.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Još od apostolskih vremena kršćani svake nedjelje slave Isusovo uskrsno otajstvo. Bio je to »tjedni Uskrs«. Od 2. stoljeća počinje se slaviti »godišnji Uskrs«.

Prema izvještajima evanđelista, Isus je umro uoči židovske Pashe koja je padala 14. nisana (a toga je dana uvijek bio puni mjesec – uštap), a uskrsnuo u nedjelju nakon toga.

Crkve u Maloj Aziji u starini su slavile Uskrs uvijek 14. nisana bez obzira kojeg je dana u tjednu padao. Ostale Crkve slave Uskrs u nedjelju nakon 14. nisana. Nakon sukoba i problema, prevladalo je mišljenje da se Uskrs u cijeloj Crkvi slavi u nedjelju nakon židovske Pashe (14. nisana).

Katekizam Katoličke Crkve (KKC 1170), pojašnjavajući datum slavljenja Uskrsa, ističe: »Na Nicejskom saboru (godine 325) sve su se Crkve složile da se kršćanski Vazam slavi u nedjelju koja slijedi nakon uštapa (14. nisana) poslije proljetnog ekvinocija.

Reformom kalendara na Zapadu (nazvanog ‘gregorijanskim’, po papi Grguru XIII, godine 1582) uvedena je razlika od više dana u odnosu na istočni kalendar. Danas zapadne i istočne Crkve traže dogovor da se vrate slavlju Gospodinova uskrsnuća u isti dan.«

Na tome istom tragu o. Bonaventura Duda, pišući o Uskrsu, ističe da su se uskrsni događaji Kristova života odvili u okvirima stare židovske Pashe. Krist je proslavio svoju vazmenu večeru, proživio svoju muku i smrt te doživio Uskrs za vrijeme toga židovskog blagdana. On je tom blagdanu dao i konačni, svoj smisao, naznačio mu novu perspektivu koja doseže sam prag vječnoga života. Židovi su, pojašnjava nadalje o. Duda, slavili Pashu 14. dana mjeseca nisana. Bio je to sedmi mjesec židovskoga kalendara, a odgovara našemu ožujku i travnju, s početkom proljeća.

U Crkvi se u prvo vrijeme Uskrs nije slavio u svim krajevima podjednako. No, uvijek se slavio u vezi sa židovskom Pashom. Onda je – kao što kaže i Katekizam – Koncil u Niceji 325. donio opće pravilo za datum Uskrsa, kako bi svi »u jedan glas i u isti dan mogli uzdići svoje molitve na sveti dan Uskrsa«. Otada se taj – za kršćane najveći blagdan – slavi u nedjelju koja pada nakon punog mjeseca koji prati proljetnu ravnodnevnicu, to jest ekvinocij.

Zato je Uskrs »pomični blagdan« jer se zapravo »pomiče« između 21. ožujka i 25. travnja. Otkad je pak papa Grgur XIII. reformirao kalendar, istočne Crkve ostale su na julijanskom kalendaru. Tako taj najveći blagdan za sve kršćane, bez obzira kojoj zajednici pripadali, svi kršćani ne slave na isti dan. No, postoji težnja da se dođe do što usklađenijega svjetskog kalendara.

O. Duda smatra da bi tomu mnogo pridonijelo kad bi se Uskrs slavio uvijek na isti dan. Katolička Crkva na Drugome vatikanskom saboru izjasnila se u prilog takvom kalendaru, uz uvjet da ga prihvate i druge Crkve.

»Po današnjem računanju, Isusov se Veliki petak one godine dogodio 9. travnja, a Uskrs 11. travnja. Taj bi datum bio prikladan za buduće stalno uskrsovanje«, smatra o. Duda. Već su prvi kršćani, prirodno, slavili nedjelju poslije proljetnoga punog mjeseca – u koju su Židovi slavili Pashu – naglašenije od drugih nedjelja u godini. U taj ih dan, na euharistiji u rano jutro, susreće Krist, Uskrsli, i poziva za stol na uskrsnu pobjedničku gozbu. Noć u kojoj je Bog učinio svoje veliko osloboditeljsko djelo (Izl 12, 40-42) svi su naraštaji tumačili i shvaćali kao noć bdjenja i noć Mesijina dolaska. S takvim čvrstim pouzdanjem i kršćani, u noći vazmenog bdjenja, dočekuju vazmenu nedjelju Kristova spasiteljskog dolaska. Kako piše u evanđelju po Luki (Lk 12, 35-39), s upaljenim svjetiljkama u rukama, postom i molitvom. A on će ih, sam je to rekao, posaditi za stol i posluživati.To je slavlje u srednjem vijeku bilo pomicano sve do jutarnjih sati na Veliku subotu.

Od 1951. opet se moglo, a od 1956. moralo držati u noći od Velike subote na nedjelju uskrsnuća Gospodnjega. Odgovarajući na Vaše pitanje o tome »kada treba početi vazmeno bdjenje na Veliku subotu« treba reći da se daje mogućnost da slavlje počinje najranije poslije prvoga mraka (u našim okolnostima to je negdje oko 21 sat) te da završi najkasnije u jutarnjem osvitu (oko 6 sati).

Advertisements

Vazmeno bdjenje započinje paljenjem i blagoslovom »ognja bdjenja« i pripravljanjem svijeće (urezivanjem predviđenih znakova); slijedi ophod (ulaz u crkvu) s uskrsnom svijećom (pritom đakon ili svećenik tri puta pjeva, uvijek višim glasom, »Svjetlo Kristovo!«, a puk odgovara »Bogu hvala!«) i hvalospjev svijeći (Exsultet). Bdjenje se nastavlja nešto dužim bogoslužjem riječi, koje obuhvaća sedam starozavjetnih čitanja, a uz svako je pripjevni psalam i molitva. No, iz pastoralnih razloga taj se broj čitanja može smanjiti na tri, ali se istodobno navještaj izlaska iz Egipta nikad ne smije ispustiti. Osvit novog dana usred noći i dolazak Uskrsloga u svoju zajednicu označava Slava, na koju opet zasviraju orgulje, pale se oltarne svijeće i zvone sva zvona. Poslije poslanice, aleluje i evanđelja u krsnom se slavlju primaju u Crkvu prisutni kandidati (katekumeni). Novokrštenici se zatim odvedu na njihova mjesta među vjernike. Prvi put, uključeni u zajednicu, sudjeluju u euharistiji. U najstarijim spisima slavlje Uskrsa sastojalo se od strogog posta jedan ili više dana, nakon kojega slijedi molitveno bdjenje koje se zaključuje euharistijskim slavljem.

Još od apostolskih vremena kršćani svake nedjelje slave Isusovo uskrsno otajstvo. Bio je to »tjedni Uskrs«. Od 2. stoljeća počinje se slaviti »godišnji Uskrs«.

Prema izvještajima evanđelista, Isus je umro uoči židovske Pashe koja je padala 14. nisana (a toga je dana uvijek bio puni mjesec – uštap), a uskrsnuo u nedjelju nakon toga.

Crkve u Maloj Aziji u starini su slavile Uskrs uvijek 14. nisana bez obzira kojeg je dana u tjednu padao. Ostale Crkve slave Uskrs u nedjelju nakon 14. nisana. Nakon sukoba i problema, prevladalo je mišljenje da se Uskrs u cijeloj Crkvi slavi u nedjelju nakon židovske Pashe (14. nisana).

Katekizam Katoličke Crkve (KKC 1170), pojašnjavajući datum slavljenja Uskrsa, ističe: »Na Nicejskom saboru (godine 325) sve su se Crkve složile da se kršćanski Vazam slavi u nedjelju koja slijedi nakon uštapa (14. nisana) poslije proljetnog ekvinocija.

Reformom kalendara na Zapadu (nazvanog ‘gregorijanskim’, po papi Grguru XIII, godine 1582) uvedena je razlika od više dana u odnosu na istočni kalendar. Danas zapadne i istočne Crkve traže dogovor da se vrate slavlju Gospodinova uskrsnuća u isti dan.«

Na tome istom tragu o. Bonaventura Duda, pišući o Uskrsu, ističe: Krist je proslavio svoju vazmenu večeru, proživio svoju muku i smrt te doživio Uskrs za vrijeme toga židovskog blagdana. On je tom blagdanu dao i konačni, svoj smisao, naznačio mu novu perspektivu koja doseže sam prag vječnoga života. Židovi su, pojašnjava nadalje o. Duda, slavili Pashu 14. dana mjeseca nisana. Bio je to sedmi mjesec židovskoga kalendara, a odgovara našemu ožujku i travnju, s početkom proljeća.

U Crkvi se u prvo vrijeme Uskrs nije slavio u svim krajevima podjednako. No, uvijek se slavio u vezi sa židovskom Pashom. Onda je – kao što kaže i Katekizam – Koncil u Niceji 325. donio opće pravilo za datum Uskrsa, kako bi svi »u jedan glas i u isti dan mogli uzdići svoje molitve na sveti dan Uskrsa«. Otada se taj – za kršćane najveći blagdan – slavi u nedjelju koja pada nakon punog mjeseca koji prati proljetnu ravnodnevnicu, to jest ekvinocij. Zato je Uskrs »pomični blagdan« jer se zapravo »pomiče« između 21. ožujka i 25. travnja.

Otkad je pak papa Grgur XIII. reformirao kalendar, istočne Crkve ostale su na julijanskom kalendaru. Tako taj najveći blagdan za sve kršćane, bez obzira kojoj zajednici pripadali, svi kršćani ne slave na isti dan. No, postoji težnja da se dođe do što usklađenijega svjetskog kalendara.

O. Duda smatra da bi tomu mnogo pridonijelo kad bi se Uskrs slavio uvijek na isti dan. Katolička Crkva na Drugome vatikanskom saboru izjasnila se u prilog takvom kalendaru, uz uvjet da ga prihvate i druge Crkve.

Već su prvi kršćani, prirodno, slavili nedjelju poslije proljetnoga punog mjeseca – u koju su Židovi slavili Pashu – naglašenije od drugih nedjelja u godini. U taj ih dan, na euharistiji u rano jutro, susreće Krist, Uskrsli, i poziva za stol na uskrsnu pobjedničku gozbu.

Noć u kojoj je Bog učinio svoje veliko osloboditeljsko djelo (Izl 12, 40-42) svi su naraštaji tumačili i shvaćali kao noć bdjenja i noć Mesijina dolaska. S takvim čvrstim pouzdanjem i kršćani, u noći vazmenog bdjenja, dočekuju vazmenu nedjelju Kristova spasiteljskog dolaska. Kako piše u evanđelju po Luki (Lk 12, 35-39), s upaljenim svjetiljkama u rukama, postom i molitvom. A on će ih, sam je to rekao, posaditi za stol i posluživati.To je slavlje u srednjem vijeku bilo pomicano sve do jutarnjih sati na Veliku subotu.

Vazmeno bdjenje započinje paljenjem i blagoslovom »ognja bdjenja« i pripravljanjem svijeće (urezivanjem predviđenih znakova); slijedi ophod (ulaz u crkvu) s uskrsnom svijećom (pritom đakon ili svećenik tri puta pjeva, uvijek višim glasom, »Svjetlo Kristovo!«, a puk odgovara »Bogu hvala!«) i hvalospjev svijeći (Exsultet). Bdjenje se nastavlja nešto dužim bogoslužjem riječi, koje obuhvaća sedam starozavjetnih čitanja, a uz svako je pripjevni psalam i molitva. No, iz pastoralnih razloga taj se broj čitanja može smanjiti na tri, ali se istodobno navještaj izlaska iz Egipta nikad ne smije ispustiti. Osvit novog dana usred noći i dolazak Uskrsloga u svoju zajednicu označava Slava, na koju opet zasviraju orgulje, pale se oltarne svijeće i zvone sva zvona. Poslije poslanice, aleluje i evanđelja u krsnom se slavlju primaju u Crkvu prisutni kandidati (katekumeni). Novokrštenici se zatim odvedu na njihova mjesta među vjernike. Prvi put, uključeni u zajednicu, sudjeluju u euharistiji. U najstarijim spisima slavlje Uskrsa sastojalo se od strogog posta jedan ili više dana, nakon kojega slijedi molitveno bdjenje koje se zaključuje euharistijskim slavljem.


Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentari

Komentari