.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijelite ovo s prijateljima!

 

IVICA URSIĆ – UVIJEK NEDJELJOM

 

“Lakše je voljeti čitavo čovječanstvo nego voljeti svoga bližnjega.”

Eric Hoffer

Ne biramo ih.

Advertisements

Ili ih nađemo ili zateknemo ili dođu sami. Bez poziva.

S njima smo „u dobre“ ili smo „na nože“. Ili ih ignoriramo.

Neke volimo. Neki nam na živce idu.

S prvima pijemo kavu i ogovaramo one druge.

Od njih posuđujemo novac, knjige, malo brašna, ulja. Kavu i šećer.

I dodatne sjedalice ako nam brojni gosti nenadano banu.

Zovemo ih na proslave. Dolaze nam na sprovode.

S nekima od njih smo na „dobar dan“, a s nekima ni na „laku noć“.

Nekima činimo usluge velike i male, a nekima pakosti male i velike.

Neki su nam blagoslov, a neki prokletstvo.

Oni su dobri, loši i zli.

Oni su nam dragi ili mrski.

Oni su mi.

Mi smo oni.

Oni su naši, a mi smo njihovi – susjedi.

Naši bližnji.

Za tog našeg bližnjeg u Bibliji stoji osam puta da ga trebamo voljeti.

To je jedna od zapovijedi koje se ponajviše puta ponavljaju u Svetom Pismu.

Voljeti svoga bližnjega u suprotnosti je sa sebičnošću, sa „športskom granom“ kojom se mi ljudi najviše „rekreiramo“, ali i „profesionalno“ bavimo u svom životu.

Držimo se one, pomalo cinične, izreke: „Biblija nam govori da volimo svoje bližnje i također da volimo svoje neprijatelje; vjerojatno, jer su to uglavnom isti ljudi.“

(G.K. Chesterton)

Čudni smo mi ljudi. Uvijek se opredjeljujemo za ono što nam je lakše, pa makar bili svjesni da je to krivo. No, ovaj put, čini mi se, da smo izabrali težu od dvije stvari i ako ne bismo imali pravo birati jednu od dvije.

Krenimo redom.

U današnjem čitanju iz Evanđelja po Mateju svjedočimo novom izazovu kojeg farizeji stavljaju pred Isusa. Iz tjedna u tjedan ti izazovi bivaju sve radikalniji, sve teži i sve veći.

Danas se Isusu, u ime onih koji mu rade o glavi, suprotstavio jedan, kako ga Matej naziva „zakonoznanac“. Dakle, na scenu stupaju najbolji od najboljih, kada je u pitanju poznavanje zakona. Situacija se zaoštrila do maksimuma. Tema je delikatna.

“Učitelju, koja ja zapovijed najveća u Zakonu?”(36)

Isus opet elegantno, jednostavno i beskompromisno stavlja sve na svoje mjesto. Citira dio temeljne molitve Judaizma, Šema Izrael (Sh’ma Yisrael), što znači “Čuj Izraele”.

„Čuj, Izraele! Gospodin je Bog naš, jedini Gospodin! Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim!“(Ponovljeni zakon 6, 4-5)

I sve bi, vjerojatno, bilo onako kako su to farizeji i očekivali i onako kako bi to nama danas odgovaralo, da se Isus zaustavio samo na tome. Ali Isus tu ne staje. Ne staje i stvara sebi, ali stvara i nama danas jako puno problema.

Isus nastavlja i citira dio iz Levitskog zakonika: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“ (19, 18).

I tu se sada stvari kompliciraju.

Citirajući Shemu Isus farizeje stavlja pred zid. To je njihova najsvetija molitva, a ujedno i najbolji odgovor kojeg im je Isus mogao dati. Ali Isus ne staje, nego tu veliku zapovijed povezuje s drugom.

Povezujući „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“ sa „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim!“ Isus govori, da praktički, kada volimo svoga bližnjega kao sebe samoga, da mi u biti ljubimo Boga sa svim čime raspolažemo.

Za farizeje ovo ne samo da je bilo neprobavljivo nego je bilo nezamislivo.

Ta elita se distancirala od puka. Njihov kastinski sustav se temeljio na njihovoj superiornosti u odnosu na običan svijet. Mogli su očuvati svoju moć jedino održavajući dojam i uvjerenje kod masa da su „sveti“ i da njihovo mjesto ni u kom slučaju nije uz narod, a kamo li da ga još i služe.

Govoreći im, da o tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci, Isus u cijelosti ruši temelje njihove moći. Farizeji su uvjereni da se savršeno drže zakona, a sada Isus govori da ako se žele savršeno držati zakona da moraju činiti ono što im ne pada na pamet činiti.

To bi značilo „zasukati rukave“, krenuti među ljude i spašavati ljudske duše, to bi značilo „zakoraknuti u jarak pokraj puta“, nahraniti gladne, pomoći potrebne, osigurati pravdu potlačenima i slabima i to sve u slavu Božju.

Farizeji to nisu željeli prihvatiti, a kako stvari stoje, ni nama se danas baš nešto ne mili puno računa voditi o bližnjemu. O Bogu da. Mi ćemo se Bogu moliti, slaviti ga, častiti, tražiti ćemo od njega razno razne usluge i manje više mi s Bogom i nemamo nekih velikih problema.

Ali s bližnjim?

Što se dogodilo s učenjem Isusa Krista?

Čini se kako smo se, mi kršćani, radije usredotočili na ono što je Isus učinio za nas, nego da smo slijedili ono što je on propovijedao, naučavao i što nam je zapovjedio činiti u njegovo ime.

Zašto smo tako postupili?

Zato, jer je Isusov nauk – radikalan. I kako je njegovo učenje tako izazovno i tako radikalno, puno je lakše i ugodnije usredotočiti se na tihu, privatnu, osobnu, „sakristijsku“ vezu s Gospodinom, okrenuti glavu od problema naših bližnjih, nego slijediti njegovo učenje koje nas poziva biti njegovim javnim svjedocima.

Isusovo učenje jest radikalno, jer je Isus zapovjedio da ljubimo svog bližnjeg kao što volimo sebe i zato što je definiciju „bližnjeg“ pomaknuo jako, jako daleko, sve dok ta definicija nije dosegnula sam kraj zemlje i sve dok u sebe nije uključila čitavo čovječanstvo – sva stvorenja Božja.

Mi obavljamo jako pohvalan posao kada volimo svoje bližnje, one koji nedjeljom sjede do nas u našoj crkvi ili one koji su nam rodbinski ili prijateljski u blizini.

Ali Isusovo učenje seže daleko dalje.

Ono grli čitav svijet, a to je puno šire od naših malih zajednica.

Dobri pastir se ne zadovoljava s 99 ovaca, on odlazi dalje, i dalje, i još dalje sve dok ne pronađe i onu jednu zalutalu ovcu. Ovaj naš svijet je preplavljen gladnima, žednima, golima, bosima, beskućnicima, bolesnima, utamničenima i Krist nas poziva da idemo dalje i još dalje sve do najmanjeg od naše braće i sestara.

Sve dalje i dalje, sve niže i niže, sve do ranjenog Samarijanca koji leži bez svijesti pokraj puta.

Sve dalje i dalje, sve niže i niže, sve do žene zatečene u preljubu koju je okružila gomila koja je želi kamenovati.

Sve dalje i dalje, sve niže i niže, sve do razbojnika na križu.

Sve dalje i dalje, sve niže i niže, sve do gladnih i obespravljenih, onih koji su bez krova nad glavom.

Sve dalje i dalje, sve niže i niže, sve do onih koji zbog naše slobode robuju ili čekaju suđenje.

Sve dalje i dalje, sve niže i niže, sve do onih kojima je na bilo koji način uskraćeno pravo na život.

Da, Isusovo učenje jest radikalno. I ne može se uzimati parcijalno. Ovo bih, a ovo ne bih. Ovo mi odgovara, a ovo i ne baš.

Jednostavna istina glasi – Isusovo učenje dovodi nas neizbježno u sukob s emocionalnim pitanjima u našem životu, s pitanjima kao što su kultura, nacija, politika, etika i sam svijet.

Kršćanska zajednica koja priznaje Isusa Krista kao svoga Gospodara i Kralja, ali koja se boji prihvatiti Isusove zapovijedi u cijelosti, pa ako treba i pohrvati se s njegovim učenjem, brzo će zakržljati i pasti pod teretom problema, jer nema čvrsti oslonac kojeg joj daje Krist.

Onoliko koliko nam bližnji bude blizu toliko će nam blizu biti i Krist.

I to radikalno.

Potpuno.

Odnosno…

„Ta sav je Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj:

Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!

Ako li pak jedni druge grizete i glođete,

pazite da jedni druge ne proždrete.“

(Galaćanima 5,14-15)

 


Podijelite ovo s prijateljima!