao joj svoju krv i tijelo da pokaže sobom što će tražiti od nas. Bio je i ostaje savršeni primjer nesebičnosti, odricanja, pokore, obraćenja – iako mu ništa od toga nije trebalo: da nas živim sobom – primjerom uvjeri da to sve treba nama.

Iskoristimo ovo milosno korizmeno vrijeme i i otkrijmo kakvi smo kao vjernici, jesmo li oni pravi i osvjedočeni i kakvi bismo trebali biti? Ovo je izvrsna prilika da posložimo stvari u svome životu i donesemo prave odluka kako bismo ustima ispovjedili da je Isus Gospodin i srcem vjerovali da ga je Bog uskrisio od mrtvih, a onda u skladu s tim i živjeli. To, priznati ćemo, nije lako jer kušnje su velike, a mi slabi, ali znamo da možemo pobijediti. U tom nas uvjerenju učvršćuje današnje evanđelje i Isusov primjer odolijevanja napasniku i njegovim kušnjama.

Matej opisuje tri napasti ili kušnje koje je Isus odbio, a koje su na ovaj ili onaj način i naše napasti ili kušnje koje bi i mi trebali odbiti želimo li biti i ostati njegovi pravi prijatelji, učenici. Prva je kušnja kruha i pod tim shvaćena materijalna stvarnost, novac, uživanje, kuće, posjed, blago… Gladnom Isusu se ta kušnja pretvorila u ponudu: Ako si Sin Božji, reci ovom kamenju da postane kruhom. “Nije kruh najvažnija stvar u životu, važnija je duša i duhovne stvari”.Nama se ova kušnja pretvara u davanje veće važnosti onom imati nego onom biti, u neprestanu trku za imati sve više bez obzira na cijenu, a ona je najčešće ugrožavanje drugih u njihovom dostojanstvu i njihovim osnovnim pravima. Gospodinov, a s njim i naš, odgovor na tu kušnju trebao bi biti: Ne živi čovjek samo o kruhu!

Druga kušnja je kušnja vlasti ili idolopoklonstvo. Ona se u Isusovom slučaju pretvorila u ponudu: Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje. Nama je to karijera, čast, ljudska slava… a s tim sve ono što nam je u životu važnije od Boga, čemu se radije klanjamo nego li Bogu. I kako nam se ono biti prvi, biti na čelu, čini privlačnim i čime se sve ne služimo da bi to postigli ili postignuto zadržali? I što si na višem položaju veća je kušnja! Zato i izaziva poštovanje, ali i čuđenje sa strane mnogih. Njega i mi promatrajmo, jer on i nas primjerom i životom uči kako odgovoriti na tu kušnju vlasti i ne pretvoriti je, makar i vladali, u idolopoklonstvo: Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi. Bog bi nam trebao biti na prvom mjestu, onda će biti na svom mjestu.

Treća kušnja je iskušavanje Boga koji je Bog samo ako se ne brine za nas i naše potrebe. Ona se u Isusovom slučaju pretvara u ponudu: Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju. I: Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen. U našem slučaju se pretvara u onaj famozni: Zašto Bože!, bez želje da s vjerničkim pouzdanjem sebe i svoj život podložimo Božjoj volji uvjereni da Bog ne napušta one koji su njegovi i da on bolje od nas znade što je za naše dobro. Isus nije iskušavao Boga. On se potpuno podložio njegovoj volji. On i nama kaže: Ne iskušavaj Gospodina Boga svoga! Recimo i mi Zlome, ne želim Te poslušati: „Odlazi, sotono!“

„Ova razmatranja nad kušnjama kojima je bio izložen Isus, a i mi zajedno s njim, pokazuju nam da se u dvije tisuće godina ništa bitno nije promijenilo. I napasnik, a i njegova taktika napastovanja, su ostali isti.
Napasnik svakoga dobro analizira i onda čeka prigodni trenutak. Pri tom se koristi svim saznanjima koja ima o nama, da bi ta saznanja iskoristio protiv nas. On poznaje našu narav, znade koje su naše sklonosti i želje, procijenio je našu snagu i naše slabosti, a sve zato da bi otkrio koji je to u našem slučaju najpogodniji mamac. Kad otkrije našu glad, spremno nam ponudi hranu koja će je zadovoljiti. Čini to, dakako, po svojim uvjetima. Onome kome je novac sve, spremno ponudi mogućnost da ga lako, ali i nepošteno zaradi. Onome tko je nestrpljiv, pruža mnoštvo najbeznačajnijih situacija da bi mogao tu svoju nestrpljivost očitovati kroz ljutnju, bijes, psovku… Koristi se našim umorom, našom nervozom, nenaspavanošću, fizičkom ili psihičkom slabošću, pa čak i našom bolešću. Ma koristi najbeznačajnije detalje svakodnevnog života da bi nas napastovao i naš život usmjerio u svoju korist“. (Biskup Mate Uzinić)

Ako je Sin Božji bio napastovan od đavla, onda nam je sasvim jasno zašto od nas nitko nije izuzet od tih napasti sotone. Bog je dopustio, da Krist bude napastovan, kako bi nas nas utješio u teškim i mučnim satima. Kad se Isusu usudio približiti sin razdora, da pomuti njegov sveti mir i radost, a kako da neće nama jadnim i bijednim grješnicima. Isus je molio i postio tako dugo i tako sveto i najsvetije živio, a ipak je Bog dopustio da ga đavao kuša. Krist nas je naučio kako ćemo se u napastima vladati, kako sa sotonom postupati, kako njegove varke predusresti i kako ostati vjerni svome Bogu. Đavao je uzrok mnogih grijeha, jer napastuje Ijude i navodi ih na zlo. Tu se radi o trostrukoj požudi čovjeka: požudi tijela, požudi očiju i oholosti života.

Đavao nikada ne spava i na sve moguće načine svakoga od nas pokušava upropastiti. On neprestano potiče na sjetilnost, na škrtost i na oholost života, a to su najčešći uzroci mnogim drugim grijesima manjim i većim. Đavao napastuje samo velike i čiste duše, drugima ne treba da prišapne ni jednu riječ. Jer oni su već njegovi, u njegovim su rukama prije nego ih zovne. Đavao napastuje svece što se kriju u pustinji i sve one koji iskreno ljube Boga.Često se čuje: “Glavno je biti dobar čovjek.” Ne, to nije ni glavno ni dovoljno. Osvjedočeni vjernik katolik – kršćanin morao bi biti više nego “dobar čovjek”. On bi trebao i morao biti kao Bogočovjek – Isus Krist, postajati mu što sličniji u životu, nastojati živjeti kao On. On je bio i ostao naš ideal. Zato je potrebno obraćati se.

Obratiti se znači: sebe staviti pred Isusa Krista, uzor i uzorak za naš život – i vidjeti koliko mu sličimo. Promijeniti životni put, ići obrnuto nego idemo. Obratiti se znači: pokušati odreći se svojih sebičnih zahtjeva i prohtjeva, svojih mušica i ludosti, nagona i sklonosti, svojih grijeha i lutanja ma koliko nas to stajalo. I stalno ići putem svetosti kojim je kročio sam božanski Spasitelj. Božanski Spasitelju, pomozi nam odlučno se oduprijeti vragu paklenomu i spremno služiti svom Bogu vječnome i dobrome!