U svetom smo vremenu korizme. Milosnom vremenu i vremenu spasenja. Prvi tjedan korizme bio je sav u znaku otvorena poziva na obraćenje. „Obratite se i vjerujte Evanđelju!“ (Mk 1, 15). Tko hoće Bogu u društvo sada i u vječnosti, mora promijeniti sebe da bude što sličniji Bogu; tko hoće doći do Boga, mora ići za Isusom Kristom. Samo jedan put vodi tamo: pri­hvatiti njegovu riječ – vjerovati – i živjeti njegovim životom.

U ovom drugom tjednu trebalo bi preispitati svoju vjeru. Vjerujemo li u Isusa Krista na ispravan način? Ako vjerujemo u njega raspetoga i uskrsnuloga, onda se ovdje na svijetu svim srcem i svim snagama založimo za dobro. Kao što je on prošao zemljom čineći dobro i mi činimo tako…

Imamo pred očima Isusa, božanskoga Spasitelja  koji se preobrazio pred svojim učenicima. Želio im je pokazati kamo vodi njegov put. On vodi preko križa i patnje prema punini života.

Zato slušajmo Isusa, ljubljenoga Sina Božjega. U Njemu je naša radost i sreća, život i spas.

Dok putujemo ovom suznom dolinom, potreban nam je dar žive i osvjedočene vjere. Imati potpuno i posvemašnje povjerenje i pouzdanje u Gospodina. Prepustiti se Njemu da nas on vodi. Ponekadnamse čini kao da je naša vjera obavijena gustom maglom i ne uspijevamo vidjeti Gospodina onako jasno kako bismo to željeli.

U tom mučnom putovanju ovom zemljom poput apostola postavljamo mnoga pitanja, kao na primjer: Kakav će biti život poslije smrti? Hoćemo li susresti svoje mile i drage? Hoće li sve naše žrtve biti nagrađene? Zašto toliki nevini moraju trpjeti? Čitamo ovih dana da je u svijetu progonjeno i ponižavano skoro 215 milijuna kršćana…

Tosuponekad vrlo tjeskobna pitanja koja nas vode u tamnu noć sumnje. Tada je potrebno ignorirati te sumnje… i prepustiti se potpuno u vjeri Gospodinu i njegovoj riječi…

Božja riječ je svjetlo usred naše tame. Shvaćamo da po križu i patnji naš život ima smisla. Isus nam je svojim životom, patnjom i smrću na križu i uskrsnućem to pokazao. Postao je neuništivim Pobjednikom i našim moćnim Spasiteljem.

Današnja Božja riječ doziva nam u pamet često zaboravljenu istinu: moramo biti pripravni odricati se, žrtvovati se, ako se želimo obratiti, ići za Isusom i doći u kraljevstvo Božje. Upozorava nas da se često moramo odreći svoje volje, svojih ludih, nerazumnih želja, ako želimo izvršiti Božju volju…

Biti spreman: žrtvovati Bogu sve ako i kada on to traži. Ta misao divno je izražena u današnjim čitanjima. U prvom vidimo Abrahama praoca židovskog naroda: njegovu vjeru, poslušnost Bogu, spremnost da žrtvuje i spali sina jedinca: “(Ondje) Abraham podigne žrtvenik, naslaže drva, sveže svog sina Izaka… i uzme nož da zakolje svoga sina.”

Kolika je to bila žrtva za jednoga oca: spala­iti sina jedinca, svu svoju nadu i budućnost! Ipak, Abraham je bio spreman i na tu žrtvu, ako je Gospodin traži…

Abrahamova vjera je bila duboko povjerenje u Boga i prerasla je u posvemašnje predanje onome kome je predao svoje povjerenje. Divimo se ovoj velikoj vjeri. Velika pouka je ovo za sve nas kad nas snađe kakva kušnja…!

Drugo nam čitanje svjedoči koliko nas je Bog ljubio, koliko je Bog za nas žrtvovao: “On nije poštedio vlastitog Sina, već ga je predao za sve nas.” Kamo i komu ga je predao, upoznali smo moleći “put križa”. Upravo put križa nam kaže: ljubiti nekoga znači za njega se žrtvovati, dati za njega sve – i vlastiti život.

Evanđelje govori o Isusovu preobraženju na gori Taboru. Trojici apostola: Petru, Ivanu i Jakovu, bilo je dano da na trenutak iskuse raj, pogledaju svojim smrtnim očima u nevidljivo kral­jevstvo svjetla i ljepote, što je okruživalo Kristov lik, sjalo s njego­va lica.

Ugledali su apostoli Isusa obasjana slavom neba. Osjetili su ponos i veselje što se nalaze u Isusovoj blizini. Osjetiše kako im je divno uz Isusa. U srcu im nasta želja, vruća želja da to što vide nikada ne prestane.

Razumljivo je, kako je apostolima bilo teško nakon te ushićenosti vratiti se u svakidašnju sivu realnost. Petar je pun zanosa povikao Isusu: „Učitelju, dobro nam je ovdje biti!“

Da bismo shvatili bolje čitav događaj i njegovu svrhu razmotrimo okolnosti u kojima se zbio. Vre­menski se zbiva šest dana iza Kristova navještaja učenicima o svojoj muci.

Bili su nazočni samo najistaknutiji učenici: Petar, Jakov i Ivan. Petar će biti glava Crkve, Jakov će prvi posvjedočiti svoju vjeru i ljubav mučeničkom smrću, a Ivan, kojega je Isus najviše ljubio, svje­dočit će na poseban način u svojem Evanđelju Kristovo božanstvo.

Zašto se uz Isusa pojaviše Mojsije i Ilija? Najugledniji su predstavnici Staroga zavjeta. Mojsije predstavlja Zakon, a Ilija Proroke. Zakon i Proroci svjedoče za evanđelje. Mojsije i Ilija svjedoče za Krista. Krist potvrđuje: “Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Proroke! Ne dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim” (Mt 5, 17).

Ali pojavi se i zasjeni ih oblak. Iz oblaka se začu Očev glas: “Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!”

Vječni Sin vječnoga Oca postao je naš brat da obnovi prijateljstvo između Boga i nas. Trebalo bi poslušati ga vjerom i životom. Darujmo svoje srce Bogu i pružimo ruke da nas vodi kuda hoće pa i na Kalvariju. Iza Kalvarije čeka nas radost, sreća i rajski život…   

Kad je nestalo ovoga apostolima neshvatljivog prizora, Isus ih upozorava da mu treba trpjeti, umrijeti i uskrsnuti – da bi došao u slavu što su je gledali. Bez najveće žrtve nema najveće slave, nema ulaznica u kraljevstvo Božje…

Da, bez žrtava se ništa ne postiže. Kršćanstvo bez žrtve uopće nije kršćanstvo. “Pobožnost bez duha žrtve je organizam bez kral­ježnice” (Marmion).  

Ovi naši susreti u euharistijskim slavljima jesu kao i susreti preobraženja na gori Taboru.

„Mene je Medjugorje spasilo. Ono me vratilo u život. Ono je čudo za mene. Mjesto preobraženja. Potječem iz imućne obitelji. Sve što sam poželio, mogao sam imati. Školovan sam u SAD-u, ali nisam znao zašto živim, zašto uopće studiram…Ima li ovaj život smisla…?

Isprazno sam živio život i nisam imao cilja, nisam sasamm se snalazio. Bogu hvala, dolaskom u  Međugorju pronašao  ono što sam tražio. Zahvaljujući Gospi, došao sam do Boga, Isusa, Spasitelja i Otkupitelja.“ (Andreas Lyckorski, Prag, Češka).

„Tjedan dana sam u Međugorju. Ovo su najljepši dani moga života. Ovdje sam našao pravi duševni mir i iskusio Božju blizinu. Osjećam se preobražen. Uvijek sam vjerovao u Boga, ali nikada i nigdje nisam doživio i iskusio njegovu neizmjernu ljubav kao ovdje.

U ovom mjestu molitve lako se moli. Svoj susret s Bogom u ispovijedi ne mogu nikako zaboraviti. Bogu hvala, ja sam bogat čovjek. Sve imam i mogu si priuštiti što mi god srce poželi. Ali bogatstvo ne može usrećiti čovjeka. Ovo što sam ovdje našao, to je pravo bogatstvo. Odlazim kući, ali vratiti ću se ubrzo!“ – reče hodočasnik iz Amerike.

Molimo i mi za preobraženje kako bi se ono uvijek ovdje događalo. Otvarajmo se promjeni i preobrazbi što je Duh može potaknuti u našem srcu po moćnom zagovoru naše nebeske Majke. Vjerujmo da nas Isus može već ovoga trenutka preobraziti, tj. promijeniti, a time i ostalu braću i sestre. Isus se preobrazio da nam dade smisao, nadu, da bude naša jakost na putu prema nebeskoj domovini. S veseljem uzmimo dar koji nam dariva i ponizno molimo da svi iskusimo, mir i ljubav, radost i spas. Amen.

Čudesni Andreasov povratak u ovaj život

„Bio sam pet sati mrtav, našao se u nebu i s poslanjem sam poslan ponovno na zemlju!“

            Andreas Berglesow, ruski Nijemac nastanjen u Bochumu, umro je u bolnici usljed teških povreda koje je zadobio u prometnoj nesreći. On sam gleda sebe kako iz bolnice „prelazi“ u nebo, i tamo ga čeka veliko mnoštvo što pjeva prelijepe pjesme. Prepoznaje mladu djevojku koju su prije nekoliko tjedana pokopali. Susreće se s Isusom. On mu pokazuje dva puta koji vode iz njegova grada.

            Andreas odmah prepoznaje da jedan vodi u nebo, a drugi u pakao. Isus mu govori kako mora još jednom otići na zemlju s poslanjem da ljude dovodi na uski put – put koji vodi u nebo. Stoga se on ponovno vraća u ovu suznu dolinu, u ovozemaljski život.

            Liječnik koji se u mrtvačnici brinuo o njemu, prestrašio se i pobjegao. Medicinske sestre Andreasa vraćaju u operacijsku dvoranu. Operiraju ga. Odstranjuju mnogo toga, uz ostalo i slezenu, želudac i jedan dio crijeva, jer je sve zgnječeno u prometnoj nesreći.

            Prema izjavama liječnika, nalazi se nadomak smrti, jer na ovakav način nitko ne može živjeti. Njegova žena se ne miče od njega gotovo mjesec i pol. No, on sam zna da će živjeti. Poslije četiri mjeseca vraća se kući. Da, živ je – Bogu hvala! – i započinje svoje poslanje.

            Svjedoči: „Bog postoji, vječni život postoji. Učinimo sve da ga jednoga dana posjedujemo.“

Bilo bi hvale vrijedno poslušati savjet onoga koji je iskusio blaženi život poslije ovoga prolaznog zemaljskog. Ne zaboravimo: naše preobraženje se dogodilo u sakramentu svetoga krštenja kada smo se riješili istočnoga grijeha, kada nam je dušu obasjala milost posvetna, kada nam je duša postala sjajna kao sunce, bijela kao snijeg. U kakvom stanju smo sada, ovoga trenutka? Neka svatko sam za sebe odgovori!

Potpuno se predajmo u ruke božanskoga Spasitelja koji nam osigurava domovinu na nebesima koji će preobraziti naše bijedno tijelo i učiniti ga jednakim svome slavnom tijelu! Recimo mu: Evo me, neka mi sve bude po Božjoj volji. Čini od mene što god hoćeš i što Ti se sviđa. Tvoj želim biti posve. Tebi želim živjeti, za Tebe umrijeti ako bude trebalo. Zato s Tobom i za Tebe, kroz ovaj patnički život u blaženu vječnost! Amen.