“Bože, ako postojiš, reci mi što mi je činiti?”
Htio sam ubiti ženu
Bio sam student druge godine i stanovao s kolegom u studentskom domu. Jednom smo započeli razgovor i o vjeri. Postavio mi je pitanje, ne slučajno, već hotimice, jesam li kršćanin? Odgovorio sam potvrdno. Nakon toga mi je postavio pitanje koje nikada neću zaboraviti:
“A zašto si ti kršćanin?”
Nisam mogao odgovoriti, iako sam išao redovito na misu i vjeronauk. Namjesto mene on je odgovorio: “Ti si kršćanin samo na papiru!”
To me strašno naljutilo. Htio sam ga i tući. Njegovu tvrdnju, koju danas držim potpuno točnom, nisam mogao opovrgnuti. Tada sam počeo više razmišljati o vjeri i kršćanstvu. Uvidio sam – tradicionalni sam kršćanin, roditelji su mi isto kršćani, pa zato i ja moram biti članom Crkve. Prijelomni je trenutak nastupio nekoliko mjeseci kasnije.
Dogodilo se to ovako. Jedna je žena učinila puno zla mojoj obitelji. Odlučio sam je ubiti jer su me toliko razbijesnila njezina zlodjela. Nakon toga sam ušao u sobu i rekao naglas: “Bože, ako postojiš, reci mi što mi je činiti?”
To sam rekao s ono malo vjere što sam imao. U tome je trenutku kroz moje tijelo prošlo nešto što ga je potreslo, a potom smirilo. Više se nisam prepoznao. To više nisam bio ja! Pokušao sam se ljutiti i u mržnji obnoviti svoju odluku, no to više nije bilo moguće. Na sve sam se načine pokušao dovesti u ono stanje od maloprije – nije išlo! Netko kao da je bio u mojoj sobi i gospodario mnome.
Taj je događaj snažno djelovao na mene i doveo me do obraćenja Kristu. To je zapravo moje prvo iskustvo Boga.
Nakon nekoga vremena priključio sam se Zajednici mladih svetoga Vinka. U početku nije bilo lako; nisam poznavao mladiće i djevojke. Počeli su naglas moliti za mene. I ja sam želio izreći svoje molitve. Vjerovao sam kako nas tako skupljene Bog ne može odbiti, svi mi želimo isto. To se i dogodilo.
Na Veliki četvrtak svi smo bdjeli u kapelici. Moram priznati, nisam namjeravao doći. Spremao sam ispit i bojao se… Nisam, zapravo, još bio spreman sve dati Bogu. Odviše sam računao, a Bog (na sreću) nije račundžija. Ovaj je put On mislio drukčije. Te se noći sa mnom dogodilo nešto neizbrisivo. Doživio sam isti onakav trenutak kao kad sam prije, pun bijesa, sjedio u svojoj sobi i govorio naglas, pitajući Boga što ću učiniti. Opet, ovaj put još jasnije, postaje moje iskustvo Boga. Spoznao sam nazočnost Boga kao osobe tu blizu mene i želio sam ga hvaliti.
Nešto kao struja prošlo je mojim tijelom, ruke su se počele širiti, a u ustima bujica riječi hvale koju je čitavo moje biće željelo izreći. Nemoguće je bilo reći sve što sam osjećao. Stalno sam ponavljao: “Hvala ti, Bože!”
Od toga trenutka nestalo je one svakodnevne smrknutosti moga lica. Počeo sam shvaćati molitvu, vjeronauk i uopće život na jedan sasvim drukčiji i novi način. Ako vas zanima, i onaj sam ispit položio!
† † †
Iskustvo vjere je jedan duboki duhovni doživljaj u kojem se čovjekovo srce tako otvori te u njega uđe Božje svjetlo, u kojem se čovjeku odjednom otkriju Božje stvarnosti te on ima sigurnost i jasnoću. Odjednom uviđa važnost Boga i Crkve, razumije Sveto pismo, Bog mu postaje blizak kao prijatelj. On s njim prijateljuje. Milost se osjeća skoro opipljivom. Osoba rado moli i sve svoje molitve doživljava uslišanima. Svakim danom postaje svjesniji, radosniji i uslužniji vjernik.
Kako do iskustva? Dva su uvjeta važna: željeti iskustvo i tražiti ga u molitvi. Dosta je poželjeti biti iskusan, svjestan vjernik, sjetiti se svetaca i poželjeti biti kao oni, ili čitati Djela apostolska i zaželjeti doživjeti iskustva prve Crkve. Kad si siguran u takve želje, tada odluči kroz mjesec dana, svaki dan, pola sata, za to moliti.
Ali moliti tako da svojim riječima tražiš, moliš i zahvaljuješ Bogu za iskustvo Duha Svetoga i tražiš Božju blizinu i iskustvo sigurnosti vjere.
Najvažnije je spasiti dušu i doći u Raj! Blago onome tko to shvati i postigne. Doći u raj znači biti zauvijek od Boga ljubljen i zauvijek ljubiti Boga, zauvijek uživati i biti vječno veseo i sretan.
fra Petar Ljubičić za Rastimo u Gospodinu
