S Bogom se nije šaliti! Sad je red na meni

Francuski pisac Ljudevit Veuillot opisuje u svojim “Uspomenama“ jedan potresan događaj iz svoga života.

S dvojicom drugih mladića, Ivanom i Pavlom, pošao je u španjolski rat. Imali su oko 20 godina. Bili su vesele naravi i u rukama su imali tri stare puške. Kao mladi i nestašni dečki govorili smo čak bogohulno. Tako smo se zaustavili pred vratima jedne crkve. Na portalu je stao kip majke Božje.

“Ej!“ – viknu Ivan – „dođi da skinemo ono odozgo!”

Pavao odmah okuša kako gađa njegova puška. Pavlova kugla probije glavu kipa: pogodi ga baš u čelo između očiju. Ivan pogodi kip ravno u srce. I ja sam pucao onako nasumice. Moja kugla pogodi kip u nogu iznad koljena.

Potom smo krenuli dalje ne razmišljajući što smo učinili. Shvatiti ćemo to malo kasnije.

Rat je žestoko bjesnio. Jedne večeri pošli smo na počinak u blizini bojnog polja. Odnekuda doleti hitac i Pavao padne pogođen na zemlju. Kugla ga je pogodila ravno u čelo: baš između očiju. Nas dvojica smo problijedili. Naš kolega je mrtav. Čitavu noć nismo ni oka stisnuli niti riječi progovorili. Mislili su na ono što su učinili. Ivan je rekao: “Sad je red na meni!”

I drugi dan bila je velika bitka. Vratili smo se na počinak u logor. Nigdje žive duše. U jednom trenutku čuli smo pucanj. Ivan se savio jer je bio pogođen izravno u srce. Za nekoliko trenutaka bio je mrtav.

Rat je završen. Mi preživjeli vraćali smo se kući. Jedan zalutali hitac pogodi mene u nogu iznad koljena. Dakle na istom mjestu gdje je moj hitac pogodio Gospin kip. Već dvadeset godina ja imam živu ranu na svojoj nozi. Ja vjerujem u Boga i stalno ga molim neka mi se smiluje i  ozdravi me. Ako me ne usliši, ima sto puta pravo.

Ja svakome pripovijedam sve što se dogodilo i dodajem: “Postoji netko koji sve vidi i sudi. I ova moja rana je svjedok toga!”

†  †  †

Zato nemojmo se nikada šaliti i igrati s Bogom i svojim svetinjama! To nas može skupo koštati. Sotona navodi ljude na tu igru. On to sam ne radi, ali ljude napastuje.