“Na ime Isusovo prignut će se svako koljeno” (Fil 2,10)
Način molitve klečanjem malo se koristio kod Židova i možda je to utjecalo na prve kršćane da su u prvim stoljećima vrlo malo koristili tu gestu iskazivanja časti i hvale Bogu. Kleknuti na koljcna temeljni je znak pokore, priznavanja vlastitih grijeha; klanjanje, znak predanja, znak ponizne ustrajne molitve. U Svetom pismu stav se klečanja nalazi kad neki pojedinac ili grupa žele moliti ili očitovati vlastitu nakanu, častiti Boga ili se zaufano kajati. (usp. 2 Kor 29,29; Neh 8,6b; Ps 94,6).
Biblija obiluje primjerima u kojima grešnik kleči na koljenima pred Bogom. Primjerice. na koljenima moli kralj Salamon (usp. I Kr 8,54; 2 Kor 6,13) i prorok Danijel u progonstvu na koljenima moli 7, 3 svoj narod. (usp. Dan 6,11) Pastiri i kraljevi pali su na koljena pred novorođenim kraljem II Betlehemu. (usp. Mt 2,10; MI 2,16).
U Novom zavjetu postoje različiti izrazi koji se odnose na klečanje: “Prigibati koljena” (usp. Mk 15, 19), “pokleknuti” (Mt 27,29), “‘pokloniti se” (Mk 2,2), “pasti ničice” (Mt 17,6); “meni će se pokloniti svako koljeno’: Ovi molitveni stavovi ne razlikuju se mnogo od potpune prostracije pred Bogom. Prema tome, kleknuti je jedan od načina poniznog štovanja Boga. (usp Rim 11,5; 14,11; 2,10) Riječ “kleknuti” koja je preuzeta iz Starog zavjeta spominje se 59 puta u Novom zavjetu i znači klanjati se Bogu, pokoriti se, ili se poniziti pred njim. Prije svoje muke, u Getsemanskom vrtu, Isus moli na koljenima: “Oče! Ako hoćeš, otkloni ovaj kalež od mene! Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!” (Lk 22, 41).
U Poslanici Efežanima, Pavao ponizno prilazi Bogu: “Zato sagibam svoja koljena pred Ocem …” (Ef 3, 14) U konačnici čitav će svemir pokleknuti pred svojim Stvoriteljem. Kod Izaije proroka Bog objavljuje: “Sobom se samim kunem…da će se preda mnom prignuti svako koljeno …! (Iz 45,23) Kasnije, u Novom zavjetu, Pavao objašnjava da se to odnosi na Isusa, kojega je Bog postavio za vladara nad svime: “Na ime Isusovo prignut će se svako koljeno”. (Fil 2,10) U Djelima apostolskim (24, 2) ovaj stav je vezan uz molitve u hramu. Knjiga Otkrivenja (5,14) govori o klečanju kao vrsti molitve u nebu: “I četiri bića ponavljahu: ‘Amen!’ A starješine padnu ničice i poklone se’:
Iz vlastitog iskustva znam kad vjernici iskreno kleče na velikim i malim susretima događa se puno više ozdravljenja i oslobođenja. To je i znak poniznosti i pripadnosti Bogu. Klečanje, svakako može biti stvar običaja i formalnosti od kojeg onda nema nikakve koristi.
Fra Ivo Pavić
