Nalazimo se u neposrednoj pripravi za blagdan Isusova rođenja – Božić. Gospodin dolazi. To je poruka koju nam donosi ovaj sveti dan. On kuca na vrata našega doma, kuca na vrata našega srca. Bilo bi dobro zagledati se u svoju savjest i vidjeti kako smo pripravili put Gospodinu koji nam sigurno dolazi. Ivan Krstitelj je zahtijevao od Židova da djelima pokažu kako su promijenili način življenja koji nije u skladu s voljom Božjom.

U čemu smo se mi promijenili? Možda smo pomogli bolesnima i siromašnima? Bolesnima i nemoćnima doveli ispovjednika? Možda smo hrabro stali na stranu pravde i podržali one koji nepravdu trpe?

Nezahvalne ukorili? Počinjeno zlo i nanesenu štetu, koliko je moguće, ispravili; za uvrjede molili oproštenje? Ispunjavali svoje dužnosti prema roditeljima i starijima, prema djeci i nemoćnima? Koje tiskovine čitamo? Koje filmove gledamo, što uopće gledamo na televiziji? U kakvo društvo zalazimo, koje radio postaje slušamo? Izlažemo li se trovanju naše duše i što činimo da nam djeca i mladež ne budu žrtve brojnih trovača? 

Isus se je rodio u štali. Dočekujemo li mi njegov dolazak u skromnosti? Jesmo li i mi u groznici kupovanja, trošenja novca, pripremanja hrane i pića, a nakon njihova uživanja krvni će se tlak povisiti, kolesterol i šećer u krvi povećati? U kakvu stanju duše dočekujemo Dijete koje je došlo da nas oslobodi grijeha, a rodilo se od bezgrješne Majke? Jesmo li se ispovjedili?

 

Da, dolazi nam spasenje i Spasitelj; zadnji su dani naše priprave da ga dočekamo i primimo. Treba pripremiti duh i srce: da ono bude salon za Bogočovjeka, a ne prljava štala; treba osvježiti svoju vjeru, provjetriti, pročistiti život. Božić je pred vratima. Bog najavljuje svoj dolazak među nas.

Proroku Davidu je obećano da će za tisuću godina iz njegova plemena doći obećani Mesija – Spasitelj.

Poruka četvrte nedjelje Došašća je jednostavna i jasna. Svatko je može razumjeti. Bog koji će uskoro doći među nas ljude u liku malenoga djeteta kao da nas danas ispituje: “Ljudi, veliki i mali, jeste li spremni primiti me? Ima li kod vas mjesta za mene? Mogu li doći? Jesam li poželjan?”

Svakoga od nas kao da pita: Ima li mjesta u tvom srcu: ima li zapravo vjere koja očekuje, želi i prima Krista?

Riječ Božja predstavlja nam dvojicu ljudi, a njihovi primjeri trebali bi poslužiti kao pouka.

Tamni primjer kralja Ahaza – Ahaz je vladao u sedmom st. prije Krista. U ono vrijeme očekivao se napad velike i opremljene babilonske vojske. Što učiniti? Poći u rat ili ne?

 

Prorok Izaija odlazi na dvor i savjetuje kralju da se uteče Bogu za savjet. Bog zna što je najbolje za njega i za narod…

“Zaišti od Gospodina, Boga svoga, jedan znak!“ (Iz 7,11). Prorok veli: Upotrijebi dar vjere, iz vjere potraži rješenje!

Kralj odbija prorokov prijedlog. Ne, neću iskati i neću iskušavati Jahvu!

Odgovorio je oholo i bahato dobronamjernom proroku. On misli da je sam sebi dovoljan i da će i bez Boga donijeti pravu odluku. Kralj je zapravo odbio Božju pomoć, a to je čin nevjere.

Ne računajući uopće s Bogom, sklapa savez s asirskim kraljem pod čiji utjecaj je potpuno pao, pa je žrtvovao i svoga sina asirskom Bogu Molohu. Tako je njegova nevjera urodila gorkim plodovima idolopoklonstva i zločina.

Tako se to događa kad se ne nađe mjesta za Boga u srcu ili kad ga se isključi iz života, misleći da možemo bez njega.

Potrebno je s Bogom ići kroz život: potrebno je naučiti umijeće razgovora s Bogom, pitati Boga za savjet jer je to čin naše vjere. Pametno je i mudro pitati za savjet starije i iskusnije: svećenike, učitelje, roditelje…

Marina je bila pametna i dobra učenica. Kolegica primijetila crnu točku iznad njene desne obrve. Svi su mislili da je to mladež. Zapravo bili su to znakovi zloćudne bolesti… I vjeroučiteljica časna sestra savjetovala joj kako bi bilo dobro poći liječniku.

Marina se samo branila: Nema potrebe, to je sitnica, nije to ništa…

I majci je to bilo sumnjivo i ozbiljno i govorila joj je, pođi liječniku…

Nakon uporna inzistiranja majke i razrednice pošla je liječniku. Liječnik je ozbiljno shvatio stvar i poslao je u Institut za tumore. Otkriveni su znakovi zloćudne bolesti, na svu sreću u začetku. Nakon nekoliko zračenja bolest se povukla.

Liječnik je sa zadovoljstvom ustvrdio: „Samo zahvaljujući pravovremenoj intervenciji mogu se ovakvi slučajevi suzbiti!“

Marina je uvijek bila zahvalna svima koji su joj savjetovali ono najbolje. Da nije poslušala, tko zna kako bi sve skupa izgledalo.

Potrebno je doista na vrijeme poslušati savjete starijih. To zna biti ponekad spasonosno. Tko zna biti otvoren drugima, naučit će biti otvoren Bogu, tražiti će od njega savjete.

Svijetli primjer svetoga Josipa – On je  uvažio Božji znak.

Josip se poput kralja Ahaza našao u neugodnoj situaciji: zamijetio je da je njegova zaručnica Marija trudna i da očekuje dijete. Počeo je razmišljati po ljudskim i prirodnim zakonima. “Ja znam da nisam otac toga djeteta, znači da je netko drugi… Tko bi to mogao biti? Neki čovjek?“ Ne! Dobro je poznavao Mariju i bio siguran da njegova zaručnica, tako dobra, pobožna i gotovo sveta djevojka nije mogla imati grješnu vezu s nekim drugim čovjekom. Nije je mogao optužiti jer bi to za nju značilo smrt po židovskom zakonu mogla je biti kamenovana. 

A što je trebao učiniti? Dugo se mučio tim pitanjem. Možda je pošao mjesnom svećeniku i upitao ga za savjet.

Ovaj mu je savjetovao da cijelu stvar prepusti Bogu jer je nemoguće otkriti tajnu.

Ipak, nije bio miran u duši. Mučilo ga je to što ne zna zašto se i kako sve dogodilo. Razmišljao je kao čovjek i odlučio napustiti Mariju.

Tada mu se u snu javio anđeo. Anđeli su Božji glasnici i oni ljudima prenose poruke važne za njihov život kao i poruke od važnosti za cijeli narod.

Ovaj put anđeo je savjetovao Josipa da ne napusti Mariju. Poučio ga je da je dijete od Boga a ne od ljudi, da je zaživjelo pod Marijinim srcem snagom Duha Božjega a ne ljudskim načinom. 

Dijete zapravo i neće biti običan čovjek nego Sin Božji koji će spasiti narod od grijeha, bit će Spasitelj svijeta, obećani Mesija.

Josip je ovoj nevjerojatnoj i natprirodnoj istini povjerovao. Nije bio tvrdoglav i prepotentan, nego dobar i ponizan čovjek; počeo je razmišljati ne samo svojim ljudskim razumom nego i darom vjere.

Vjera mu je omogućila da nije odbio znak ponuđen s neba i nije odbacio anđelov savjet, dapače, s dubokom vjerom prihvatio je biti u službi Božjeg djela zajedno sa svojom zaručnicom Marijom.

Kada Bog nađe takve ljude, onda mu je moguće biti među njima. Sin Božji utjelovio se među nama vjerom Marije, koja je prije nego se udala povjerovala Anđelu u navještenju rekavši: “Neka mi bude po tvojoj riječi!”

Tada se utjelovila riječ Božja pod njezinim djevičanskim srcem. Sada kad je Josip dobrotom i vjerom prihvatio znak s neba, Sin Božji mogao se roditi i postati Snamabog ili, kako je rekao anđeo, Emanuel.

Sada se doista može dogoditi Božić. Vjera mu je otvorila vrata, ne ona kraljevska u Jeruzalemu nego skromna vrata dobrih i poniznih ljudi koji ne odbijaju znakove s neba i ne preziru Božje savjete ma kako im se činili nevjerojatni. Vjera premošćuje sve sumnje i poteškoće.

Ima li u našem srcu mjesta za Isusa? Što ćemo odgovoriti Isusu?

Čvrstom vjerom zavapimo, dođi Gospodine Isuse!

Vjera Marije i Josipa omogućila Ti je da se rodiš u Betlehemu.

Vjera je put kojim se ti rađaš u našim srcima. Vjera su otvorena vrata. Vjera je naš «da» Bogu u ovom životu, da bi jednom baš ta vjera kojom sada otvaramo vata da Bog uđe u naš svijet, nama otvorila velika i dragocjena vrata koja će nas uvesti u Božji svijet. Vjera je najveći i najdraži dar.

Dočekajmo Isusa sa svim zanosom srca i duše! Očistimo duše u svetoj ispovijedi, ako to već nismo učinili! Primimo ga pobožno i s ljubavlju u sv. Pričesti, jer on je zato došao da nam se dade i da uvijek bude s nama!

Sin se vratio kući – Osamnaestogodišnji je mladić Emil Kameron napustio očinsku kuću i otišao u tuđi svijet tražiti sreću. Dan prije odlaska pristupio je svojoj majci kako bi se oprostio s njom. Majka mu je žalosna srca dala posljednje upute i izrazila mu svoje želje, a onda mu rekla: „Čekat ću, sine, tvoj povratak. Ostavit ću na prozoru zapaljenu svjetiljku da gori sve dok se ti ne vratiš.“

Sin je otputovao, a majka je ostala sama. Neprestano je mislila na svoga sina, plakala je i danju i noću moleći srcem Blaženu Djevicu Mariju da njezin sin ostane dobar kršćanin i sretno se vrati kući. Sate je provela kraj svjetiljke uz sliku Majke Božje gledajući kroz prozor u daleki svijet. Misli su joj neprestano letjele za sinom. Žarko je željela da joj sin ostane pošten, da bude sretan i opet joj se vrati.

Poslije dvadeset godina sin se vratio kući lađom na kojoj je bio prvi pomoćnik kapetanu. Upravo u blizini rodnoga kraja, pokraj škotske obale, lađa je jedne noći potonula, a mladi se Emil spasio i došao na obalu. Spoznavši da ga je život opet vratio u rodni kraj, briznu u plač. Srce ga je vuklo majci. Odmah se uputio prema svom selu iako je bila noć. Na kraju je sela primijetio svjetlo na prozoru i krenuo prema njemu. Bila je to njegova kuća. Kad je došao do kuće, pokucao je na vrata. Stara mu je bakica otvorila, a Emil je rekao: „Siromašni sam mornar kojemu se potopila lađa, molim Vas da mi pružite prenoćište.“

„Samo uđite i ogrijte se“, odvratila je starica, „jer je noć hladna. Sigurno Vas je ovamo dovela svjetiljka koja gori već dvadeset godina, i to svake noći. Imala sam sina koji me je ostavio i za njega gori ovo svjetlo. Nadam se da će mi ga dovesti kući. Druga su moja djeca pomrla, ali mi neki glas kaže da je moj sin Emil još živ, zato će svjetiljka gorjeti dok mi se on ne vrati.“ Mladi se Emil nije više mogao svladati. Pao je na koljena i zagrlio svoju majku koja se rasplakala od miline što joj se nakon toliko godina vratio izgubljeni sin.