IVIC URSIĆ – UVIJEK NEDJELJOM

Skoro pa da bi čovjek s lakoćom mogao zamisliti prizor iz današnjeg čitanja (Matej 13, 1-23).
Isus sjedi u lađi, a mnoštvo se okupilo na obali. Sve se to zbiva na Galilejskom jezeru, na njegovim obalama, koje okružuju obližnji brežuljci. Povjetarac lagano puše, a Isus upire prstom dok govori i pokazuje okupljenima neka bace pogled prema jednom od sijača u daljini. I dok oni promatraju tog seljaka kako radi u polju, Isus koristi taj prizor kako bi ih podučio o bitnim stvarima za život.
Sijač ima vreću sa sjemenjem u koju s vremena na vrijeme zagrabi svojom šakom i zatim sjeme baci na zemlju. I dok on to čini neko će sjemenje naravno pasti na tlo koje nije pogodno za sjetvu, dok će neko sjeme pasti na dobru zemlju, na plodno tlo.
Polja u biblijsko vrijeme nisu bila nalik našim poljima, koja su pripremljena za moderne strojeve i na kojima se sije s malim postotkom uzaludnog sijanja. U one dane, kroz polja su često prolazili putevi, jer je to bila kultura gdje su svi hodali. Ponekad su Rimljani gradili svoje ceste neposredno uz plodna polja, a ponekad je zemlja uz neko polje bila zapuštena, obrasla u korov i draču. U procesu sijanja bilo je skoro pa nemoguće da neko od sjemenja ne padne ili da ga vjetar ne odnese na takva područja na kojima to sjeme nije imalo velike izglede izrasti u biljku, pa zatim radoti plodom.
Za početak trebali bi razumjeti simboliku onoga što Isus govori.
Ponajprije tu je sijač. Isus objašnjava: “Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji.“ (Matej 13, 37) Isus je onaj koji sije, a polje je svijet.
„Njiva je svijet.“ (Matej 13, 38)
Sjeme je Riječ Božja, a različita tla predstavljaju različite ljudske odgovore na Riječ koju Isus sije. Njihov odgovor određuje stupanj uspješnosti uroda.
Površno promatrajući ne bi se moglo reći da je Bog jako štedljiv sijač, jer veliki broj zrna, ako ne i većina, posijana je, a nije se primila. Ali ovo i nije priča o sijaču i sjemenju, ovo je priča o različitim vrstama tla, ili točnije rečeno, o tome kako mi reagiramo, svatko na svoj način, kada je u pitanju Riječ Božja.
Sjeme pada na svaku vrstu tla bez diskriminacije. Bog nema svoje favorite. Čak kada Bog zna da Riječ ne će pustiti korjena u životu neke osobe on toj osobi daje mogućnost da čuje Riječ i da na nju odgovori.
„Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju.“ (2 Petar 3,9)
Svakome od nas data je mogućnost odgovora Bogu na neki način. Mi koji imamo privilegiju živjeti u slobodi sigurno da imamo veću mogućnost, pa time i veću odgovornost, ali svaku osobu Bog dodirne na različite načine.
Bog ljudima govori u njihovim srcima. On im se otkriva u prirodi.
U Bibliji stoji: „Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire tako da nemaju isprike.“ (Rimljanima 1,20)
Apostol Petar je, po ovom pitanju, imao otkrivenje od samoga Boga. Kada mu je Bog pokazao da mu je stalo do svakoga, bez obzira na rasu, nacionalnost, na duhovno ili materijalno stanje neke osobe, Petar je rekao: “Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu.“ (Djela 10, 34-35)
Zato je Isus i rekao: “Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.“ (Marko 16,15)
Najgori griješnik na svijetu dobiti će prigodu odgovoriti Bogu, pa čak i onda kada Bog zna da on Božju Riječ ne će prihvatiti. Božja dobrota nije određena našim odgovorom – ona je utemeljena u Božjem karakteru. Sjeme će biti posijano na svaku vrstu tla izraslo ono ili ne.

Pogledajmo sada malo kakva su ta polja na koja pada sjeme sijača, kakva su naša srca na koja Bog šalje svoju Riječ.
OTVRDLO SRCE
Isus opisuje tlo koje je otvrdlo pod ljudskim nogama („jedno zrno padne na put“). To je tvrdo tlo na kojem sjeme nije moglo pustiti korijenje i ptice su doše i pojele ga.
Lako je otvrdnuti u životu, poglavito ako živite u gradu. Što je grad veći to je lakše da vam srce otvrdne.
Lako je otvrdnuti kada se svaki dan trpaš vijestima kroz različite medije. Svi smo toga i više nego svjesni. Jasno nam je koliko su naša srca postala tvrda. Bešćutna. Mi smo u stanju večerati i u isto vrijeme gledati TV dnevnik, promatrati između dva zalogaja mrtve, ranjene, unakažene, a da nam hrana ni za trenutak ne zastane u grlu. Gledamo, čitamo, slušamo vijesti o ratovima, o masakrima, o nesrećama, o silovanjima, o gladi i žeđi, gledamo i kao da se to nas ništa ne dotiče. Naša srca ostaju netaknuta. Postali smo bezosjećajni do te mjere da je naše srce otvrdlo baš kao onaj put kojeg Isus spominje.
I na tako tvrdom tlu Riječ Božja ne može pustiti svoje korjenje.

Nešto bi trebalo razbiti tu tvrdu koru koja se je obavila oko našeg srca i zatim bi to tvrdo tlo trebalo preorati i tako doći do plodne zemlje.
Ovaj tip zemlje predstavlja cinične osobe. Oni ne žele kršćanski živjeti iako su možda nominalno i sami kršćani. Za njih je sve to nevrijedno njihovog zanimanja. Ne žele kontrolu nad svojim životom nikome prepustiti, pa čak ni samom Bogu. Ništa im se ne može reći. U njihovom životu nema mjesta za Boga. Oholi su i arogantni. „ … straha Božjega nemaju pred očima.“ (Rimljanima 3,18) Tvrdoglavi su, sebični i svojevoljni. Kada čovjek ima takav stav u životu, Riječ Božja ne može u njemu živjeti. Ne može čak ni primiti se. Čak ako i dođe do takvog čovjeka ona biva odbačena.
Kod takvih ljudi nije problem u nerazumijevanju, nego je problem što takav čovjek nije voljan, ne želi, primiti Riječ Božju.
To je stav za kojeg Mark Twain kaže: „Ne muče mene oni dijelovi Biblije koje ja ne razumijem, nego oni dijelovi koje ja razumijem.“
Takvi ljudi ne da ne čuju ušima, nego ne čuju svojim srcem. Isus je za njih rekao „da gledaju, gledaju – i ne vide, slušaju, slušaju – i ne razumiju …“ (Marko 4,12)
Greška nije u Riječi nego u njihovom odgovoru na Riječ.
Sjeme je dobro samo je tlo tvrdo.
PORAŽENO SRCE
Isus kaže da je drugo zrno palo na „kamenito tlo, gdje nije imalo mnogo zemlje“. Ono je brzo izniknulo ali kako zemlje nije bilo dovoljno, ubrzo je uvenulo.
Zvuči li vam ovo poznatim?
Brzo nešto u nama bljesne i zatim se još brže ugasi. Entuzijazam kojem nedostaje ustrajnosti. Koliko je samo nas kršćana koji prihvatimo izazov ali koji ustuknemo pri prvim preprekama? To su oni među nama koji traže Krista ali koji ne žele podnijeti nikakav križ. Odustaju čim stvari ne teku glatko.
Kod takvih ljudi nedostaje odgovornosti. Takve osobe ne volontiraju. Ako pomažu financijski onda to čine od svojega extra viška.
Ti ljudi znaju biti dragi i šarmantni ali oni nisu Kristovi vojnici. Na prve zvukove borbe razbježe se na sve strane. Ti su ljudi šuplja priča i uvijek je teško Riječ Božju smjestiti u jednu takvu šupljinu.
RASTRZANO SRCE
Treće zrno je palo među trnje. Izrastu zajedno i trnje zrno uguši. To trnje u našem životu su naše brige i naša navezanost na vrijednosti ovoga svijeta. Sve to rastroji naše srce i ono biva rastrzano. Svi smo mi svjesni kolike je ljude trka za bogatstvom, za društvenom moći i za slavom ovoga svijeta odvojila baš od svijeta, pa i od onih njima najbližih i najdražih.
U čemu je naš problem?
Naš je problem u tome što smo mi pretrpani. Pretrpani smećem ovoga svijeta. Ne moramo mi činiti neke loše stvari, dapače, većina nas čini dobre stvari, korisne stvari. Ali sve te stvari znaju stvoriti zid koji nas odvaja od onih još boljih stvari u našem životu.
Korov i trnje našeg poslovnog i društvenog života znaju zagušiti Božju Riječ u nama. Mi sebi ne dopuštamo vrijeme za molitvu. Mi sebi ne dopuštamo vrijeme za Boga. Zašto? Zato, jer je to naše srce, to naše tlo prekriveno korovom, jer smo prezaposleni, jer brinemo da se ovo ne će, da se ono ne će, na vrijeme obaviti, a rokovi stišću.
Jedne muče brige što nisu bogati, a druge muče brige kako očuvati i povećati svoje bogatstvo. U takvoj atmosferi nema mjesta za Božju Riječ.
SRCE PUNO RADOSTI I NADE
Ali, na sreću našu, postoji i četvrta vrsta tla. Dobra, plodna zemlje. Takvo tlo donosi veliki rod. Isus ga spominje posljednjeg, jer je smisao svega u tom tlu. Sjeme padne na dobru zemlju, pusti korjenje i naraste, te urodi stostruko.
Naravno da ima neuspješnih pokušaja ali ima i uspješnih. Naši se napori u životu ne mogu uvijek mjeriti ni izmjeriti. Ponekad mi ni ne vidimo konačni rezultat svojih truda. Ne dočekamo žetvu. Ponekad, sve što možemo učiniti jest posijati sjeme i vjerovati da će Bog učiniti ostalo.
Zato je bitno imati srce puno nade, srce spremno prihvatiti Riječ Božju. Isus govori o osobi čije srce čuje Riječ Božju i djeluje sukladno njoj. Takve osobe su nada ovoga svijeta.
Ono što Isus govori jest da dobro uvijek ima svoju šansu u ovome životu.
Težak je to put, prepreka je na njemu puno i jako često sjeme dobra jednostavno propadne, uvene, osuši se.
Ali tamo gdje ima dovoljno dobrog, plodnog zemljišta, tamo gdje je srce puno radosti i nade, tamo će biti i obilate žetve.
To je naša nada i to je radosna vijest Kraljevstva Božjeg.
Bog je sijač. Bog sije. I sjeme će rasti. I dati će ploda.
Ono što mu treba jest jednostavno i ponizno srce koje je voljno čuti i primiti.
„Sijte u pravednosti, žanjite u ljubavi! Orite sebi krčevinu! Jer je vrijeme da tražite Gospodina, da bi došao i podaždio vam pravednošću.“ (Hošea 10, 12)