Danas je Veliki Četvrtak – dan ljubavi. Isus je na Posljednjoj večeri ustanovio svetu Misu, a time i svetu Pričest. On nam dariva samoga sebe, u kruhu i vinu, kao hranu za život vječni pozivajući i nas da isto to činimo njemu na spomen. 

Danas je dan svećenika, jer je Isus na Posljednjoj večeri ustanovio svećenički red. Zahvalimo Gospodinu za dar svećeništva i molimo ga da našem vremenu podari brojna duhovna zvanja. Ostavio nam je zapovijed ljubavi, kako bismo ljubili jedni druge onako kako je on nas ljubio.

Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje… ovo je moja krv koja se za vas prolijeva. Ovo su riječi našega Božanskog Spasitelja u predvečerje njegove muke, u prvi osvit kršćanstva.  Sv. Pavao piše: Gospodin Isus one noći kad je bio izdan uze kruh te zahvali, razlomi ga i reče: Ovo je tijelo moje, koje je za vas. Ovo činite meni na spomen. Isto tako uze i kalež, poslije večere i reče: Ovo je kalež moje krvi…

Otada do danas – svaki dan, svaki trenutak ponavljaju se ove riječi i ovaj davni trenutak: svaka sveta misa ponavlja, posadašnjuje veliki četvrtak – posljednju Isusovu večeru. Mili-june i milijarde puta izgovorene čudesne riječi ljubavi Gospodinove – milijuni i milijarde puta ponovljeno čudo posljednje večere… Da se ne zaboravi ta nenadmašiva ljubav, Gospodin nam na našim oltarima ostavlja veliku tajnu naše vjere – sv. Misu, sv. Pričest…

Sveta Misa ili Euharistija jedna je od najuzvišenijih tajna naše vjere, sakrament nad sakramentima – tajna nad tajnama. Ona je najspasonosniji sakrament koji nas čisti od grijeha, povećava krjeposti i dušu napunja obiljem svih duhovnih darova. Euharistija je najveća dragocjenost koju je Bog mogao darovati nama – svojim ljubljenim bićima. Priznajmo iskreno da je sveta Misa najdivnije i najsilnije čudo Božje ljubavi prema čovjeku kojega Bog od iskona beskrajno ljubi i želi učiniti vječno blaženim i sretnim. Zar se uopće može zamisliti veća dragocjenost od neprestana Božjega darivanja pod pri-likama kruha i vina svima koji Ga trebaju, traže i čeznu za Njim?!

Zar i sam Bog može učiniti veće čudo svoje ljubavi od onoga koje čini kada pretvara kruh u svoje tijelo i vino u svoju krv kako bi duhovno nahranio i napojio svoje prijatelje?! S pravom možemo reći da je euharistija kruh s Očeva stola i iz Očeve ruke. Bog nam u euharistiji izravno dariva svoga Sina. Zato bi ona trebala biti najvažnija u životu svakoga čovjeka, ono najljepše i najsvetije. U njoj se čovjeku daruje (dariva) sam Bog obdarujući ga svojim božanskim životom i dajući mu jamstvo besmrtnosti i životne punine. Stoga je opravdano pitanje ima li što primarnije u ljudskome životu od postizanja toga cilja. Za slavljenje Euharistije trebalo bi uvijek pronaći dovoljno vremena. Euharistija je nebeski kruh, mistična, duhovna hrana našim dušama – duhovna mana. U njoj je oslobođenje, ozdravljenje, spasenje, radost i vječna sreća! Ona je „lijek besmrtnosti, protuotrov protiv smrti, hrana vječnoga života u Isu¬su Kristu“ (sv. Ignacije). Bez euharistije nema duhovnoga života, životne sreće i vječnoga spasenja.

Sveta misna Žrtva najveća je i najsavršenija, najmoćnija i najjača prosidbena molitva koja nadmašuje sve ostale molitve, pokore i svako dobro djelo.  “Ljubeći svoje iskaza im ljubav do vrhunca!” Na ovu večer kad nam Gospodin ostavi sebe u kruhu i vinu na stolu oltara, Božja svemoć i ljubav dođoše do krajnjih granica. Iste večeri jedan ga učenik izdaje i prodaje, drugi ga se odriče, svi ga napuštaju, narod će ga njegov izrugati, prokleti i na križ poslati… A Isus zločince nagrađuje praštanjem, ljubavlju i darom života… Juda je s Isusom bio tri godine. Pričestio se, Isus mu je oprao noge, kao i drugim aposto-lima… On odlazi od Isusa i izdaje ga… Tu je njegova muka što je bio odijeljen od Boga. Juda je iskusio tu muku i zato je postao nesretan čovjek…

Dati svoj život za druge, podnijeti i smrt da bi donio život ljudima. To je i naše poslanje. Slaviti istinski Euharistiju znači sve više se tome približavati. To znači: slušati Isusovu riječ, vjerom je prihvaćati i životom svjedočiti. Krista koji se daje nama, pozvani smo donijeti bližnjima. Zapravo, želimo du¬blje ostvariti njegov život u sebi. Želimo postati kao on…, postati njemu suobličeni, njegovim Duhom ispunjeni, a u svom svakidašnjem životu davati sebe za spasenje duša. Kako ćemo moći biti njegovi učenici, Krist nam je protu¬mačio činom pranja nogu.

O ovome nam govori evanđelist Ivan. U biti, to je Ivanovo tumačenje Euharistije. Slaviti Euharistiju znači otvoriti se duhu služenja te biti spreman i noge prati drugima, što napos-ljetku znači: Služiti drugima, ne gledati tko je taj kome služim, je li viši ili niži, više ili manje ugledan. On je čovjek. Trebamo pristupiti čovjeku kao što nas uči Bog, trebamo se sniziti i biti spremni s ljubavlju “prati noge” bližnjima. To je temeljna poruka Euharistije. I zato, pravilno shvaćena Euharistija stvara sasvim drukčiji, novi svijet, Kristov svijet, u kojemu vlada ljubav, prijateljstvo, duboka međusobna povezanost, oduševljeno nastojanje kako drugome više dobra učiniti. A to je Kristov stav služenja. Jer ni Sin čovječji nije došao da mu služe, nego da on služi (Mt 20,28). 

Postoji vrlo važna veza između Posljednje večere i Isusove žrtve na križu. Na Veliki četvr-tak, na svojoj Posljednjoj večeri, Isus prihvaća svoju smrt (Tijelo koje će se predati i krv koja će se proliti). To se ostvaruje u potpunom sebedarju na križu. Upravo takav treba biti i naš život.

Kada smo na Euharistiji, trebamo se u svojoj nutrini raspoložiti za ljubav prema braći, biti spremni sve učiniti za bližnje i služiti im. Krist je rekao svojima: Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas (Iv 1,34). Kao i u evanđeoskoj riječi za Veliki četvrtak: Ako dakle ja, Gospodin i Učitelj, vama oprah noge, treba da i vi činite kao što ja vama učinih (Iv 13,14).

Ovdje dolazi naš život, svakidašnjica, osobe s kojima se svakodnevno susrećem, ista lica, koja su nam često dosadna, možda ponekad i teško podnošljiva. Tim osobama služiti, njih ljubiti – to znači pravilno shvatiti Euharistiju i iz nje svakoga dana crpsti snagu za svakidašnji mukotrpan život, u ljubavi i služenju svojoj braći. Na ovome putu trebamo svakodnevno rasti. Od jedne do druge Euharistije. Dopuštati da nas Duh Isusa Krista zahvaća. Dakle, bez duboke vjere i potpunog predanja Kristu nema ni djelotvorne Euharistije u našemu životu. A takva nas Euharistija odgaja, hrani, jača, daje da rastemo do trenutka kada ćemo se u tjelesnoj smrti, ostajući vjerni Kristu, sasvim predati Ocu, sjedinjeni s Isusom u životu i u Svetoj misnoj žrtvi.

 

Neka nam Sveta euharistija Večere Gospodnje pomogne da bolje spoznamo njezinu neizmjerno duboku bit ljubavi i služenja, da bi tako naše svakidašnje euharistije pomogle svakome od nas da sve više u svome životu ostvarujemo život Isusa Krista – život ljubavi i služenja. Dopustimo da nas svaki put kad slavimo svetu misu obuzme ljubav Kristova. Važno je i posvjestiti si sve zasluge Njegova života, muke, smrti i uskrsnuća. U Kristu je nebeski Otac zagrlio svijet i ljubi ga. Svakom svetom misom, tim veličanstvenim svemoćnim darom, Bog ponovno s ljubavlju grli i voli sve nas koji ga slavimo i dijeli nam svoje velike milosti. Svaka bi nas sveta misa trebala mijenjati, preobražavati; trebali bismo postajati eu-haristijski ljudi, novi, prosvijetljeni, svjedoci neizmjerne ljubavi Božje.

Kako bi bilo divno da nam misa bude život i da život bude misa, kako to kaže naša nebes-ka Majka Marija. Dobro je prikazivati za vrijeme slavlja i sve svoje mile i drage: svoju obi-telj, roditelje, djecu i sve one s kojima smo povezani i koje ćemo toga dana susresti.

 

 FRA PETAR LJUBIČIĆ O EUHARISTIJI – POSLUŠAJTE AUDIO PRILOG

Audio prilog emitiran na Radio postaji Mir Međugorje