.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

jaganjce bozjiFRA PETAR LJUBIČIĆ: Bog hoće da se svi ljudi spase. Sve nas poziva u sretni, blaženi život iza smrti. Dao nam je sredstva da postignemo taj blaženi, vječni život. To je milost Božja koju nam dijeli osobito po sv. Sakramentima. Presveti Oltarski sakrament posebno je uspješno sredstvo za postizanje vječne sreće.

Čuli smo prije osam dana: Isus reče da je on kruh koji je sišao s neba – kruh života. On daje i osigurava život, vječnost, besmrtnost. Njega – kruh života treba prihvatiti vjerom i srcem tko želi živjeti. U današnjem evanđelju Isus ide još korak bliže k nama: taj kruh bit će on, tijelo njegovo skriveno u naš kruh.

Čudesno! Isus ostavlja sebe na vidljiv, opipljiv način svakome na dohvat ruke, “Kruh koji ću ja dati jest tijelo moje za život svijeta.” Veoma jasne riječi. Naš Gospodin nije mogao ostati među nama u svom tjelesnom, fizičkom liku i obliku. Budući da nas nije mogao ni htio napustiti, našao je drugi način kako će biti među nama: on je tu u liku i obličju kruha da nas tako hrani Božjom hranom, Božjom snagom – kruhom života.

U životu svetoga Ljudevita, francuskoga kralja (+1270) čitamo ovu zgodu… U jednoj pariškoj crkvi bio jednoga dana izložen Presveti Oltarski Sakrament. Crkva je bila pu-na vjernika. Najednom su svi ugledali u sv. Hostiji Maloga Isusa, okružena nebeskim sjajem. Glas o tome brzo je pukao po cijelom Parizu. I ljudi su masovno letjeli u onu crkvu, da vide to veliko čudo. Pozvali su i kralja da dođe i vidi.

Advertisements

Ali svetac im je odgovorio: “Meni ne treba tamo ići, jer ja tako čvrsto vjerujem da se Isus nalazi u Presvetom Sakramentu, kao da ga gledam tjelesnim očima. Dapače još čvršće, jer oko me može prevariti, a Sin Božji nikada! On je na zadnjoj večeri rekao nad ovim kruhom i vinom: “Ovo je tijelo moje – ovo je krv moja!”

A to isto govori po svome svećeniku u svakoj sv. misi. Pa ako Sin Božji veli, da je to njegovo tijelo, onda mora tako biti, makar cijeli svijet i sva moja osjetila drukčije govorila, jer njegova riječ stoji čvršće od neba i od zemlje.

Naravski, mi nećemo nikada ovdje na zemlji dokučiti kako to biva, jer je to duboka Božja tajna koja nadilazi svaki ljudski razum. Zato Crkva ovako pjeva: “Ne shvaćamo, ne gledamo, al po živoj vjeri znamo, što se čudom zbiva tu…”

(Npr. Pčela srče iz cvijeća nektar i uzima pelud, pa to u maloj tvornici svoga tijela pretvara u vosak, od kojega izrađuje saće i slatki med kojim puni to saće. To sve biva po prirodnim zakonima. Tko je dao te zakone? Tko im je Gospodar? Bog! 
Ako pčela može pretvoriti nektar u med, a voćka zemljine sokove u rumene plodove, ako naš stomak može pretvoriti hranu u naše tijelo i krv, zar ćemo onda reći da Sin Božji ne može mimo prirodnih zakona i bez njih pretvoriti kruh u svoje tijelo i vino u svoju krv.
Jasno kao sunce, da on to može kad god hoće! A da On to zaista i čini, jamči nam njegova božanska riječ.

Čuli smo što Krist veli: “Ja sam kruh živi koji je s neba sišao… Kruh koji ću ja dati, tijelo je moje istinito, krv je moja piće istinito. Tko blaguje moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tko blaguje moje tijelo i pije moju krv u meni ostaje i ja u njemu. “Tko blaguje moje tijelo i pije moju krv u meni ostaje i ja u njemu. Tko mene blaguje, živjet će po meni!”
Ovo što je Krist rekao smućivalo je Židove. Možda i nas smućuje. Židovi su to prečuli. I kako reagiraju? S podcjenjivanjem: “Kako nam ovaj može dati svoje tijelo za jelo? To je nemoguće i besmisleno.
Mislili su: pa nismo ljudožderi… Znao je Isus da uzimaju njegove riječi nezrelo i primitivno. Nisu oni dublje razmišljali i tražili dublji pravi smisao njegovih riječi.

Isus se ne obazire na njihovo sablažnjavanje i negodovanje. On stvar još i zaoštrava: Baš tako! Vi morate blagovati moje tijelo, to je neophodno za vaše spasenje.
Dvjema negativnim i dvjema pozitivnim rečenicama stavlja pred oči smućenim slušateljima posljedice svoga obećanja: “Ako ne blagujete… i ne pijete… nemate života u sebi. Tko blaguje tijelo moje i pije… ima život vječni!”

Zahtijeva blagovati tijelo i piti krv. Židovskim ušima to je bilo odvratno i strašno. Za Židove se u krvi krio život i duša, a to pripada Bogu, ne čovjeku. Htio je Isus pokazati nam: Ovdje se radi o euharistijskim darovima, koje je kršćanska zajednica primila od Gospodina kao najdragocjeniji zalog.

Isusov način izražavanja u negativnom obliku “Ako ne jedete… ne pijete… nemate” imaju značenje isključivosti. To su lako mogli shvatiti i njegovi slušatelji. Imali su životno iskustvo. Ako se ne jede i ne pije, život prestaje. Tko ne jede, gladuje; tko ne pije, žeđa. To pravilo vrijedi i za Isusovo jelo i piće. To je htio reći.

Dolazi mi na misao jedno teško pitanje: Što je s tolikim vjernicima koji tek s nećkanjem, tu i tamo, ili uopće ne blaguju Isusova tijela. Imaju li pravoga života u sebi?

U svakom slučaju Isusov je zahtjev bezuvjetan, neovisan o našim navikama i običajima.
Pričest nije samo za pobožne, ona gradi pobožnost, nije samo za svete, pripravlja sve-tost; nije određena za koji put, nego je “Kruh svagdanji!” Sv. Pričest nas sjedinjuje s Isusom, povećava u nama posvetnu milost, slabi u nama zle želje, krijepi nas u dobru, čisti od lakih grijeha i čuva od teških.

Sveti Franjo Staleški mudro veli: Dvije vrste ljudi moraju se često pričešćivati: savršeni i nesavršeni.
Savršeni zato da takvi ostanu, a slabi da ojačaju zdravi da ne obole, a bolesni da ozdrave! I mi smo sigurno jedni od tih. Dakle u koju skupinu spadamo?!

Tko jede tijelo i pije krv Kristovu, već sada ima u sebi život vječni, pravi život. To je onaj zalog za kojega Isus osobno obećava uskrsnuće od mrtvih u posljednji dan. Tako ovo jelo ima dalekosežne milosti, plodove.

Konačno Isus tvrdi da je njegovo tijelo zaista jelo i krv zaista piće. Nije to posve “duhovna” hrana, nego se stvarno mora jesti i piti. Po blagovanju tijela Kristova, primatelji postižu trajnu povezanost i nutarnje jedinstvo s njim. Tim se uzajamno “biva zajedno” i prebiva zajedno.
Koliko i kako držimo do ovoga zajedništva u Kristu i s Kristom?! Tek onaj koji ostaje u Kristu, pravo ga poznaje. Ovo “biti u Kristu” ujedno je najjači impuls poticaj, podstrek da “živimo kao Krist”. Na taj se način izbjegava opasnost, da nam kršćanstvo postane teoretiziranje i moraliziranje. Isus – druga Božanska Osoba živi sav uronjen i nošen životom koji mu dariva Otac. Tako se nešto zbiva s onim koji blaguje Krista u sakramentalnoj gozbi. “Ne živim više ja, nego u meni živi Krist!” Moj je život Krist!

Po ovom zajedništvu u kojem se uzajamno predajemo Kristu, a on nama, ulazimo u jedno novo životno stanje, novi način života. 

Euharistija – sv. Pričest pobjeđuje smrt.  Život i smrt u Isusovim riječima imaju mnogostruki i slikoviti smisao.
Uistinu živi samo onaj koji u Bogu – Kristu živi. Zato tjelesna smrt ništa ne mijenja na stvari.
Koji ne živi u Bogu, mrtav je, pa makar mahao rukama i hodao nogama.
Tjelesna smrt oduzima samo taj fizički aktivitet i njegovo stvarno stanje zapečaćuje za vječnost.

 

Vlasta je bila činovnica u jednom privrednom poduzeću. Živjela je savjesno, uredno i pobožno. Dok je mogla, išla je svaki dan u crkvu na svetu misu i pod misom se pričešćivala.
Zbog bolesti otišla je ranije u mirovinu, ali nije mogla ni svaki dan na misu. Čim bi se osjetila malo jačom, eto je u crkvu, makar se morala i pet puta odmarati na onom kratkom putu do crkve.
Jedan svećenik joj je savjetovao da se ipak previše ne napreže, ona mu je odgovorila: “Moram, velečasni, moram jer ne mogu bez njega…”
– Bez koga?
– Bez Isusa. Kad njega primim u sv. Pričesti sve mi je lakše. On je moja utjeha, moja jakost i sve moje. Bez njega bih davno pala pod svojim križem. Zato ću ići u crkvu, dok me noge nose.
Želimo li imati živu vjeru, duboku poniznost i žarku ljubav prema Spasitelju, onda ga primajmo svaki put i molimo ga sa sv. Tomom Akvinskim: Spasitelju dobri naš, nas grješne peri u krvi presvetoj, daj da nam vjera uvijek življe sja da se ufamo u te i da te iznad svega ljubimo.

 

Presveti Oltarski sakrament ih spasio

Godine 1906. strašan je potres zahvatio neke otoke Tihog oceana. Oko deset sati osjetio se jak udar na otoku Tumako, gdje je bila misijska postaja. Potres je trajao petnaest minuta. Svi su stanovnici otoka mislili da je došao kraj svijeta i pripremali su se na smrt.

Nakon jednog sata čekanja, što će se dalje dogoditi, opaze na svoje veliko iznenađenje i najveće zaprepaštenje kako se silno veliki valovi približavaju otoku. Znali su da to znači smrt za sve koji na njemu žive.

U taj trenutak najveće tjeskobe dođe župniku napamet neobično velika misao. Brzo ode u crkvu, uzme iz svetohraništa presveti oltarski sakrament i pođe u susret pobjesnjelim va-lovima. Stao je na obalu držeći Presveto u rukama. Valovi vode bili su sve bliži. I kad su došli do obale na kojoj je bio svećenik s Presvetim, voda se razbije kao o kakvu veliku stijenu.

Nakon toga je došao drugi još veći val, ali i on se razbije kao i prvi. Tako je Isus u presvetom oltarskom Sakramentu spasio otočane zbog njihove vjere i velikog pouzdanja od očite i neizbježive smrti. Nakon toga more se opet smirilo, a narod je dugo vremena klečao pred svetohraništem i zahvaljivao na čudesnom spasenju.

I naše pouzdanje mora biti tako veliko kao što je bilo onog svećenika, koji je neustrašivo stajao na obali, iako je znao da po ljudskom sudu mora stradati. Čvrsto se uzdao u Isusa koga je držao u svojim rukama i njegovo ga pouzdanje nije prevarilo.

 

 


Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •