Grijeh protiv Duha Svetoga počinja čovjek koji si prisvaja tobožnje pravo da ustraje u zlu, u bilo kojem grijehu, te tako odbija otkupljenje. Čovjek ostaje zatvoren u svojem grijehu te sa svoje strane onemogućuje obraćenje, pa stoga i oproštenje grijeha koje smatra za svoj život nebitnima i nevažnima. To je stanje duhovne ruševine, jer bogohulstvo protiv Duha Svetoga onemogućuje čovjeku da se riješi okova kojima se sam okovao pa da se otvori božanskim izvorima očišćenja savjesti i oproštenja grijeha.”

…

Na temelju onoga što je dosad rečeno, postaju razumljivije neke druge Isusove riječi, jednako tako potresne i zastrašujuće; mogli bismo ih nazvati riječima „ne-praštanja“. Njih su nam prenijeli sinoptici, a riječ je o posebnom grijehu koji nazivamo „grijehom protiv Duha Svetoga“. Evo kako nam ih prenosi ta trostruka predaja:

Matej: „Svaki će se grijeh i bogohulstvo oprostiti ljudima, ali reknu li bogohulstvo protiv Duha, neće se oprostiti. I rekne li tko riječ protiv Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko rekne protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti ni na ovom ni u budućem“. (Mt 12,31 sl)

Marko: „Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskim, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka: krivac je grijeha vječnoga“ (Mk 3, 28 sl.)

Luka: „I tko god rekne riječ na Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko pohuli protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti“ (Lk 12,10).

Zašto je „bogohulstvo protiv Duha Svetoga“ neoprostivo? Kako shvatiti to bogohulstvo? Sveti Tomaodgovara da je riječ o grijehu „koji je neoprostiv zbog svoje naravi, jer uključuje sastavne elemente zbog kojih se događa oprotenje grijeha.“ Po toj egzegezi „bogohulstvo“ se ne sastoji zapravo u riječima kojima čovjek uvrijedi Duha Svetoga, nego upravo u činu kojim čovjek odbija spasenje što mu ga Bog nudi po Duhu Svetomu koji djeluje snagom žrtve križa. Ako čovjek odbije ono „dokazivanje grijeha“ što proizlazi od Duha Svetoga i po svojoj naravi ima spasonosno značenje, on samim tim odbija „dolazak“ Branitelja – onaj „dolazak“ koji se ostavio u vazmenom otajstvu zajedno s otkupiteljskom moći krvi Kristove, koja „čisti savjest od mrtvih djela“.

Znamo da je plod takva čišćenja oproštenja grijeha. No onaj tko odbija Duha i krv, ostaje u „mrtvim djelima“ grijeha. Grijeh protiv Duha Svetoga upravo je takav čin kojim čovjek posve odbija primiti oproštenje kojega je Duh Sveti nutarnji djelitelj, a pretpostavlja stvarno obraćenje koje Duh Sveti izvodi u savjesti. Kad Isus veli da se bogohulstvo protiv Duha Svetoga neće oprostiti ni u ovom ni u budućem životu, veli to stoga što je „ne-opraštanje“ povezano sa „ne-obraćenjem“ kao svojim uzrokom. Riječ je o korjenitom odbijanju obraćenja. A to znači čin kojim neki čovjk odbija da crpi iz izvora otkupljenja koji je „trajno“ otvoren u raspoređaju spasenja u kojemu se izvršuje uloga Duha Svetoga. On ima neizmjernu moć da crpi iz tog izvora: „Od mojega će uzimati“ – rekao je Isus. Na taj način on dovršuje u ljudskim dušama otkupiteljsko djelo koje je izvršio Krist dijeleći njegove plodove. Grijeh protiv Duha Svetoga počinja čovjek koji si prisvaja tobožnje pravo da ustraje u zlu, u bilo kojem grijehu, te tako odbija otkupljenje. Čovjek ostaje zatvoren u svojem grijehu te sa svoje strane onemogućuje obraćenje, pa stoga i oproštenje grijeha koje smatra za svoj život nebitnima i nevažnima. To je stanje duhovne ruševine, jer bogohulstvo protiv Duha Svetoga onemogućuje čovjeku da se riješi okova kojima se sam okovao pa da se otvori božanskim izvorima očišćenja savjesti i oproštenja grijeha.

Djelo Duha Svetoga koje teži k spasonosnom „dokazivanju grijeha“ nailazi u čovjeku što se vrze u takvoj situaciji na nutarnji otpor, ne neku vrstu neprobojnog zida savjesti, na stanje duše koje se na temelju slobodna izbora okamenilo, a koje Sveto Pismo obično naziva „tvrdoćom srca“ (usp. Ps 81,13; Jr 7,24; Mk 3,5). U naše vrijeme tomu stanju duha i srca odgovara gubitak osjećaja za grijeh, čemu smo posvetili nekoliko stranica Apostolske pobudnice Pomirenje i pokora. Veće je papa Pio XII. Tvrdio da je „grijeh ovoga našega stoljeća gubitak osjećaja za grijeh“. U spomenutoj pobudnici čitamo: „Bog je izvorište i konačna svrha čovjeka, i čovjek u sebi nosi božansku klicu. Stoga upravo otajstvo Boga razotkriva i razjašnjuje otajstvo čovjeka. Uzaludno se dakle nadati da se osjećaj grijeha može održati s obzirom na čovjeka i ljudske vrednote ako je zanemaren osjećaj uvrede počinjene protiv Boga, to jest istinski osjećaj grijeha.“

Stoga Crkva ne prestaje moliti Boga za milost da čovjek ne izgubi ispravnu savjest, da se ne umanji zdrav osjećaj za dobro i zlo. To poštenje i osjećaj duboko su povezani s djelovanjem Duha Svetoga. U tom svjetlu onda dobivaju osobitu težinu opomene sv. Pavla: „Ne žalostite Duha Svetoga!“ (1 Sol 5,19; Ef 4,30). No iznad svega Crkva ne prestaje moliti s osobitim žarom da se u svjetu ne uveća onaj grijeh koji Evanđelje naziva „bogohulstvo protiv Duha Svetoga“, nego da on, naprotiv, nestane u dušama ljudi – i sukladno s tim u različitim ambijentima i različitim oblicima društva – ustupajući mjesto otvaranju savjesti kako bi mogao Duh Sveti spasonosno djelovati. Crkva moli da taj opasni grijeh protiv Duha Svetoga ustupi mjesto svetoj spremnosti primiti njegovo „tješiteljsko“ djelovanje kada dolazi „dokazivati svijetu“ grijeh, pravednost i osudu.

Isus je u svomu oproštajnom govoru objedinio ta tri područja „dokazivanja“ kao sastavnice Braniteljeva poslanja: grijeh, pravednost i osudu. One ukazuju na prostor ostajstva vjere koje se u čovjekovoj povijesti suprostavlja grijehu, otajstvu bezakonja. Postoji s jedne strane nešto što je sv. Augustin nazvao „ljubav do sebe sve do prezira Boga“ a s druge strane „ljubav do Boga sve do prezira sebe“. Crkva se neprestano moli i trudi oko toga da ne bi povijest ljudskih savjesti i povijest društva u velikoj obitelji čovječnastva skrenula k polu grijeha, odbijajući Božje zapovijedi „sve do prezira Boga, nego da se naprotiv uzdigne do ljubavi u kojoj se objavljuje Duh „koji oživljuje“.

Oni koji dopuštaju da im Duh istine „dokaže grijeh“,dopuštaju također da im „dokaže pravednost i osudu“. Duh istine koji pomaže ljudima, njihovim savjestima, da upoznaju istinu o grijehu, u isto vrijeme pomaže da upoznaju i istinu o onoj pravednosti koja je ušla u čovjekovu povijest s Isusom Kristom. Na taj se način oni kojima je „dokazan grijeh“ obraćaju pod djelovanjem Duha Branitelja i tako bivaju određenom smislu izvedeni iz kruga „osude“ one „osude“ kojem je „knez ovoga svijeta već osuđen“ (Iv 16,11). Obraćenje, u dubini svoga bogočovječnog otajstva, znači kidanje svih okova kojima je grijeh okovao čovjeka u ostajstvo bezakonja. One dakle koji se obrate, Duh Sveti izvodi iz kruga osude, i uvodi u krug pravednosti“ koja je u Isusu Kristu, i to stoga što ju je on primio od Oca. (Usp. Iv 16,15), kao odraz svetosti Presvetoga Trojstva. To je pravednost evanđelja i otkupljenja, pravednost Govora na gori i križa koji čisti savjest po krvi Jaganjčevoj. To je pravednost koji Otac daje Sinu i svima onima koji su s Njim sjediljeni u istini i ljubavi.

Tom se pravednosšću Duh Sveti – kao Duh Oca i Sina – koji „dokazuje svijetu grijeh“ u isto vrijeme i objavljuje i postaje prisutan u čovjeku kao Duh vječnoga života.

Enciklika Ivana Pavla II „Dominum et vivificantem „ – O Duhu Svetom u životu Crkve i svijeta, Br 46. – 48.