Otkada je je svijeta, ljude muče razna pitanja tako između ostaloga pitanje: Ima li naš život svoj cilj i svoj smisao? Nije li on uzaludan, nije li slijepa ulica?

Jedino je čovjek – razumno i slobodno biće Božje – u stanju postavljati pitanje smisla živo-ta. I stoga jedino on i nitko drugi od svega stvorenoga bez smisla života ne zna živjeti i ne može biti sretan.

Zar ne bi bilo najprotuslovnije i najbesmislenije već to, kad bismo tvrdili da upravo život čovjeka koji jedini na svijetu otvara i postavlja pitanje o smislu života, nema smisla; da čovjek to jedino biće koje uopće traži smisao života, ne može naći smisao svoga života. Ta već sama mogućnost razlikovanja između smisla i besmisla pretpostavlja smisao.

Već samo pitanje o smislu života istovremeno priznaje hotimično ili nehotimično smisao života. Stvarno čovjek bez smisla života bio bi najnesretnije i najabsurdnije biće na zemlji.
Najdublji i najrealniji odgovor na ovo pitanje daje nam kršćanstvo pokazujući nam nauku Isusa Krista i primjer njegova života.

Isus Krist, od vječnosti Bog u vremenu postaje čovjek. On dolazi k nama, živi život koji mi živimo, trpi, pati, umire na križu, ostaje u grobu tri dana, ali grob ga ne zadrža, on uskrsava.
Otkada je Krist na križu umro i iz groba od mrtvih uskrsnuo, mi kršćani njegovi sljedbenici otada znamo, da naš život ima i mora imati smisla. Uvjereni smo da je Krist spasenje cije-loga svijeta, život svih ljudi i uskrsnuće mrtvih.

Isus u Evanđelju kaže: “Tko vjeruje, taj ima život vječni!” To ne znači ništa drugo nego kršćanin ne može umrijeti.
Na jednom drugom mjestu Krist sam kaže: “Tko vjeruje u me, ako i umre, živjet će!”
U ovom životu imamo koji put velikih i teških križeva. Snalaze nas razne poteškoće i nera-zumijevanja sa strane drugih. To nas sputava i otežava nam život. Koji put gubimo pouz-danje. Stojimo na kraju svojih snaga. Ne vidimo nekako smisla svojoj zadaći i svojim nas-tojanjima i naporima. Dojadi nam katkad i vlastiti život.

Ovo sve doživio je, proživio i iskusio sveti i veliki prorok Ilija. On je imao tešku zadaću. Trebao je vratiti k vjeri u pravoga Boga one koji su se klanjali poganskim bogovima. Mučio se i trudio, ali sve bez uspjeha. Dodijalo mu sve i on pobjegao u pustinju. Zamislite samo što je rekao: “Već mi je svega dosta, Gospodine! Uzmi dušu moju…!”

Ovakvo stanje i raspoloženje snalazilo je mnoge Božje službenike, proroke i svece. Ipak korisno je i spasonosno iskusiti granice svojih sila i osjetiti kako naša djela gube svoju sigurnost i svoj smisao. Kad ne možemo i ne znamo dalje, upravo nam tada pritječe Bog da nas u trenucima smetenosti, razočaranosti i bezizglednosti probudi, podigne i izvede.

Dok sumnjamo i zdvajamo, Bog nam prilazi i dariva se. Pruža nam snagu kojom ćemo ispuniti svoju zadaću. To je ona nebeska hrana o kojoj govori današnje evanđelje. Njom nas želi ojačati. Zato nam je i poslao Isusa Kista koji za sebe veli: “Ja sam kruh života!” On daje svoju riječ, svoga Duha i osobno samoga sebe za hranu. U Presvetoj Euharistiji daje nam se u znaku kruha, unoseći u nas Božju snagu.

Nebesko jelo koje nam Bog pruža u svom Sinu, dano nam je kao “kruh svagdašnji”. To znači – trebalo bi uvijek nanovo ustajati i jesti. Potrebno je neprestano se sastajati s Gos-podinom “kruhom života koji je došao na ovaj svijet.
Kako se nižu naše godine i rastu naši problemi, tako trebamo sve bliže njemu prilaziti, bivati zreliji u ljubavi kojom ćemo uzmoći pdniejti i najteže trenutke.
Kruh života, sam Isus hrana je umornih i opterećenih.

Upitajmo se: Jesmo li dosita onakvi kakve nas Krist želi i traži?
Budimo pozorni i čuvajmo se svega čime bismo povrijedili drugoga. Nemojmo drugima previše prigovarati. Radije za njih molimo!
Budimo sebi do kraja iskreni: Spremni smo drugima krojiti pravdu, a sebe ispričavati na olak način.
Ne zaboravimo nikada da smo djeca Božja. Stoga i živimo tako!
Budimo uvijek čista srca i čiste duše. Otklonimo od sebe zle i bestidne misli! Čuvajmo se prljavih i grješnih namjera!
Neka od nas bude daleko: prijevara, raskalašenost, lakomstvo, preljub, oholost i razuzda-nost.
Mi možemo biti sretni ako se odlučimo živjeti kao Božja djeca, tj. čista srca, držeći sve zapovijedi i vršeći volju Božju.
A volja Božja je da budemo blaženi i da jednom dođemo k njemu i budemo sretni kroz svu vječnost.

Ilija prorok nije nikad gubio vjeru u Gospodina. Nastavljao je put kojim ga je Bog vodio i stigao na Božju goru.
I pred nama je dug put. I mi susrećemo teškoće i suprotivštine, razočaranja… Ne ide sve kako bismo željeli. Nekad nam se čini da bolje ide onima koji ne mare za Boga i nisu u njegovoj službi. Doista nije nikad bilo lako kršćanski živjeti, a pogotovo danas.

Krist sam dao nam je primjer i moramo ga slijediti. Vječna i nepomućena sreća – obećana nam je tek onda, ako i drugima pomognemo u nju doći.
Kao Ilija imamo i mi zadaću koja nadilazi naše mogućnosti, naše snage. Sebe zaboravljati, a drugima se darivati; pri tome žeti nezahvalnost, podsmijeh. Dug je to i često mukotrpan put. Ali nismo sami. Krist je uz nas.

Takvim putem – i to samo takvim putem – stižemo u zajedništvo s Bogom, na cilj svoga života. Jer, braćo, naš život ima svoj cilj i svoj vrijedan smisao. On nije uzaludan. Taj cilj je “Punina u Bogu”, “savršeni i vječni život s njim u zajedništvu.”
Isus Krist je živi kruh, izvor vječnoga života u nama. On je onaj kruh koji silazi s neba, i onaj koji od njega blaguje, ne umire nikada. Sam je rekao: “Kruh koji ću ja dati, tijelo je moje za život svijeta.”

– Bog nam dijeli svaki dan svoje bezbrojne milosti i darove. Svaka zraka sunca dar je Božji, svaka kap kiše, svaki zalogaj kruha, svaki udisaj zraka, svaki kucaj srca – sve su to darovi Božji! A koji je najveći dar Božji?

Neka nam na to odgovori slavni engleski kardinal Ivan Newman. On je rođen i odgojen kao anglikanac. Iza svršene bogoslovije bio je pastor i jedan od najboljih propovjednika u cijeloj Engleskoj.
U svojoj karijeri došao je do arciđakona i primo je sjajni dohadak od 100.000 zlatih franaka. Usput spominjemo da anglikanci ne vjeruju u Presv. Oltarski Sakramenat i nemaju sv. Pričesti.

Kad se u Engleskoj pročulo da će on postati katolik, uzbunila se cijela anglikanska javnost. Nastojali su ga odvratiti od tog koraka. Jednog dana reče mu jedan od njegovih najboljih prijatelja: “Ivane, promisli dobro, što radiš? Ako postaneš katolik, izgubit ćeš kraljevski dohodak od 100.000 franaka.”
Newman mu odmah odgovori: “Reci mi dragi prijatelju što je 100.000 franaka i što je sve blago ovoga svijeta prema jednoj jedinoj sv. Pričesti? Ništa!” I Newman se odrekao “kra-ljevskog dohotka”, stupio je u katoličku Crkvu. Kasnije postade sve¬ćenik, biskup i na koncu kardinal.

Zaista sv. Pričest najveći je dar Božji! Svi su ostali darovi Božji njegova stvorenja, a u sv. Pričesti daruje nam se sam Bog Stvoritelj. Od toga dara nema i ne može biti većega ni na nebu ni na zemlji! Budimo zahvalni na tom prevelikom daru! Često ulazimo rado u naše crkve i pohodimo Isusa svog najboljeg Prijatelja, svoga Boga i Spasitelja. Tu treba tražiti snage za daljnje putovanje kroz pustinju života. Neka nas Isus blagoslovi i spasi. Amen.

 

Josip se mučenički preslio u vječnost

U nekom meksikanskom gradiću živio je trinaestgodišnji dječak Josip Sanchez. Tada je u Meksiku bio žestok progon kršćana katolika. Crkve su se zatvarale, a mnogi su katolici i svećenici bili pozatvarani a neki ubijeni zbog vjere.

U tamnicama je među ostalim muževima i ženama bilo i djece. Tako je i mali Josip 1928. bio uhvaćen i zatvoren u tamnicu.

Nevjernici su ga pokušali skloniti da se odrekne svoje vjere, ali kad im to nije uspjelo, zatvoriše ga. Hrabrog su mučenika htjeli najprije preplašiti. Zato su ga jednog dana u ranu zoru odveli na groblje gdje je već jedan mladić bio privezan, kojega su pred očima malog Josipa objesili.

Tada je Josip pomislio da je i njemu kucnuo zadnji trenutak, ali su ga vojnici odveli natrag u zatvor. Drugi dan je bio opet pozvan i nagovarali su ga da se odreče svoje vjere, ali ni-kakav nagovor i nikakve prijetnje nisu ga mogle slomiti.

Tada je već i nevjernicima bilo dosta. Iste ga noći oko jedanaest sati odvedu na groblje, gdje je već bila iskopana jama, postave ga pred nju a kraj njega stade jedan vojnik s no-žem u ruci.

I tu su ga pokušali još spasiti nagovarajući ga da se odreče vjere. A Josip je samo ponav-ljao neprestano: Živio Krist Kralj i Blažena Djevica Marija! Kad je tu izgovorio te iste riječi, vojnik ga probode jednim udarcem i mladi Josip sruši se u već pripravljen grob, gdje je naskoro izdahnuo s istim riječima na ustima.

Eto tako je završio jedan mladi mučenik našega stoljeća. Dakle umro je mučeničkom smrću za svoju vjeru u Isusa Krista.