Na drugu uskrsnu nedjelju slavimo mali Uskrs – Bijelu nedjelju – blagdan Božanskoga Milosrđa. 
Uskrs je stvaran događaj, pravi susret s Uskrsnulim Kristom. Stoga naše slavljenje Uskrsa nije samo sjećanje na povijesni događaj. Još manje je samo osjećajno doživljava-nje uskrsnih običaja: pjesama, folklora. 

Naše kršćansko slavljenje Uskrsa jest životni dodir s uskrsnulim, uvijek živim Kristom. Da bi se s Uskrslim susreli potrebna nam je živa, osvjedočena i čvrsta vjera. Vjera u Spasitelja Isusa, Kralja mira, koji je pobijedio svako zlo i smrt i uskrsnuo da bismo mi imali život vječni. Živa i djelotvorna vjera pomaže nam u životu nadvladati sve poteškoće i kušnje i da budemo svjedoci Isusove pobjede nad grobom, grijehom i Zlim.

Na mjestu je pitanje: Kakva je moja vjera u Uskrsloga. Jesam li istinski svjedok Isusove pobjede tamo gdje radim i živim…?!

Naše slavljenje Uskrsa jest životna uklopljenost u Kristovo uskrsnuće. Mi se svaki put na euharistijskom slavlju svete Mise susrećemo s uskrsnulim živim Kristom. On nam je to i obećao da će biti s nama kad god se u njegovo ime sastajemo.

On i nama danas kao nekoć apostolima govori, kad im se je uskrsnuo živ pokazao u dvorani Zadnje večere. Znamo što je rekao apostolu Tomi, kad ga je pozvao da dodirne njegove rane.

Živi, Uskrsnuli Isus i nama govori kao i apostolima: “Mir vama!” On Uskrsnuli želi unijeti svoj mir u naša srca, naše duše, u naše obitelji i u cijeli svijet.
Svima nam je dobro poznato da je nemir, potištenost i nezadovoljstvo, nevolja i zlo našeg vremena.

Isus se ukazuje svojim apostolima i oni su vrlo veseli. On ponavlja svoje riječi: “Mir vama!” i nastavlja: “Kao što je mene poslao Otac i ja šaljem vas.’

Predaje im vlast i šalje ih da naviještaju veselu vijest evanđelja. Zatim je dahnuo u njih i rekao im: “Primite Duha Svetoga. Kojima oprostite grijehe, opraštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.” Ovim riječima Krist nam je ostavio najdragocjeniji uskrsni dar – sv. Ispovijed.

Uskrsna je poruka, poruka života. Vjerovati u Isusa Krista, Uskrsnuloga, znači vjerovati u život; ne samo u život poslije smrti, nego upravo prvotno u ovaj život ovdje i sada.

Svi mi želimo živjeti. A što je pravi život to možemo tek naslućivati, kad doznajemo za život Krista uskrsnuloga.
Bog koji je Isusa Krista uskrisio od mrtvih, bio je s njim i u svim trenucima života. Isti je Bog i s nama, ne tek na kraju, nego neprestano u našoj svakodnevici. On je uz nas u svim našim slabostima i krhkostima. Uvijek je spreman ispuniti naš život svojom istinom, pravdom i ljubavlju.

Uskrsnućem svoga Sina pružio nam je dokaz i dao razlog da živimo, otkrio nam je perspektivu svojega spasiteljskog plana.
Plod susreta apostola s uskrsnulim Kristom bila je njihova radost: “Obradovaše se učenici vidjevši Gospodina.” Neka duboka radost i trajna bude plod i našeg susreta s us-krsnulim Kristom!

Neka plod našega susreta s uskrsnulim Kristom u euharistijskom slavlju bude duboka, uskrsna radost namjesto žalosti i tuge; smirena sigurnost namjesto straha i nemira; živa, čvrsta vjera u uskrsloga Krista umjesto sumnja, dvoumice i kolebanja!

Plod susreta apostola s uskrsnulim Kristom bilo je njihovo neustrašivo svjedočenje za Krista, njihovo naviještanje Evanđelja, njihovo širenje Božjeg kraljevstva. Neka to bude plod i našega susreta s uskrslim Kristom u misnom slavlju, da i druge ljude, s kojima se susrećemo učinimo dionicima uskrsne radosti.

Dok se Isus na uskrsno jutro prvi put ukazivao apostolima svi su oni bili zajedno, osim nesretnoga Jude i nevjernoga Tome.
Kad su apostoli pronašli Tomu, uvjeravali su gu da su vidjeli uskrslog Gospodina. Ka-zaše mu: “Vidjeli smo Gospodina!”

Toma ostaje zaprepašćujuće iskren i – nevjeran. – “Kolege, ubijte me, ali ne vjerujem. Uzmite mi to za zlo, ali ja ne bih bio ja, osoba, kad bih drukčije govorio. Ja ne želim biti iznimka, nego želim biti osobnost. Svi me osudite, ali ja nisam kadar vjerovati. Dosta sam izvaran u životu. Od sada samo očima vjerujem. Samo što rukama dohvatim i prs-tima opipam, samo to umom i srcem prihvaćam. Ja sam spreman, da me posve otpiše-te iz apostolskog zbora, ali ja bih la¬gao kad bih drukčije govorio.

Priznam da sam tvrdoglav, sumjivac, skeptik, nevjernik, ali to je činjenica, a ne moja huja i hirovitost. Stoga, dok ne stavim svoje prste u mjesto Isusovih čavala, dok ne vidim uskrsloga Isusa svojim rođenim očima, dok ne stavim ruku u njegov bok, koji je proboden na Kalvariji, ja ne mogu vjerovati. Ne mogu pa ne mogu. Ja mogu poći s va-ma, ali dok se pozitivno ne uvjerim, ne pristajem. Sve je za mene varka i obmana dok se fizički ne osvjedočim.”

Toma je uporan: “Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg od čavala i ne stavim svoju ruku u njegova rebra neću vjerovati!”.
Toma ne vjeruje u Krista i njegovo uskrsnuće. Zna da je Isus mrtav, a mrtvi na temelju sveopćeg iskustva, ne vraćaju se u život. Ovako smo i mi u opasnosti misliti. Tako su razmišljali Atenjani na Areopagu.

Toma je imao sigurno svjedočanstvo apostola, učenika iz Emausa, Marije iz Magdale, ostalih žena, posebno Petra. Koja korist. Toma ne vjeruje ni Kristu ni apostolima. Vjeruje samo sebi i svojim očima.

I nakon osam dana apostoli su bili skupa, a među njima i Toma. Isus dolazi ponovno k njima. Baš u pravi trenutak. Znao je Isus da Toma ne vjeruje. On zna koliko i kako mi vjerujemo. Odmah upravlja riječ Tomi: Priđi bliže i pogledaj mi ruke, stavi svoju ruku u rebra moja i ne budi nevjeran, nego vjeran. Toma će na to: “Gospodin moj i Bog moj!”

Isus mu reče: “Budući da si me vidio, povjerovao si. Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli!” Ovaj „blago“ upravljen je i svima nama, svima vama koji čitate ove retke. Koje li radosti i sreće za svakoga od nas. Dobro reče Grgur I., papa: „Tomina je sumnja više pomogla našoj vjeri, nego vjera vjernih učenika!“

Uskrsli, živi Krist je ovdje među nama i svakome od nas kao i Tomi upravlja riječ: “Ne budi nevjeran nego vjeran. Blaženi koji ne vide, a vjeruju”.

Uskrsli Krist nas poziva da povjerujemo u njegovo usksnuće: da odlučno i spremno kažemo: “Tvoj život, Kriste, bit će moj život!” Poziva nas da ga nasljedujemo, da naš život bude vjerna slika njegova života, da na njegovoj nauci i na njegovu primjeru formiramo svoje misli, svoje nazore, svoje osjećaje, svoje nade.

Blagopokojni Papa Ivan Pavao II. proglasio je za cijeli katolički svijet, drugu nedjelju pos-lije Uskrsa Nedjeljom Božanskoga Milosrđa.
„Naime, po časnoj sestri svetoj Faustini Kowalskoj Isus je objavio svoju želju da se na prvu nedjelju poslije Uskrsa slavi svetkovina Božanskoga Milosrđa. Isus, u svojoj poruci, obećava da će svi koji toga dana prime Svetu pričest (dakako, poslije dobre svete Ispovijedi) primiti potpun oprost. To je milost otpuštanja zasluženih vremenitih kazna za grijehe, a ne otpuštanje same krivnje. Isus obećava da će toga dana izliti more milosti na one duše koje se približe izvoru Milosrđa i da će toga dana otvoriti sve slavine kroz koje teku Božje milosti.
Isus dalje govori kako mnoge duše propadaju, unatoč njegovoj pregorkoj muci, i zato im pruža posljednje utočište spasenja. A to je svetkovina Božanskoga Milosrđa.

Isus je sestri Faustini dao i molitvu za ublaženje njegove srdžbe, a to je Krunica Božanskoga Milosrđa; i obećao je ovo: “Tko god bude molio Krunicu Božanskoga Milosrđa, doživjeti će na svom smrtnom času moje veliko Milosrđe. Svećenici će ga pružati grješnicima, kao posljednje sidro spasa. Ako je netko i najokorjeliji grješnik – ako samo jednom izmoli tu krunicu, dobit će milost moga beskrajnog Milosrđa. Neshvatljive milosti podijelit ću onima koji daruju povjerenje mome Milosrđu. Sve duše koje časte moje Milosrđe, šire njegovu slavu i ohrabruju druge duše da se pouzdaju u moje Milosrđe, neće doživjeti užasa na svome smrtnom času. Moje će ih Milosrđe štititi u posljednjoj borbi”. Isus još obećava da će kada se moli Krunica Božanskoga Milosrđa kod umiru-ćega, taj primiti obećani oprost, da će se ublažiti Božja srdžba i neiscrpivo milosrđe obuzeti tu dušu.

Isus preko sestre Faustine potiče: „Neka se sve duše s velikim povjerenjem približavaju moru Milosrđa. Grješnici će doživjeti opravdanje, a pravednici učvršćivanje u dobru”. I dalje joj kaže Isus: “Reci mojim svećenicima da će se okorjeli grješnici raskajati po njihovim riječima kada budu govorili o mome neiscrpivom Milosrđu. Onim svećenicima koji žive i proslavljaju moje Milosrđe, dat ću posebnu moć, pomazat ću njihove riječi i srca ću dirnuti onima kojima oni govore”.

Jedne večeri sestra Faustina ugledala je u svojoj ćeliji Gospodina Isusa u bijeloj odjeći. On joj je rekao da naslika sliku prema onome što je vidjela, s potpisom: Isuse, uzdam u Tebe! I neka se preko te slike iskazuje pouzda¬nje u Božje Milosrđe, kroz molitvu i djela milosrđa prema bližnjima.
Uz tu je sliku Isus dao obećanje: „Obećajem da duša koja časti ovu sliku neće propasti. Štoviše, kuće, mjesta i gradove gdje se bude častila ova slika, ja ću poštedjeti i obraniti”.

Sveti Otac Ivan Pavao II. rekao je na Trgu Svetoga Petra u Rimu, 30. travnja 2000., pri proglašenju svetom sestre Faustine Kowalske: „A ti, Faustina, Božji dare našemu vre-menu, dare Poljske cijeloj Crkvi, pomozi nam da shvatimo dubinu Božanskoga Milosr-đa, da ga živo doživljavamo i svojoj ga braći svjedočimo. Krist te je izabrao da cijelome svijetu navijestiš njegovo nedokučivo Milosrđe.” (Milivoj Bolobanić)

14-togodišnjak piše: “Najveći dar u životu bio bi za mene, Boga pronaći! Teško mi je, mnogo toga je mučno i meni se sve čini besmisleno. Iz dana u dan idem u školu, učim, ali zašto? Ima li moj život ikakava smisla, zašto ja postojim? Isplati li se živjeti? Moj život je bez smisla.
Pokušavam često drugima pomagati. Tu osjećam jedini smisao.
Znam da ima stvarno ljudi koji su našli smisao života. Oni su sigurni da Bog postoji i sre-tni su. Oni su osvjedočeni vjernici. Pitam se zašto ja nisam…?!”
Više od dvije tisuće godina kršćanstvo daje odgovor na pitanje smisla života. Isus Krist – spas ovoga svijeta i Spasitelj jest odgovor.

 

Veliko čudo Ikone Milosrdnoga Isusa

Ovo o čemu izvješćujemo dogodilo se prije 25 godina u Italiji. Tridesetdevetogodišnji Ugo Fešta iz Piovenne Rocchette, bivši radnik u Lanerossi, oženjen i otac dvojice sino-va, od jedanaeste godine obolio je od multipleks skleroze. Sedam godina je bio u invalidskim kolicima i bez ikakve nade da bi mogao ozdraviti. Išao je od bolnice do bolnice i savjetovao se s vrhunskim specijalistima, ali sve je bilo uzalud. I na koncu prihvatio je svoju bolest i shvatio da je bolje naučiti kako ljubiti svoja invalidska kolica. Osim sklero-ze Ugo je bolovao i od epilepsije i slaboga vida.

Prije pet godina (1985.) netko mu je savjetovao da hodočasti u Lurd. Pošao je u Francusku s velikom sumnjom, ne da bi ozdravio, koliko da “pronađe majku” koja ga je ostavila kad je imao devet mjeseci. Poslije kupanja u čudotvornoj (lurdskoj) vodi, Ugo Fešta, iako prekaljeni psovač, nije više psovao. Od onoga trenutka njegov se život stu-bokom promijenio. Bilo je to istinsko obraćenje s čvrstom odlukom predati svoju patnju Bogu. Dok je sjedio pred Spiljom i razmišljao o svojoj prirodnoj majci, čuo je glas Bez-grješne: „Ja sam tvoja prva Majka i sve druge su tvoje majke!“

Ali pravi zaokret zbio se kad se susreo s Ivanom Pavlom II. Papa je blagoslovio pet ikona Milosrdnoga Isusa koje je ponio sa sobom i preporučio mu se povjeriti Njegovu Srcu i zagovoru „Njegove” sestre Faustine Kowalske, poljske redovnice koja je tridesetih godina imala viđenja i razgovore s Isusom.

Sveti Otac mu je preporučio da pođe u Villazzano, u biskupiju Trento, gdje u „Villi O Presveta” ima sjedište Alleanza Dives in Mis. (Savez Bogat u Milosrđu), zajednica molitve i studija kojoj je bio na čelu don Renato Tisot, a koja se sastojala od kršćana koji se vra-ćaju teološkoj jezgri cijele Biblije sadržanoj u velikoj objavi „Bog je milosrđe”.
Premda ga Papina preporuka nije uvjerila u nešto posebno, odluči poslušati Svetoga Oca i uputi se u „Villu O Presveta“, upravo onda kad se održavao tjedan evangelizacije i duhovnosti. Učinilo mu se da je okružen entuzijastima i fanaticima.

Prvi dani molitve bili su traumatizirajući, ali su ga nazočni uvjerili da ostane. U onome mjestu sabranosti i molitve duševno stanje Uge Fešte se znatno poboljšalo, tako da je smogao snage oprostiti svojoj majci i zahvaliti što mu je dala život.

Četvrtoga dana, dok je s ostalima molio u prvom redu kapelice, iznenada je iskusio nešto posebno: Lik Isusa Krista u ikoni pred kojom se molio odjednom je oživio. Ugo je vidio kako se njišu haljine Isusove i kako mu Isus pruža ruke. Uplašio se, htio se zaštititi od Spasiteljeve geste, nije želio prihvatiti to što se događalo. Viđenje se ponovilo pet puta i napokon Ugo se odlučio reći: „Povuci me gore, ako si sposoban?” Isusov lik izi-šao je iz ikone i šesti put se približio. Bolesnik je osjetio dodir i našao se na nogama s uzdignutim rukama pred Isusovom slikom.

Bilo je to 2. kolovoza 1990. godine. Ugo Fešta je počeo hodati. Nestalo je epilepsije, a dioptrija mu se smanjila na 0,7. Od onoga trenutka Ugo ne prestaje moliti i zahvaljivati Bogu i 29. kolovoza (1990.) Ugo se ponovno uputi u Rim k Svetom Ocu kako bi ga osobno obavijestio o primljenoj milosti, ali ovoga puta bez invalidskih kolica, dakle, na vlastitim nogama.

U skladu s faktima: po onome što je rekao ozdravljenik don Serafinu Michalenku u Rimu (Vicepostulatura za kauzu proglašenja blaženom sestre Faustine) i po talijanskom tisku (II Mattino di Padova, 4. 09. 1990.) Apostolat Božanskog Milosrđa.
A ta Ikona (slika) Božanskoga Milosrđa nalazi se sada u crkvi u Šurmancima na zidu iznad oltara.