Ima li svjetleći kip veze s Gospom?
Protekla dana internetski portali, mnogi „statusi“, ali i tradicionalna medijska mreža „vrvi“ informacijama o Gospinom kipu koji svijetli u staroj kući vidjelice Vicke u Međugorju. Nižu se naslovi: Čudo ili prijevara? Deseci tisuća vjernika pred Vickinom kućom, U Međugorju novo čudo, itd. Mudro bi bilo zaustaviti ovaj medijski let u senzacionalističke visine i donijeti stav razboritim putem.
Štovanje kipova i slika – je li to u redu?
Ovo „čudo“ prilika je i za mali podsjetnik što Crkva uči o pobožnim slikama i kipovima. Nije tajna da štovatelji Blažene Djevice Marije ili svetaca svoju pobožnost grade na dodiru kipa. I to je pastoralni izazov s kojim je potrebno suočiti se u praksi. Kako da svetac postane uzor vjerničkog života i bez dodira kipa? Da svetačka svijest postane naša? Zrela svijest je bitna. Doprinos toj svijesti svakako može biti kateheza koja se veže uz Prvu Božju zapovijed: „Ja sam Gospodin Bog tvoj, i nemaj drugih bogova uz mene.“ Stari zavjet na više mjesta jasno govori o zabrani izrade Božjega lika, jer se Jahve nije objavio u kipovima, već se Mojsiju predstavio svojim glasom i imenom u gorućem grmu – „Ja sam koji jesam!“ (Izl 3,14). Odakle onda kipovi i slike? Pozornim čitanjem Staroga zavjeta naći ćemo tekstove u kojima Bog ipak koristi materijalna dobra kao određeni „most“ do ljudi. Tako u Knjizi Izlaska (25,10-22) čitamo detaljne upute koje daje Mojsiju za izradu Kovčega Saveza i Pomirilišta u svetištu: “Stavi na Kovčeg Pomirilište, a u Kovčeg položi ploče Svjedočanstva što ću ti ih dati. Tu ću se ja s tobom sastajati i odozgo ću ti, iznad Pomirilišta – između ona dva kerubina što su na Kovčegu ploča Svjedočanstva – govoriti sve zapovijedi namijenjene Izraelcima” (Izl 25,21-22). Drugim riječima, ta materijalna sredstva su poput didaktičkih pomagala, nikako ne zamjena za Boga! Radi se o simbolici koja upućuje na Boga. Kroz stoljeća su se razvila dva smjera: jedan koji zabranjuje sve kipove i slike (ikonoborci) jer to smatra idolopoklonstvom, i drugi koji ih odobrava u vjerničkom štovanju. Najprije se dogodila osuda štovanja ikona (grč. slika) (odredbe iz 727. i 754. godine), ali s razvojem teološke misli i spoznaja, taj stav je dokinuo Sabor u Niceji 787. godine. Kako prenosi Katekizam Katoličke Crkve, ovaj je sabor „opravdao čašćenje ikona: ikona Kristovih, ali i Bogorodice, anđela i svih svetaca. Utjelovivši se, Božji je Sin otvorio novu ‘ekonomiju’ slika“ (KKC, br. 2131). Pozivajući se na crkvene pisce, učitelje i sabore, Katekizam pojašnjava: „Kršćansko štovanje slika nije suprotno prvoj zapovijedi koja zabranjuje kumire. Doista, ‘čast iskazana slici odnosi se na onoga koji je slikom prikazan’, i ‘tko štuje sliku, štuje osobu koja je na njoj prikazana’. Čast iskazana svetim slikama jest ‘čašćenje puno poštovanja’, a nipošto klanjanje koje pripada samo Bogu. Štovanje se ne iskazuje slikama uzetima u sebi, nego ukoliko vode k utjelovljenom Bogu. Prema tome, pokret duha prema slici ukoliko je slika, ne staje na njoj, nego smjera k onome što slika predstavlja“ (KKC, br. 2132). Jednostavnije rečeno, u novčaniku (ili mobitelu) nosimo slike osoba koje volimo. Svjesni smo da nam te slike neće dati fizičku blizinu, ali će živom držati onu nevidljivu nit ljubavi koja nas s njima veže, sve dok ih ne sretnemo licem u lice. Dakle, slika ili kip nije svrha samom sebi, čak i doslovno u materijalnom smislu nema ništa s onim/onom koga predstavlja. To je (samo) putokaz za pokret duha, misli i srca prema osobi koju predstavlja. Također, moram podsjetiti na terminološki jasnu razliku kada govorimo o odnosima: Bogu se klanjamo, Blaženu Djevicu Mariju častimo, a svece štujemo! To je zlatno pravilo zdrave kršćanske duhovnosti. Time izbjegavamo opasnost da, uslijed (pre)velike pobožnosti zaboravimo „hijerarhijsku ljestvicu“ postavljenu prema ulozi u djelu stvaranja, spasenja i otkupljenja. Iako se nekome to čini sporednom temom, praksa pokazuje da vjernici, zbog velike navezanosti na svece, zaborave da sveci vode k Isusu, a ne Isus k, primjerice, svetom Anti. No, svjesna sam i da će sada netko pitati smije li se s Bogom i Božjim miljenicima tako kao s našim voljenima na slikama u novčaniku, mobitelu ili na noćnom ormariću?
Teologija slika
Iako se kršćani reformirane tradicije odriču ovakvoga stava o vjerničkom odnosu prema kipovima i slikama, njegov je teološki temelj najbolje postavljen u tri apologije štovanja svetih slika koje je napisao crkveni istočni pisac sv. Ivan Damaščanski (VIII. st.). Korisno tumačenje njegove teologije nalazi se u „Patrologiji“ (J. Pavić – T.Z. Tenšek, KS, 1993.), a ovdje izdvajam nekoliko detalja, za lakše razumijevanje teme. Dakle, sv. Ivan je pošao od otajstva Utjelovljenja u kojem je Riječ Božja uzela tijelo. Istodobno je i ostala Riječ, ali i tijelo nije pretvorila u nešto drugo, već mu ostavila njegovu vidljivost. Zato ovaj crkveni pisac smatra da je moguće slikati Boga, i to ne kao nevidljivoga, nego kao Boga koji je postao vidljivim iz ljubavi prema nama po tijelu i krvi. Jedan i nevidljiv postaje čovjekom za nas – zato ga se može ocrtati kao čovjeka i naslikati kao takvoga! Pritom pojašnjava da slika „baca svjetlost na nevidljivi svijet, preko osjetila komunicira misli neki pojam koji bez nje ne bi bio prisutan.“ I nastavlja: „Samo ono što mi sami na svoju ruku izmišljamo, tj. grijeh, zaslužuje prezir.“ Za oko je slika ono što je riječ za uho. „Ono što je knjiga onome tko zna čitati, to je slika za onoga tko ne zna čitati. Slika govori oku kao što riječ govori uhu: unosi razumijevanje. Slike božanskom snagom privode božanskim stvarima, i ta je snaga aktivna i u svecima koji su dionici božanske naravi; njihovim slikama i relikvijama dolikuje također čašćenje.“ To čašćenje ujedno traži i naš ispravan odnos prema materiji. „Ništa od svega što je Bog stvorio nije za preziranje… Ovdje se zapravo ne časti materija, već njezin Stvoritelj koji je postao materija iz ljubavi prema čovjeku.“ Ne zaboravimo i da je čašćenje slika drevna tradicija Crkve. I prije sv. Ivana iz Damaska, ova je tema teološki obrađena. Tako je Bazilije Cezarejski naglasio: „Čašćenje koje se duguje slici vraća se sve do originala.“
Čašćenje Gospe – Blažene Djevice Marije
I danas je vrlo aktualan, teološki jasan i vjernički razumljiv dokument o štovanju Blažene Djevice Marije što ga je napisao papa Pavao VI. 1974. godine – „Marialis cultus.“ Njime oživotvoruje odredbe Drugoga vatikanskog sabora o toj temi i jasno daje do znanja da se Crkva, „u duhu i istini (usp. Iv 4,23) klanja Ocu i Sinu i Duhu Svetome“, ali „posebnom ljubavlju štuje preblaženu Mariju, Bogorodicu.“ Da ne upadnemo u zamku da zbog Marije zaboravimo na Krista, Pavao VI. nas usmjerava: „U Djevici Mariji sve se odnosi prema Kristu i sve o Kristu ovisi: radi njega je nju Bog Otac odvijeka izabrao kao u svemu svetu Majku, te je uresio darovima Duha kakvi ne bijahu dani nikome drugome.“ (MC, br. 25). To znači da marijanska pobožnost mora biti i trojstvena i kristološka, te voditi do „jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove“ (Ef 4,13). Mariju se ne može častiti neovisno o Crkvi, jer ona je od početka povezana uz Crkvu, otkako je bila uz Isusove učenike, stajala podno Križa i postala Ivanova majka, te u molitvi s dvanaestoricom iščekivala dar Duha Svetoga na Pedesetnicu. Zato je i nazivamo Majkom Crkve. I ono što je najvažnije: „Konačni cilj svakog štovanja koje se iskazuje Djevici Mariji jest proslavljivanje Boga i postizavanje da kršćani žive životom koji će u svemu biti u skladu s voljom Božjom.“ Drugi vatikanski sabor je u Konstituciji o Crkvi „Lumen gentium“ istaknuo zlatno pravilo koje će nam pomoći izbjegavati krajnosti: „Prava pobožnost ne sastoji se niti u neplodnim prolaznim osjećajima, niti u određenoj lakovjernosti, nego struji iz vjere koja nas vodi da uvidimo izvrsnosti Bogorodice i potiče sinovsku ljubav prema našoj Majci čiju ćemo krepost nasljedovati“ (LG, br. 67). A što kad se dogode ukazanja? Nema sumnje da su ona u Lurdu, Fatimi ili Guadalupi potaknula širenje marijanske pobožnosti. No, ne zaboravimo da su prije širenja bila podvrgnuta strogom sudu Crkve, jer crkveni pastiri – biskupi i papa – odgovaraju za ispravnost onoga što vjernicima potvrđuju kao nadnaravno. Strogi sud je potreban da se ne dogodi nikakvo zavaravanje, a jedan od kriterija za priznavanje nekog čudesnog ukazanja i priznavanja privatnih objava kao važećih za Crkvu jest i njihova plodonosnost. Marija uvijek vodi Kristu! Potaknuti Duhom Svetim crkveni naučitelji (ta služba proizlazi iz sakramenta Reda!) proučavaju božanske elemente, Božje nadahnuće i nakon savjetovanja i višestrukih ispitivanja (stručnjaka, vidjelaca, svećenika, svjedoka) donose odluku o priznavanju čudesnih događaja nadnaravnima. Zbog toga ne treba žuriti, već molitvom pratiti taj mudri hod Crkve, molitvom za dar razboritosti i mudrosti!
Na što nas „svjetleći“ kip upozorava?
Za mudro rasuđivanje potrebno je „smiriti strast“ za senzacionalizmom. Susret s Gospom uvijek je moguć u vjeri i molitvi, nije potrebno odmah biti na mjestu čudesnoga događaja. Ta posebna marijanska mjesta mogu biti odredišta naših hodočašća, a hodočašća, pak, imaju dubok vjernički smisao koji uvelike nadilazi prolaznost senzacija. Hvale vrijedno je kada se vjernici, u susretu s ovakvim čudesnim pojavama osjete potaknuti poći na Euharistiju ili slaviti sakrament Pomirenja. To je Marijin put – dovesti do Krista, a Krist je živo prisutan u sakramentima. Marija, koju častimo i kao Bezgrešnu Majku, Isusa je mogla donijeti svijetu jer je bila bez grijeha. Želimo li i mi svijetu donijeti Boga, moramo se neprestano oslobađati grijeha i nastojati biti poput Marije. Najnoviji slučaj iz Međugorja upozorava svećenike da nešto „ne štima“ u pastoralu kad su vjernici željni ovakve „jeftine medijske hrane.“ Nebeska Majka zaslužuje dostojanstven govor lišen svake površnosti, za što je potrebno i žurno promišljanje kateheze odraslih! Jer, nije upitno da sve više ljudi čezne za duhovnom ponudom koja će im biti bliska, utješna, dostupna. Kako se „spustiti“ u zemaljske brige svojih vjernika i ondje im donijeti Krista?! (Papa Franjo uporno nam o tome daje odgovore!)
A što je s porukama i objavama?
Privatne objave nikada nas ne obvezuju! Katekizam Katoličke Crkve u tome je jasan: „Kršćanska ekonomija (plan spasenja), ukoliko je, novi i konačni savez, nikada neće minuti: nemamo više očekivati nikakvu javnu objavu prije nego se u slavi pojavi naš Gospodin Isus Krist“ (KKC, br. 66). Međutim, dopušta – iako je Objava dovršena, i to smrću posljednjega apostola – da nije sve potpuno izrečeno; „na kršćanskoj je vjeri da postupno, kroz vjekove dosegne sav domašaj objave“ (isto). A što s privatnim objavama u koje se – još uvijek – ubrajaju i Gospine poruke iz Međugorja? Dok ih ne prizna crkveni autoritet, ne obvezuju nas. Čak i kad su priznate, Katekizam kaže da ne pripadaju pologu vjere: „Uloga im nije da ‘poboljšaju’ ili ‘upotpune’ konačnu Kristovu objavu, nego da pomognu da se od nje u određenom povijesnom razdoblju potpunije živi. Pod vodstvom crkvenog učiteljstva osjećaj vjernika znade razlučiti i prihvatiti ono što je u takvim objavama Crkvi istiniti poziv Krista ili njegovih svetaca“ (KKC, br. 67). Primijetimo da u Crkvi zajedno idu vodstvo crkvenog učiteljstva i osjećaj vjernika! To se ne smije zaboraviti niti u slučaju Međugorja!
Autor: mr. Tanja Popec/Laudato
SLIČNE TEME: Je li u redu štovanje kipa i svetih slika – don Damir Stojić
