Goran Granić veći je dio svoga dosadašnjeg života proveo igrajući vrhunski nogomet u nekoliko hrvatskih i inozemnih klubova. Danas, on je voditelj karizmatske molitvene zajednice Dobri pastir u Splitu, vjernik-laik koji je svojim duhovnim i profesionalnim savjetima pomogao mnogim sportašima, među njima Miji Caktašu, Josipu Radoševiću, današnjem igraču talijanskog Napolija i jednom od najvećih talenata hrvatskog nogometa, ali i drugim još neafirmiranim nogometašima.
Povoda za razgovor s Granićem je više, ali glavni je Svjetsko nogometno prvenstvo koje trenutačno traje i s kojeg skoro svaki dan čujemo svjedočanstva o vjeri koja igračima pomaže nositi se s pritiscima tog sporta. Granić je i dalje blizak nogometu, završio je školu za nogometnog trenera i namjerava se baviti tom profesijom u budućnosti.
– Vjera i nogomet… Kako je išlo s kombiniranjem tih dvaju stvari u vašem životu?
Za mene je bila presudna spoznaja da postoji puno dublji odnos s Bogom nego što sam ga ja dotad imao. Ta spoznaja dogodila se kroz proživljavanje razočaranja u mojoj profesiji – nogometu. Shvatio sam da je nogomet postao za mene idol kojemu se klanjam, uzrok moje radosti i tuge. U jednom trenutku svoje karijere doživio sam uspjeh o kakvom sam sanjao, ali umjesto lovorika koje sam očekivao dogodilo se razočaranje. Tada sam igrao u varaždinskom klubu Varteks i bio sam proglašen najboljim obrambenim igračem sezone.
– O kojoj godini pričamo?
Bilo je to 2002. Te se godine igralo Svjetsko prvenstvo u Japanu, a ja, unatoč tome što sam imao tako uspješnu sezonu, nisam bio pozvan. Pozvali su tri obrambena igrača iz HNL-a, a mene koji sam proglašen najboljim igračem obrane ne. Šokiralo me je to. Potom sam u klubu počeo imati probleme kada je došao novi trener, promijenio sustav igre, a mene stavio na klupu. Pri tome, direktor kluba nije me htio pustiti u drugi klub, nije me želio prodati. Cijela situacija bila je za mene veliko razočaranje. Osjećao sam srdžbu i bijes – ne daju mi se prodati, ne daju mi igrati. Ne cijene moj uspjeh za koji sam krvavo radio.
Tada sam shvatio kako to funkcionira u sportu. Iza svakog uspjeha stoji ogroman rad, a po definiciji taj uspjeh ne može dugo trajati. Tvojih „pet minuta slave“ prekratko traju. Previše uložiš, a premalo dobivaš.
Imao sam tu uspješnu sezonu i mediji su me dosta tražili. Novinari su čuli da sam vjernik i tražili su da napišem neko svjedočanstvo. Sjeo sam i napisao nešto o svom odnosu s Bogom.
– Kakva je bila vaša vjera prije tog razočaranja u nogomet?
Dječja, nezrela. „Bože, daj da pobijedimo utakmicu i da se ne osramotim.“ Ja sam cijelo vrijeme imao svoje planove za život, a onda bih izmolio deseticu krunice ili bih otišao na svetu misu kao neku vrstu naknade za ono što sam tražio od Boga. Trgovački odnos – ja tebi ovo, ti meni ono…
I tako sam sjeo i počeo pisati to svjedočanstvo. „Bog je za mene smisao života, sve što radim, radim za Njega…“, sve je to jako lijepo zvučalo, a ja sam doista i vjerovao da je tako.
Uglavnom, to razočaranje s nogometom izazvalo je u meni veliku srdžbu. Ta negativnost koja je bila u meni prenijela se na cijelu moju obitelj koja je živjela za moj nogomet. Počeo sam sve više ogovarati trenera na kavama sa suigračima, po medijima. I nekih mjesec dana nakon što sam napisao svjedočanstvo, ponovno sam ga pročitao. I shvatim da nešto nije u redu. Ako sam napisao da je „cilj mog života Bog“, od kuda dolazi ova srdžba u meni? Što se promijenilo? Bog se nije mogao promijeniti, On je uvijek isti. I onda shvatim da se promijenilo to da ja više nisam pod svjetlom reflektora, nego da sam u drugačijoj situaciji.
Taj raskorak između onoga što sam napisao i onoga što sam osjećao u realnosti bio je za mene otrežnjujući. Shvatio sam da mi je Bog dao takvu situaciju kako bih sebe bolje upoznao. I imao sam sličnih iskustava i nakon toga. Bog, naprosto, daje takve situacije u životu kako bismo naučili više o sebi. One su potrebne nama, ne Njemu. On vrlo dobro zna kakav sam ja, vidi moje srce – traži li Njega ili je u idolopoklonstvu. Shvatio sam tada kakav sam doista. Ono što sam mislio o sebi kao vjerniku puklo je kao balon od sapunice. Pokazalo se da sam kao poganin koji ne poznaje Boga. I shvatio sam, ne mogu tako – ili ću doista živjeti vjeru ili neću više lagati i drugima i sebi.
– I kako ste to razriješili?
Molitvom. Sjećam se jednog odlaska u katedralu u Varaždinu gdje sam pred svetohraništem u praznoj crkvi baš zavapio: „Bože, želim te upoznati.“ I tu se nešto prelomilo. Nije se dogodilo ništa izvanredno, nikakvi anđeli se nisu ukazali (smijeh). Naprosto, u mene je ušao mir. I onda sam otišao na razgovor kod jednog svećenika, upoznao neke ljude. Kada shvatiš da nemaš pojma o Bogu, onda se u tebi javi glad za znanjem o Njemu. Nakon što sam osjetio želju da moj odnos s Bogom postane dublji, On je poslao niz ljudi u moj život – od doktora teologije, preko redovnika do laika koji su pomogli u mojoj formaciji. Doslovno sam gutao duhovne knjige. Otišao bih u knjižaru i vratio se doma s 10, 15 knjiga. Bilo je to razdoblje ponovna otkrivanja vjere i za mene i moju suprugu. U jednom trenutku života shvatio sam da postoji puno dublji odnos s Bogom nego što sam ga ja dotad imao. Ta spoznaja dogodila se kroz proživljavanje razočaranja u mojoj profesiji – nogometu. Shvatio sam da je nogomet postao za mene idol kojemu se klanjam, uzrok moje radosti i tuge
– Kako je dalje tekla vaša profesionalna karijera?
Završio sam u Hajduku, gdje me je doveo Ćiro Blažević. On je, međutim, uskoro otišao iz kluba, a ja sam ostao sam. U Hajduku je, manje-više, situacija takva da svaki igrač ima nekoga iza sebe. Ja nisam imao nikoga, a na neki način je mnogima počela smetati i moja vjera koju sam svjedočio. Znate, ja sam potekao u Hajduku i ja poznajem taj klub. Ozračje u njemu nikada nije bilo sklono onima koju su bili religiozni. Još dok sam bio klinac, mnogima je smetala činjenica da sam ministrirao u crkvi. Tako je bilo i sada, kada sam se vratio u klub. Ali, moje igračke kvalitete bile su takve da me nisu mogli tek tako izbaciti iz kluba.
– Negdje iz toga vremena datira i onaj članak u kojem su vam stavili u usta izjavu koju niste rekli – da ne možete raditi prekršaj jer vam vjera brani?
Da, tako je. Ja sam davao tada izjave kako zahvaljujem Bogu na uspjehu u sportu i da bez Njegova blagoslova ne mogu ništa. Tada sam već dvije-tri godine bio na svom duhovnom putu i shvatio sam: moje ponašanje u tom svijetu nogometa ne može biti kao ponašanje ljudi koji nisu upoznali Boga. Moj stil igre bio je doista takav – nisam radio puno prekršaja, ali ne zato što sam smatrao da mi Bog to brani. Kada igrate, to su djelići sekunde u kojima morate reagirati. Protivnički igrač ide s loptom prema meni i ja sada trebam stati i razmisliti: Aha, da vidimo što Biblija kaže o ovome… Smiješno…
One godine kada sam bio najbolji obrambeni igrač sezonu sam završio bez žutog kartona. Jednostavno, bio sam učinkovit i bez toga. Tako je igrao i Alessandro Nesta, ali njegov stil igre nitko nije preispitivao.
Međutim, novinari su stvarali pritisak na mene i onda se pojavio taj članak u kojem se tvrdilo kako ne radim prekršaje zbog vjere – što nikada nisam rekao. Digla se medijska buka oko svega toga i to je na prilično ružan način okončalo moj angažman u Hajduku.
– Već u to vrijeme bili ste voditelj molitvene zajednice Dobri pastir u Splitu?
Da. Jedan od svećenika koji je za mene bio jako važan na početku mog duhovnog puta je velečasni Dražen Radigović. Karizmatski susreti na kojima sam bio tada pomogli su mi upoznati jednu drugačiju vrstu odnosa s Bogom. Govorim o slavljenju Boga iz srca, spontano. Ne želim reći da je neki kontemplativniji pristup molitvi za mene manje vrijedan, dapače. Dugo vremena moj je ispovjednik jedan karmelićanski redovnik. Moja duhovnost nije ograničena samo na karizmatsku molitvu. Ali, na tim susretima sam doživio da sam prepoznao sebe i upoznao jednog drugačijeg Boga nego što sam ga dotad doživljavao – onoga koji je blizu i koji uslišava molitve.
Kada su počeli pritisci na mene zbog moje vjere u Hajduku, pomislio sam – super, napadaju me zbog moje vjere, to je to (smijeh). Ali, tek kasnije sam shvatio da sam ulazio u bitke za koje nisam bio spreman. Ja sam tada još bio duhovna „beba“, a započinjao sam bitke koje su bile za zrele u vjeri. Naprosto, nedostajalo mi je mudrosti i bio sam pomalo naivan.
– Ali, ta borba još uvijek traje. Vaša zajednica angažirala se u upravo u duhovnom radu sa sportašima.
Da, pokrenuli smo takvu inicijativu na razini Hrvatske. Organizirali smo već tri, četiri susreta na kojem se okupljaju sportaši. Obrađujemo duhovne teme upravo vezane uz profesionalne sportaše i situacije u koje ih ta profesija dovodi.
Susrete organiziramo zajedno s Domagojem Penavom i Denisom Samardžijom – mladim trenerima sportašima koji dijele isto iskustvo vjere i sporta. Svakako bih spomenuo i Darija Šimića koji kroz sindikat za nogometaše pomaže da dopremo do većeg broja sportaša. Susretu uvijek nazoči i neki od svećenika. Na susrete ne dolaze samo oni, nego i puno mladih ljudi. Ljudi još ne znaju dovoljno o toj našoj inicijativi, tek je pokrećemo ozbiljnije. Ideja je da ljudima iz sporta koje je Bog dodirnuo ponudimo duhovnu pomoć. Njihova je situacija specifična i treba specifičan pastoral.
– U sportu, a posebno u nogometu, puno je onih koji se deklariraju kao vjernici. Zašto je to, po vama, tako?
Nogometaši, kao i drugi sportaši, nalaze se u situacijama koje su daleko iznad njihovih mogućnosti. Ozračje oko njih dovelo ih je do toga da osjećaju kako im život ovisi o rezultatima, dakle o pobjedi. Pri tome, vi u toj pobjedi možete sudjelovati s nekih 20 posto svojih mogućnosti. Ostalih 80 posto visi u zraku i ne ovisi o vama nego o momčadi, sportskoj sreći, spletu određenih okolnosti, čimbenicima na koje ne možete djelovati. I kako to riješiti? Netko to rješava praznovjerjem, netko autosugestijom po načelu „ja sam najbolji, ne može mi nitko ništa“ i slično…
– Pritisak je postao sastavni dio sporta?
Ma, to nije tako samo u sportu. I u drugim profesijama sve više osjećate pritisak rezultata. Što god radite, uvijek ste u nekim rokovima, imperativima profita. Ovaj svijet čovjeka sve više tlači. I tu se mora stvoriti neki obrambeni mehanizam, kao što sam rekao. Često se dogodi da se sportaši brane ohološću. Znate, u stilu – „što mi tko može“. Ali, naravno, to uvijek mora propasti. Menadžeri sportaše često odvode nekim guruima, vračarama, svega tu ima. A neki traže rješenje u kršćanskoj vjeri. Nažalost, često na pogrešan način.
– Često se događa da ljudi koji se prije izlaska na teren prekriže u isto vrijeme imaju svoje praznovjerne rituale – oblače neki svoj sportski rekvizit koji im donosi sreću i slično.
O tome se radi. Ljudi traže izlaz iz zahtjevne situacije koja ih nadmašuje, traže nešto što će im pomoći da se nose s tim. Zapravo je to na neki način dobro, jer je čovjek usmjeren na pomoć koja dolazi izvan njega. Mi smo stvoreni kao ovisni o Bogu, a to je zdrava ovisnost od koje bježimo. Radije ćemo biti ovisni o menadžeru, treneru, vlastitim sposobnostima. To je, čini mi se, taj grijeh oholosti – ne možemo podnijeti da smo ovisni o Božjoj milosti.
Mnogi sportaši ulaze u vjeru s krivom predodžbom o Bogu. Ono što mi njima pokušavamo objasniti jest da postoje dva mentaliteta – mentalitet svijeta i Božji mentalitet. Dva potpuno različita pogleda na stvarnost. U tom smislu, pojam uspjeha ima dva različita značenja, ovisi s kojeg gledišta mu prilazite. Kao i drugi pojmovi. Bog kaže ljubav i misli na žrtvu, na sebedarje. Svijet kaže ljubav i misli na požudu, na razvrat.
U očima svijeta uspjeh je novac, moć i utjecaj. U Božjim očima uspjeh je ostati blizu Boga. Kao što sv. Pavao kaže: „Utrku sam završio i vjeru sam sačuvao i čeka me vijenac.“ Nisam zaradio ovoliko ili osvojio toliko, nego sam ostao vjeran Bogu – to je uspjeh. Ali, puno njih ulazi u odnos s Bogom da bi postigli uspjeh na svjetovan način. Od malih nogu ljudi su bombardirani kriterijima ovoga svijeta.
– Pa što kažete takvima?
Kažem im da se mogu moliti Bogu, ali ostati u mentalitetu ovoga svijeta. Dok ne dođu do trenutka kada shvate da postoji nešto drugo, ideal kojemu ovaj svijet ne teži. Ako si se približio Bogu, ako je Krist u tebi, pa ne možeš se ponašati kao da pripadaš ovom svijetu. Život po tijelu vodi te u propast. Život po Duhu vodi te u spoznaju da si vrijedan, neprocjenjiv bez obzira jesi li izgubio ili pobijedio utakmicu.
Ljude tjeramo da preispitaju zašto se zapravo bave sportom, koji su njihovi motivi. Sve dok vlastitu vrijednost pronalaziš samo u sportskom uspjehu, živiš u svjetovnom mentalitetu. Kada upoznaš Boga shvaćaš da tvoja vrijednost nije u utakmicama koje si dobio nego u onome što jesi – prekrasno Božje stvorenje, Njegovo remek-djelo.
Ako si učenik Isusa, za tebe je plaćena najveća cijena – ona Krvi Isusove koja daleko prelazi sve milijune eura plaćene za tvoj honorar. U Božjim očima si vrijedan, a sportska pobjeda niti povećava niti umanjuje tu vrijednost. Ti misliš da tvoja vrijednost ovisi o tome i zato si pod pritiskom. Međutim, ti ne možeš moliti Boga “daj da stalno pobjeđujem” jer Bog to i ne želi za tebe. Pa što On želi? Da budeš slobodan, istinski slobodan, pa i od te pobjede i od poraza. To je ono što pokušavam prenijeti tim sportašima, to iskustvo kroz koje sam prošao – prelazak iz mentaliteta svijeta u Božji mentalitet.
Mnogi sportaši ulaze u vjeru s krivom predodžbom o Bogu. Ono što mi njima pokušavamo objasniti jest da postoje dva mentaliteta – mentalitet svijeta i Božji mentalitet. U tom smislu, pojam uspjeha ima dva različita značenja, ovisi s kojeg gledišta mu prilazite
– Sada bi netko rekao: Ok, ali gdje tu onda ostaje motivacija za sport i za pobjedu koja je u toj profesiji ipak važna?
Čovjek koji spozna istinsku vrijednost koju mu je Bog podario više ne shvaća utakmicu kao „biti ili ne biti“. Točno je, tu se može javiti pad motivacije jer više nisi „nabrijan“ kao što si bio kada si svu svoju vrijednost nalazio u sportskom uspjehu. Ali, Bog ne želi da ti u sportu prestaneš davati sve od sebe. On želi tvoj potpuni angažman, ali ne za sebe nego za Njega. Ako sam Božji, ne mogu biti neodgovoran na treningu i utakmicama. Ako Duh Božji prebiva u meni, ne mogu na netrpeljivost trenera i suigrača odgovarati na isti način, nego ljubavlju i strpljivošću. Tu se javlja motivacija koja je puno dublja i ustrajnija nego ona koja se temeljila na mom egu. Trener te maltretira, nisu te platili… Gotovo je, ti daješ tek 50 posto od sebe jer sve to radiš za vlastitu slavu. Sportaši su inače jako tašti i ovise o ljudskoj potvrdi.
Ali, kada si Božji i kada si svjestan da se On želi proslaviti po tebi, ti ćeš u svakoj situaciji davati maksimum. Ljudi će to vidjeti i prepoznati.
– Pretpostavljam, kada nestane pritisak tog ega, vraća se i užitak u samoj igri?
Tako je. Počinješ ponovno uživati u igri. S druge strane, pritisak koji si dotad osjećao priječio te da daš maksimum svojih mogućnosti. Sada je taj teret pao i to te otvara da ostvariš svoj talent u cijelosti. Mijenja se tvoj odnos prema svemu, prema klubu, prema treneru, prema suigračima, prema publici… Postaješ igrač kakvog svaki klub može samo poželjeti.
– Slažete li se da takvih igrača ima sve više, da ovaj novi naraštaj unosi u igru taj autentični kršćanski pristup? Josip Radošević, Mateo Kovačić….?
Pa, čini mi se da se nešto mijenja. Tu je i Stipe Pletikosa koji često svjedoči o vjeri. Radoševića baš dobro poznajem. Ove druge ne poznajem dovoljno dobro. Ono što znam jest da za proslaviti Boga čovjek mora biti spreman i na prihvaćanje križa. Isus je činio takva čuda i ljudi su ga slavili, a onda je prihvatio križ, napušten od svih. Znači, riječ je o tome tražiš li samo svoju slavu ili si spreman i za križ. Možeš biti najbolji igrač na svijetu, ali ako si istinski vjernik moraš biti spreman slaviti Boga jednako snažno i u porazu i u pobjedi, biti spreman i na poniženje. Ako to ne činiš, onda slaviš sebe, a ne Boga, a toga nisi niti svjestan.
– Trenutačno traje Svjetsko nogometno prvenstvo koje ljudi prate s velikom pažnjom. Dok su naši igrali, to je graničilo s histerijom. Smatrate li, možda, da ljudi precjenjuju važnost nogometa?
Nogomet, sport općenito, sigurno imaju određene vrijednosti koje su važne za društvo i zajednicu. Jačanje osjećaja zajedništva, uživanje u igri kao takvoj. S druge strane, baš kao i druga područja ljudskog djelovanja poput umjetnosti recimo, nogomet može imati u sebi taj moment koji ljude udaljava od onoga što je bitno.
Da, na neki način. Ali, kao i sve drugo u životu, nogomet se može koristiti i za dobro i za loše. Sve ono što ljudi rade može biti izvor boljitka zajednice i pojedinca, pa i sport. Zato nam Bog i daruje te talente, da ih koristimo na opće dobro. Tvoj uspjeh u sportu može te staviti u poziciju u kojoj možeš učiniti mnogo dobra, svjedočiti za dobro, pomagati drugima. A, može te učiniti i robom bogatstva, materijalnog i egoizma. Sposobnost i talenti koje imaš dobio si na dar od Boga i trebaš znati upravljati njima.
Nogomet je teška profesija, a nogometaši su u jakoj kušnji, u velikoj duhovnoj opasnosti. S jedne strane taj ogromni pritisak, a s druge veliki novac koji ti čini sve dostupnim. Nema ničega što te ograničava, mentalitet svijeta ti je uništio te kriterije. Nemaš kočnica.
Za proslaviti Boga čovjek mora biti spreman i na prihvaćanje križa. Isus je činio takva čuda i ljudi su ga slavili, a onda je prihvatio križ, napušten od svih. Možeš biti najbolji igrač na svijetu, ali ako si istinski vjernik moraš biti spreman slaviti Boga jednako snažno i u porazu i u pobjedi, biti spreman i na poniženje
– Gdje vidite sebe u budućnosti kada je u pitanju vaš kršćanski angažman u nogometu?
Primijetio sam da kada nisi izravno angažiran u nogometu, tvoja riječ i tvoje mišljenje nemaju onu važnost koju bi mogli imati. Osjećam da na neki način trebam ponovno „ući“ u vrhunski nogomet i to kao trener.
Đavao ima običaj ljudima micati fokus s bitnoga na nebitno. Zadaća nas vjernika jest vraćati fokus ljudima na ono što je doista bitno. A ono što je bitno jest – hoćeš li biti Božji ili ne. I to ovisi samo o tebi i o nikome drugome. Drugi ti mogu pomagati, ali ono što odlučuje jest tvoja želja da pripadaš Bogu. Ono što znam jest da će me Bog, ako to bude želio, poslati tamo gdje treba svjedočiti. Pri tome sam naravno svjestan da osim bliskog odnosa s Bogom moram posjedovati i znanje o nogometu, koje danas mora biti multidisciplinarno i uključuje puno toga – od nogometne strategije, preko psihologije do sociologije. Zato sam i pohađao trenersku školu.
– Za kraj, jedno strogo nogometno pitanje. Što nam je ovo Svjetsko prvenstvo reklo o trendovima u nogometu?
Pa pokazalo je jednu dosada neviđenu izjednačenost među ekipama. Nema više tolike razlike u kvaliteti među momčadima dok je ona u slavi i visini transfera itekako izražena. Primjerice, vratar Kostarike koji vrijedi 150 000 eura pokazao se kao najbolji (cijena mu je sada 10 000 000 eura). Slična je situacija i s golmanom Meksika. Iako su favoriti prošli u polufinale, svjedoci smo kako su milimetri i minute odlučivali o tome, što je za nogomet kao igru dobro iako je pitanje koliko bi zaista gledatelja voljelo gledati u finalu utakmicu recimo Švicarske koja je zamalo izbacila Argentinu i Čilea koji je izgubio od Brazila, a koliko sraz Brazila i Argentine. U svakom slučaju, jasan napredak tzv. malih reprezentacija dok su neki velikani poniženi.
Razgovarao Goran Andrijanić
Izvor: Bitno.net
SVJEDOČANSTVA I PRIMJERI KOJI ĆE VAM DOTAKNUTI SRCE
