Pozvani smo slijediti Isusa Isus Krist je donio radosnu vijest o kraljevstvu Božjem. Želio je da ta vijest dopre do svih ljudi. Zato je pozvao dvanaestoricu da pođu s njim i nazvao ih apostolima. Dao im je moć činiti čudesa i vlast nad nečistim dusima: jer u propovijedanju Evanđelja nije dovoljna samo riječ – nju trebaju pratiti i potvrđivati djela.Isus im daje upute kako bi pošli na put, kako se ponašati na putu… Isus je također poslao pred sobom i sedamdeset dvojicu učenika.

Isus određuje da put krenu dva po dva. Kad su dvojica, hrabriji su, jedan na drugoga se može osloniti… Ovaj broj ima simboličko značenje. U ovom broju nije teško raspoznati kako je riječ o svima nama osvjedočenim vjernicima. Posao koji su imali obaviti sličan je žetvi. Gospodar njive poziva u žetvu radnike koje sam želi. Tako i Isus. Zato i kaže: „Žetva je velika, a radnika je malo. Molite gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju!“ Drugim riječima: svijet je velik, a premalo je propovjednika. Premalo je onih koji se odlučuju za to zvanje i trebalo bi moliti „gospodara žetve“ – Gospodara ljudi – da se dovoljan broj odazove njegovu pozivu.

Ova neposrednost Isusova poziva podsjeća nas na ono kako je Bog pozivao proroke u Starom zavjetu. Recimo Jeremiju… Slično je bilo i s čudesnim pozivom sv. Pavla. Evanđelist kaže: Odredio je sedamdeset dvojicu. Nije tražio dobrovoljce niti neke posebno plemenite ljude, nego jednostavno one koje je sreo. Oni su pripravljali put Isusu u srca ljudi. Učenici imaju dvojak zadatak: Prvi je raznositi mir, a drugi navijestiti blizinu kraljevstva Božjega. Šalje ih da pronose svijetom poruku mira, radosnu vijest o novom životu u ljubavi, dakle sreću, zdravlje i spas.

Svoje učenike Isus pozdravlja: „Mir vama!“ Apostoli nose Isusov mir svakome gostoprimcu: „U koju god kuću uđete, najprije recite: „Mir kući ovoj!“ Mir je Božji dar – život u ljubavi i jedinstvu između Boga i čovjeka, čovjeka i čovjeka… Bog je mir. „Bude li tko dostojan mira, sići će vaš mir; ne bude li nikoga, vratit će se vama.“ Trebalo bi biti dostojan mira, kaže Isus, biti spreman prihvatiti Boga: sve što nudi, sve što traži od nas… Počnimo od sebe… Mijenjajmo sebe, pa ćemo mijenjati svijet…

Mir je punina sreće, savršene radosti i ljubavi, plod duha, punina života. To je najveće i naj-potrebnije dobro koje možemo imati i za kojim možemo čeznuti. To je neizmjerni dar kojim Bog usrećuje čovjeka, ako mu se čovjek otvori i povjeri. Ako mu prizna svoju malenost i grješnost i ako Boga za to žarko moli. Mir je ono unutarnje dobro: sklad i posjedovanje onoga dobra koje volimo. To je blago duše koje se prelijeva u čitavo biće. Mir je radost što živimo, osjećaj da smo ljubljeni i da možemo druge voljeti. I nije čudno što je mir prvi uvjet da budemo sretni. Može čovjek biti bogat, može imati sve što mu srce želi, ali ako mira nema u srcu, on je nesretan. Mir je zato uvjet sreće svakoga pojedinca, svake obitelji i svakoga naroda. Ovo Isusovo poslanje posebne je naravi. Istinu o sebi saopćio nam je sam Bog. Božja riječ je postala čovjekom da čovjek može saznati istinu o Bogu. Krist i danas zove one koji hoće i želi da nastave djelo za koje je on umro na križu i nastavljaju dalje djelo spasavanja ljudi…

Šaljući svoje učenike u svijet Isus je rekao: „Evo šaljem vas kao janjce među vukove!“ Što je Isus mislio…? Nije Krist ljude nazvao vukovima, jer za sve je ljude umro na križu. Ali je dobro znao da čovjek postaje vuk kad mu nedostaje kruh, ljubav i sve ostalo što je za život potrebno. Svi koji su kršteni pozvani su biti misionari. Svaki onaj koji je iskusio i doživio radost svoga spasenja pozvan je navijestiti to drugima počevši od onih u svojoj kući… Moramo biti osvjedočeni i aktivni katolici…

Naš kršćanski poziv je po svojoj prirodi također poziv na apostolat, tj. svaki je poziv i misija. Moramo se uvjeriti da smo svi poslani. Morat će nastati novi oblici prikladni za ponovnu novu evangelizaciju, ali već od sada mora se činiti ono što je moguće, izlazeći iz nehajnosti i nepokretnosti. Svi smo odgovorni za vjeru, a ne samo svećenici i časne sestre. Pretpostavimo da jednoga dana prije nego itko drugi saznate za neku novost: biste li je mogli zadržati samo za sebe? Ne, jer vas iznutra nešto tjera i sili; morate je saopćiti, naročito ako se radi o lijepoj vijesti. A što onda s ovom viješću da nas Bog ljubi, da je Isus umro i uskrsnuo, da je blizu kraljevstvo Božje? Takva bi vijest morala izaći čak iz otvora vrata jedne kršćanske obitelji, da i ne kažemo iz riječi i očiju onih koji vjeruju. Radije bismo morali riješiti problem »kako« moramo biti misionari, kako jedan osvjedočeni vjernik, koji i dalje to ostaje, tj. duboko uključen u stvarnosti ovoga svijeta (obitelj, rad, društveni odnosi), može biti i svjedok i živa jeka Evanđelja?

Evo i još jedne riječi Drugoga vatikanskog sabora: „Svaki član Crkve trebao bi svjedočiti za Isusa proročkim duhom!“ (Pres. Ord. 2) A što znači biti kršćanin prorok?” Sigurno ne da bude u stanju predviđati buduće događaje, nego je pozvan živjeti kako bi navješćivao budućnost u pravom smislu riječi, ne samo kronološku nego eshatološku, tj. konačnu. Drugim riječima, kršćanin vjernik trebao bi biti misionar nade: ne bilo kakve nade, nego „nade koja krijepi i liječi, hrabri i ne razočarava“. Kršćani tako sačinjavaju jednu vrstu sjajne mreže koja je prisutna u svakome gradu. Ne buče, o njima ne govore kronike, kao što nisu govorili ni o prvim kršćanima povjesničari onoga vremena. A ipak oni su u središtu najvažnijega i izvan-rednoga događaja koji se zbiva na licu zemlje već skoro dvije tisuće godina naovamo: rast Božjega kraljevstva. Misionari nadom ali i svjedočenjem: ta misija je pristupačna svima jer ne traži niti da se mora znati govoriti.

Trebalo bi znati komu se primičemo kroz tjedan, da nam je Isus izmijenio život, da je dobro s Isusom, pa i u patnji, tada više nego ikada. Ako nam pođe za rukom da učinimo neko djelo ljubavi i nekomu pružimo malko vedrine i on nas zapita: »Kako to, da si uvijek tako vedar?«, nemojmo se bojati kazati pravi razlog toga. Jednog je dana prorok Izaija čuo glas Gospodnji koji je govorio: Koga da pošaljem? I tko će nam, poći? Prorok je odgovorio: Evo me, mene pošalji! (Iz 6,8). Taj se poziv nastavlja. Sada je Isus taj koji kaže: Tko želi poći za mene i naviještati spasenje mome narodu? Blago onima koji smognu snage i velikodušnosti da odgovore: Evo me, mene pošalji! Blago njima jer ih čeka nova radost kakve do sada nikada nisu upoznali.

O onoj sedamdeset i dvojici učenika kaže se da su se vratili veselo i rekli: Gospodine, čak nam se i zli duhovi pokoravaju u tvoje ime. S imenom Isusovim može se ići u susret preziru, ali se isto tako – i još češće – odlikovati, jer svijet, a da to i ne zna, čeka samo njega. A onda Isus svoje učenike kad se vraćaju iz misije ohrabruje, uzima ih sa sobom, kao što u ovom trenutku čini i s nama; oprašta im pogrješke i trenutke straha i, da ih osokoli, daje im samoga sebe. U Euharistiji Isus je veliki „misionar“ koji dolazi k nama da nas evangelizira. Isus posebice upozorava one koji ga neće primiti… „Sodomcima će u onaj dan biti lakše negoli tom gradu… Teška je to opomena…!? Svi smo pozvani biti Isusovi učenici i širiti Božje Kraljevstvo. Kraljevstvo Božje, vladavina Božja među ljudima – tamo je gdje ljudi Boga ljube i priznaju, prihvaćaju i poštuju – tamo gdje se Evanđelje propovijeda i prihvati.

 

 

“Oče, ako mi ne dopuštaš biti javno katolik, evo ti nož, zakolji me!”

Zanimljivo je svjedočanstvo dječaka iz misije Dakawa (Tanzanija) gdje trenutno žive i djeluju dvojica hrvatskih misionara: Radi se o dječaku koji je rastao i odgajan u islamskom duhu. Po-hađa peti razred osnovne škole. Došao je sa svojim prijateljima u misiju prije dvije godine. Želio je pohađati katolički vjeronauk. Počeo je dolaziti na svetu Misu. Otac nije želio ni čuti o kršćanstvu, a kamoli da njegov sin postane katolik. Zabranio mu je svaki dodir s Crkvom. No, dječak je kriomice dolazio unatoč tomu što je otac zaprijetio kako će ga radije zaklati nego da postane kršćaninom. Jedno jutro kada su svi ukućani izašli iz kuće, dječak je ostao sam sa svojim ocem. Dječak je uzeo veliki nož i pružio ga ocu govoreći: “Oče, ako mi ne dopuštaš javno biti kršćanin-katolik, evo ti nož, zakolji me. Ali znaj, ako se ne krstim vodom, postat ću kršćaninom željom i krvlju koju ću proliti, postat ću kršćanin snagom Duha Svetoga. Tim što ćeš me zaklati, postat ću mučenik Isusa Krista i članom Katoličke Crkve. Na grob će mi se staviti križ.” Otac je ostao iznenađen sinovom odlučnošću. Nije bilo druge nego da mu kriomice to dopusti. Dječak je kršten ove godine u uskrsnoj noći. Ministrant je, želi poći u sjemenište i postati svećenik. (don Nikola Sarić)

 

Sveti Klement Hofbauer, bečki apostol, nije nikada posjetio čovjeka koji je bio na umoru, a da mu nije uspjelo postići njegovo obraćenje. Običavao je ići bolesniku moleći svetu krunicu. Neki stari okorjeli grješnik bio je teško bolestan. Njegovi ukućani duboko rastuženi dovodili su k njemu svećenika da ga potakne na obraćenje, da se ispovjedi, ali je to bilo uzalud, jer je bo-lesnik svakoga svećenika vratio. Utekoše se napokon svetom svećeniku redovniku Klementu. I sveti Klement dođe s krunicom u ruci k bolesniku. I njega također bolesnik dočeka uz svakakve poruge s namjerom da ga napokon i otjera iz kuće. Sveti Klement se povuče i kao da odlazi, ali se na pragu kuće zaustavi i okrene prema bole-sniku. Tada umirući s velikim naporom i žestinom reče svećeniku: Idi k đavlu iz kuće, fratre! Zašto još ne ideš? Svećenik odgovori: Hoću vidjeti kako umire jedan osuđenik. Te riječi zaprepaste bolesnika. Nakon toga je slijedila duga šutnja. Zatim gorak plač. Kroz sve to vrijeme je svećenik nepres-tano molio Blaženu Djevicu Mariju ne htijući se udaljiti. Ah Oče, oprostite mi! Približite se k meni? Bio je to povik bolesnika, koji je primio milost ob-raćenja. Tada se bolesnik ispovjedi, pokaje se od srca za svoje grijehe, te je blago preminuo u Gospodinu okružen od svojih dragih ukućana i prijatelja.