.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

koga mi slijedimo 

„Tražili smo Dobrog pastira (ovčara), a umjesto njega dobili smo njemačkog ovčara (pastira).“ Benedikt XVI

Ako ste na Facebooku ili na Twitteru onda vjerojatno znate sve o praćenju. Ove društvene mreže odlična su stvar ako želite pratiti što ima novog kada su u pitanju vaši prijatelji i poznanici. One su odlično sredstvo ako želite biti u tijeku s onim što se zbiva oko vas. Ali bili mi ili ne bili mi na Facebooku ili Twitteru, svi mi, bez razlike, pratimo odnosno slijedimo nekoga ili nešto.
Možda redovito pratimo vijesti.
Možda pratimo omiljeni nogometni klub.
Možda slijedimo svoj instinkt. Možda slijedimo svoj horoskop.
Možda pratimo zbivanja na burzi. Možda slijedimo gomilu.
Možda slijedimo svoje srce.
Koja je naša životna filozofija? Što ili koga mi slijedimo?
Slijedili mi bilo koga ili bilo što, to zasigurno ima utjecaja na način na koji mi živimo svoj život. A to onda može biti samo jedno od dvije stvari. Ili je dobro ili je loše.
Pitanje je, što god ili bilo koga mi slijedili, je li to za naše dobro ili je to za naše zlo? Živimo li zbog tog svog sljedbeništva bolje? Uspješnije? Jesmo li sretniji zbog toga? Je li zbog toga naše zdravlje bolje? Jesmo li zbog toga zadovoljniji i bezbrižniji?
Je li vrijedi živjeti zbog toga?
A umrijeti?
Anglikanski nadbiskup Desmond Tutu jednom reče: „Kada je čovjek zaljubljen, izići će vani po bilo kakvom vremenu, samo kako bi došao na sastanak s voljenom osobom. Ljubav zna biti zahtjevna, u biti, zahtjevnija nego što je to zakon. Ljubav ima svoje imperative. Zamislite majku koja sjedi uz postelju u kojoj je njezino bolesno dijete. Nju kroz čitavu besanu noć tu drži samo ljubav. Ljubavi nikada ništa nije teško.“
Isus, približavajući se križu, jasno daje do znanja da je njegova motivacija isključivo – ljubav. On bira žrtvovati se. On bira biti vjeran onome što je Otac stavio pred njega.

Postoji priča iz prvog stoljeća u kojoj se govori kako je neki čovjek došao Tertulijanu, ocu rane crkve, i pokušavajući opravdati neke kompromise koje je namjeravao učiniti, reče: „Ja moram živjeti, zar ne?!“ Na to mu Tertulijan odgovori: „Moraš li?!“
Nama je ovaj svijet, preko svoje dominantne kulture, jednostavno isprao iz srca sav altruizam. Usadio nam je umjesto altruizma kod sebičnosti. Vodimo isključivo računa o sebi i svojim interesima.
A izazov je fokusirati se u životu dalje od sebe sama, fokusirati se na druge. Izazov je upitati se koji su uistinu naši životni postulati? Jesmo li na ovome svijetu samo kako bismo preživjeli ili smo na ovome svijetu kako bismo, otišavši, iza sebe ovaj svijet ostavili barem malo bolji nego što je to prije bio?
Tolstoj reče: „Jedina sigurna sreća u životu jest živjeti za druge.“ To je onaj trenutak kada vidimo svijet u većoj perspektivi, dalje od sebe samog. To je trenutak kada vodimo računa o drugima, jer to čineći otkrivamo svu dubinu Božje ljubavi prema nama.
Isus u današnjem čitanju iz Evanđelja po Ivanu nastavlja govoriti o sebi kao o Dobrom pastiru. Da Isus nije bio Dobar pastir onda on ne bi bio uz ljude, ne bi ih ozdravljao, oslobađao od demona, ne bi im grijehe opraštao i ne bi ih čuvao od zla.
Da Isus nije bio Dobar pastir on bi, kao i mnogi od nas koji sebe s ponosom nazivamo kršćanima, vodio računa o sebi ili najprije o sebi. Vjerojatno bi nakon uskrsnuća požurio na nebo, sretan što je obavio zadaću koju mu je otac povjerio.
Pomislio bi kako je sada vrijeme da ostavi sve te ljude koji su ga izdali, ostavili i zaboravili, da ih ostavi neka sami rješavaju svoje probleme, pa zar se on nije za njih i previše žrtvovao?
Ali Dobar pastir nastavlja pomagati tamo gdje je stao prije smrti i uskrsnuća. On je Dobar pastir, jer je nalik pastiru koji ne želi otići kući i odmoriti se sve dok se ne uvjeri da su sve njegove ovce na sigurnom.
On je Dobar pastir, jer je nalik pastiru koji, i kad je mrtav umoran, ustaje i traži i zove ovce svoje, sve dok ih ne okupi i sve ih doma ne dovede.
Nažalost, Isus ima pune ruke posla, a nas koji bismo trebali pomoći mu, sve je manje, jer smo u užasno velikoj žurbi vodeći računa isključivo o sebi, a ne vodeći brigu ni o Bogu ni o bližnjemu.
Isus sve to čini isključivo iz ljubavi i po svojoj slobodnoj volji.
Polaže svoj život za nas.
A mi?
Mi kada nam je prijetila najveća ugroza, mi smo slušali glas Dobrog pastira, jer smo bili u strahu, bojali smo se za svoje živote. Tražili smo od Krista neka bude uz nas u „tamnoj noći naše duše“. Molili smo, u drhtavim rukama grčevito stežući krunicu. Vapaji naši parali su nebo.
I kada je ugroza minula sve smo zaboravili. I Boga i bližnjega.
Opet smo se okrenuli Zlatnom teletu i plesali smo njemu u slavu do iznemoglosti. Sada kada pijanstvo polako ustupa mjesto triježnjenju, kada tamu noći rastjeruju zrake zore, sada kada osjećamo nove vjetrove životnih oluja, sada zbunjeni različitim glasovima koji nas nagovaraju da krenemo amo ili tamo, sada smo izgubili orijentaciju i pojma nemamo gdje smo i kamo nam je ići.
Opet smo izgubljene ovce. Ovce koje su pobjegle od svog Dobrog pastira.
Takvo stanje zna čovjeka dovesti u očaj, u beznađe. A kada se nađeš u takvom stanju onda slijediš bilo koga, slijediš svakog onog koji ti obeća mrvu sreće, kratki osjećaj mira ili zaborava, osjećaj bilo kakve pripadnosti.
Ali Dobar pastir jasno kaže: „Ja sam Put, Istina i Život.“ Nema boljeg puta, nema veće istine i nema sretnijeg života. Naš Bog, naš Dobar pastir, zove nas da ga slijedimo. Nije nas napustio ni u ovoj nevolji.
Čujemo li njegov glas?

 

 

Audio emisija „uvijek nedjeljom“

od 17. travnja 2016.

 

 


Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentari

Komentari