Prije deset dana ušli smo u sveto i milosno vrijeme Korizme. Korizma je pokorničko, povlašteno i intenzivno vrijeme duhovne obnove, duhovne inventure našega života, vrijeme milosti i spasenja, vrijeme obraćenja i molitve, vrijeme duhovnog čišćenja i konačne odluke za Boga.

Korizma je vrijeme, u kojem pokušavamo intenzivnije steći dobre navike a osloboditi se onih loših. Posteći, žarče moleći i čineći djela ljubavi postajemo bolji i blaženiji.

Vrijeme korizme ne znači samo manje jesti i piti, uopće manje zahtijevati i trošiti za sebe.

Smisao je: Trebamo postati slobodni i zdravi; porasti u ljubavi, pronaći samoga sebe; uvježbati i ostvariti ono, što smo po krštenju postali: novi ljudi, djeca Božja u kojima se očituje Krist.

Pred nama je zahtjev da se Bogu otvorimo, poslušamo pozorno Njegovu riječ i prihvatimo Njegov poziv na obećanje. Poziv da krenemo s njim kroz sve nepoznanice ove zemaljske egzistencije i obećanje da ćemo stići na cilj – u njegovu slavu. Makar pred nama bila nepoznata prostranstva pustinje kojom nam je ići, krijepi nas misao na njegovo obećanje. Valja se Gospodinu povjeriti!

Primjer nam je Abraham koji je povjerovao Bogu, prihvatio njegov poziv i krenuo u nepo­znato krijepljen nadom u ispunjenje obećanja. U snu mu je Gospodin pokazao što On s njim ima u planu. Sklopio je s njim savez. Ali stvarnost u kojoj se Abraham našao, kojom je trebao ići bila je tvrda i mučna. Pred njim je sjajila nada kao nebeski svod posut zvijezdama, obećanje budućnosti. On je dobro znao, bolje reći čvrsto vjerovao kako će Bog biti vjeran savezu što ga je s njime sklopio. Vjerovao je! Vjera ga je vodila kao svjetlost u tami.

Pravo shvaćena vjera je u biti povjerenje u onoga kome vjerujemo, a onda i potpuno predanje. I Abrahamova vjera bila je duboko povjerenje u Boga i prerasla je u posvemašnje predanje Onome kome je predao svoje povjerenje.

Evanđelje nam govori kako je Isus poveo trojicu svojih apostola, i to najpouzdanijih i najvjernijih na brdo Tabor i preobrazio se pred njima. Dok je molio, pokazao se u svoj svojoj božanskoj ljepoti i sjaju. Dao im je zaviriti u komadić neba (raja), da vide nešto od one krasote „što oko nije vidjelo, uho nije čulo…“ Sigurno je to zbilja bio veličanstven prizor koji se ne bi mogao nikakvim aparatom reproducirati.

Ugledali su apostoli Isusa obasjana slavom neba. Osjetili su ponos i veselje što se nalaze u Isusovoj blizini. Osjetiše kako im je divno uz Isusa. U srcu im nasta želja, vruća želja da to što vide nikada ne prestane. Razumljivo je, kako je apostolima bilo teško nakon te ushićenosti vratiti se u svakidašnju sivu realnost. Petar je pun zanosa povikao Isusu: „Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice… Tebi, Mojsiju i Iliji… Nije znao što govori!”

Ali sna je nestalo, vizija je iščezla, ostao je samo sjajan oblak i njegova sjena. Iz oblaka se čuje glas: “Ovo je Sin moj ljubljeni, Izabranik! Njega slušajte!” Sve je opet kruta stvarnost. Valja sići i krenuti u Jeruzalem. Put je pred njima.

Ugledali su Isusa u društvu Mojsija i Ilije. Razgovarali su s Isusom o onome što se ima uskoro dogoditi. Isus je početak po­vijesti, svega stvorenoga, jer je radi njega sve stvoreno, ali On je i svršetak povijesti. U njemu se imaju ispuniti sva obećanja… On je izvor naše nade. Njega bi trebalo izabrati za svoga Učitelja i Spasitelja. Njega uvijek slušati! 

Ovo što smo danas čuli u Evanđelju o preobraženju je znak velike nade za nas. Doći će dan kad će svako zlo biti pobijeđeno. Kristovo je preobraženje na Taboru jamstvo buduće slave koju je Bog obećao onima koji ga vjerno slijede i drže se njegova zakona.

Vjera nas uči kako će doći dan u koji će sav svemir i svijet u kojem živimo biti dovršen i potpuno preobražen. Nastat će novo nebo i nova zemlja… I sam Bog biti će s nama!

Međugorje je naš Tabor. Ukazanja Gospina su veliki dar Neba. Ne samo župljanima međugorske župe, nego i našemu hrvatskom narodu i čitavom svijetu. To je velika i gotovo neponovljiva milost za sve ljude.

Zar i to nije jedno silno jamstvo velike i neizmjerne ljubavi dobroga Boga i naše Majke prema današnjem čovječanstvu.

Nemojmo se oglušiti se ovaj hitni i žurni zov Neba i Majke? Poslušajmo!

Naša nebeska Majka stalno nas poziva kako bi što bolje iskoristili ovo milosno vrijeme. Njen neumorni poziv na mir zapravo je poziv na svakodnevno obraćenje, molitvu srcem, čvrstu vjeru i post.

Iz poruka jasno izlazi da je mir najveće i najpotrebnije dobro, a da su vjera, molitva, braćenje i post jedini uvjeti da se on ostvari.

Često čujemo: – Izuzetno je zadovoljstvo biti u Međugorju. Osjećam se duhovno ispunjenim… Svaki put dolazeći u Međugorje dobivam novu milost. Vjera mi je snažnija. Vidim samo plodove… Ja ne mogu više bez Međugorja živjeti…!

“Međugorje je mjesto milosti, a plodovi – ili pak tolika obraćenja – to i dokazuju!” (Mons. Giovanni Battista Pichierri)

„Tjedan dana sam u Međugorju. Ovo su najljepši dani moga života. Ovdje sam našao pravi duševni mir i iskusio Božju blizinu. Uvijek sam vjerovao u Boga, ali nikada i nigdje nisam doživio i iskusio njegovu neizmjernu ljubav kao ovdje. U ovom mjestu molitve lako se moli. Svoj susret s Bogom u ispovijedi ne mogu nikako zaboraviti. Bogu hvala, ja sam bogat čovjek. Sve imam i mogu si priuštiti što mi god srce poželi. Ali bogatstvo ne može usrećiti čovjeka. Ovo što sam ovdje našao, to je pravo bogatstvo. Odlazim kući, ali vratiti ću se ubrzo!“ – reče hodočasnik iz Amerike.

“Bila sam na brdu Ukazanja i tu sam se molila. Ovu molitvu ne mogu nikako zaboraviti. Prvi put u životu doživjela sam da Bog sluša moju molitvu, da me voli i da on sa mnom ima svoj plan. To je bilo moje prvo iskustvo Boga. Snažno i duboko sam osjećala da je Isus moj veliki brat. On je to postao iz ljubavi prema meni i svim ljudima. On se za mene rodio, za mene je živio, trpio, nosio teški križ na Kalvariju i umro na njemu. Zar ima veće ljubavi od te!? Sigurno ne. Zašto to ja nisam prije znala? Potrebno je bilo doći u ovo milosno mjesto i sve to iskusiti i doživjeti.

Tu na brdu, gdje se nebo otvorilo i gdje nam je Gospa – Kraljica mira došla, iskusila sam da je Gospa moja majka i da se i radi mene ukazuje. Stalno su mi iz srca izlazile riječi zahvale: Hvala ti, majko, za ove trenutke! Oni su milosni i spasonosni! Sve mi je sad jasno.

Ti si, Gospe, ovamo došla, da nas sve povedeš svome Sinu Isusu. U njemu možemo imati sve: radost i mir, ljubav i životnu sreću.

Isuse, uđi u moj život i od danas želim samo tebi pripadati. Molim te, pomozi mi da ti se potpuno predam…!” –takoopisujesvoj nezaboravnipotresni susret s međugorskom Gospom jedna mlada Njemica Angela.

Jedne ljetne noći (23,30) šetajući oko crkve prilazi mi mlada djevojka Austrijanka i moli za ispovijed. Rekla mi je da je već tjedan dana u Međugorju i da je svaki dan molila da joj Gospa izmoli milost dobre ispovijedi. I kad sam pomislila da tu milost neću dobiti, rekla sam Gospi: “Gospe, sutra sasvim rano putujem kući, a još se nisam ispovjedila, učini nešto, pošalji mi svećenika. Vi ste taj. Pomozite mi. Ispovjedite me!”

Nakon pola sata, hodočasnica sva sretna, sa suzama radosnicama zahvaljivala je Gospi što je ju dovela Isusu i da sada može mirne duše poći kući.

Probudimo se i ostavimo svoju komociju i lijenost, svoju ravnodušnost i bezbrižnost i krenimo na put koji vodi u zemlju kojom teče med i mlijeko, poput Abrahama.

Kako bi se domogli radosti i sreće, vječnoga života, potrebno je boriti se protiv svakovrsnoga zla oko sebe i u samome sebi.

Živimo istinski svoju vjeru. Vjera je sigurno gledanje budućnosti, ona je već posjedovanje onoga čemu se nadamo. Bog sve vidi i svime upravlja. On može u svakom trenutku učiniti obrat, i to tako velik da može otkloniti sve što nas muči, sve okrenuti na dobro. On jedini spašava, on nas jedini čini uistinu sretnima.

Nemojmo se bojati. Gospodin je s nama. Po muci i križu idemo ususret sreći, blaženstvu. Vječna radost i sreća sve nas čeka. Bilo bi nepošteno i nezahvalno očekivati vječnu radost i sreću bez truda i zalaganja svim silama kako bi postali barem malo bolji i blaženiji.