.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

 Posljednja je nedjelja Došašća, ona što neposredno prethodi Božić. Već smo nekako u božićnom raspoloženju. Kao kršćani svjesni smo da je Božić drevni kršćanski blagdan. Taj blagdan ima svoj sa­držaj i bogastvo, on stoljećima obilježuje crkvenu godinu, a time i naš vjernički život.

Današnja nedjelja je na neki način posvećena blaženoj Djevici Mariji. Crkva želi da se mi s Marijom pripravimo na Božić. Želi da s Marijom dočekamo Božić.

Upravo smo čuli evanđelje u kojem se govori o pohodu BI. Dj. Marije rodici Elizabeti. Što je bio taj pohod nego nošenje Božića u kuću Elizabete?

Marija je svojim pohodom donijela pravi Božić Elizabetinoj kući. Kad je Marija došla k Elizabeti i pozdravila je, na njezin pozdrav dijete je zaigralo u utrobi svoje majke, od veselja i ra­dosti zaigrao je mali Ivan pod srcem svete Elizabete.

Marijin pohod bio je dakle božićna vijest i malom Ivanu i njegovoj majci. Bila je to istinska božićna vijest.

Pri susretu s malim Isusom u krilu majke Marije Ivan je bio očišćen od istočnog grijeha i napunjen Buhom Svetim.

I Elizabeta se napunila Duhom Svetim i povikala: “Blagoslovijena ti nad sve žene. Otkud meni to da majka Gospodina moga dolazi k meni.” Marija je upravo zbog svoje duboke vjere postala i ostala uzor žive vjere članovima Crkve svim narodima. Elizabeta je osjetila radost, što joj je Marija donijela Spasitelja i Boga. To je bio pravi Božić u kući Elizabete koji je Marija donijela svojim pohodom.

 Matejevo evanđelje govori nam da se ispunilo Izaijino proroštvo iz 8. st. Ono što govori prorok i evađelist ostvaruje se danas među nama: Gospodin danas dolazi i spašava nas!

– U Isusovo smo ime ovdje sabrani. U njega vjerujemo i on je sada ovdje jedan od nas. Slušamo njegovu riječ kao njegovi učenici: on nama govori. Krist nas hrani i jača naš život.

On Spasitelj koji je naviješten i rođen od Marije, jest u nama i mi smo u njemu.

– Potrebno je razmisliti što znači to za naš život.

– Kako se mi pripravljamo na proslavu Božića, mi osobno, naša obitelji, naša župna zajednica?

– Božić će doživjeti koji ga budu doživjeli u u poniznosti srca, s mirom u duši i radošću u srcu. – Nema Božića bez mira u vlastitom srcu i duši, bez mira sa svakim bratom čovjekom i bez mira s Bogom.

– Božić je blagdan malenih, mirnih i radosnih srdaca.

– Božić je blagdan poniznosti i mira, blagdan ra­dosti i ljubavi…

– Božić je pred vratima. Da li je za sve nas pred vratima…?

– Isus dolazi da nas sve spasi!!! – Učimo se od Marije poniznosti.

– Molimo Mariju da nas nauči da budemo ponizna, mirna i radosna srca! Tad ćemo pravo i istinski proslaviti Božić, jer ćemo ga pravo doživjeti. To će biti početak i uvod našega vječnog Božića. – Bog nas voli…

“Gospodin je blizu” – Gospodin dolazi. Kamo i kome? Dolazi svima. Iako je najprije zakoračio na tlo svoje židovske domovine, u svoj izabrani narod što je toliko stol­jeća čuvao veliku nadu i velika obećanja o spasenju i Spasitelju, o novom dobu i novom uređenju svijeta, došao je i dolazi svima – svakome. Dolazi svima, dolazi nama: “Evo, Boga našega dolazi da nas spasi!” Svatko je dužan dočekati ga, primiti ga …

 “Gospodin je blizu” – Gospodin dolazi. Zašto? Sigurno ne zato da prošeta tom našom zlom i krvlju zaprljanom zemljom; nije on nebeski, svemirski turist: štala i križ neće mu biti ugodni – križ nije mekana stolica, štala ne nalikuje hotelu. Dolazi da očisti duše tako često nalik štali, da očisti zemlju od naše krvi i prljavštine – da nas pozove na ljubav, zajedništvo i rodbinstvo s Bogom. Dolazi “radi nas i radi našega spasenja”; dolazi radi našega mira: “On – on je mir.”

“Evo, Gospodin dolazi spasiti narode!” Čovječanstvo je trebalo pretvoriti u zajednicu – obitelj Božje djece, u carstvo ljubavi i mira. Na životnom putu svoje povijesti ljudi su doživjeli havariju – potpun brodolom; vlak je iskočio iz Božjih tračnica; trebalo je sve ispraviti, popraviti, vratiti vlak našega živ­ota na Božji kolosijek, izgraditi dugu cestu “koja vodi sve do raja” – sve do Boga …

Ljudi su to uzalud pokušavali. Ma kako zli, bar su željeli biti dobri, približiti se Bogu svojim molitvama, žrtvama: žrtvujući katkada i vlastitu djecu. Čovjek je morao priznati da je nemoćan: sve više se udaljuje od Boga; ali Bog je svemoćan, približio se čovjeku: postao čovjek u krilu djevice, patnik-dijete u jaslama, žrtva – mučenik na križu; otad su druge žrtve suvišne; Bog i čovjek su blizu, zajedno.

“Evo, dolazim … da činim, Bože, volju tvoju.” Da, Gospodin je na putu k nama; Crkva napeto očekuje njegov dolazak. Pridružimo se tom velikom očekivanju, pripremimo put Gospodinu do svog srca, do svog doma. Ne smijemo mu ponuditi štalu i prl­jave jasle nego čistu dušu, očišćeno srce. Pretvorimo svoje srce je u salon. Tada će naš Gospodin biti zadovoljan, a mi u ove dane Božića veseli, sretni – jer: “Gospodin je blizu.”

Poznata je zgoda iz života sv. Antuna, kako mu se jednom ukazao mali Isus te ga upitao: “Dijete, odakle dolaziš? Kako se zoveš? Što tražiš?

– “Dolazim s neba. Moje je ime napisano zlatnim slovima na betlehemskoj štalici, na križu u Jeruzalemu, a sada na svim vratima svetohraništa. Ja sam dijete Isus. Tražim srca ljudi!” Kad je Antun to čuo, reče: “Mali Isuse, a što tražiš od mene?”  – “Antune, tražim tvoje srce” – reče Isus.   

 

Svećenik Amerikanac zalutao je jedne strašne olujne noći dok je putujući obavljao svoje dušobrižničke poslove. Ne samo da nije znao puta, nego se više uopće nije mogao orijentirati ide li prema Istoku, Sjeveru, Jugu ili Zapadu. U blizini nije bilo nikakvoga naselja, i on je bio u velikoj pogibelji za život.

U toj teškom stanju sjeti se tada Majke Božje, Blažene Djevice Marije i iz dna duše joj se preporuči. Nakon molitve nije prošlo puno vremena, opazi kroz tamnu olujnu noć kako je u daljini zasjalo neko svjetlo. Tada svećenik skupi sve svoje posljednje snage, i nakon putovanja jednog sata nađe se idući u pravcu onog svjetla pred jednom kućom.

Pozvonio je i na vratima se pojavila domaćica. Primila ga je u kuću, a svećenik, nasmrt umoran ispripovijedao je svoj doživljaj, svoje muke i tjeskobe, i kako se utekao Mariji za pomoć.

Tada mu domaćica reče. Da, velečasni, tu je zaista pomogla Majka Božja. U pola noći probudilo me je moje dijete vičući. Mama, upali svjetlo, jer lijepa Gospođa to traži. Isprva sam mislila da dijete sanja pa sam ga umirila. Ali nije trajalo dugo, opet me zovne dijete. I kad me je malo nakon toga i treći puta pozvalo, upalila sam svjetlo samo da imam mir. To je eto svjetlo koje je, vas velečasni, spasilo. Bog je uslišao vašu molitvu po zagovoru Gospinu.


Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentari

Komentari