Krivi sudovi imaju svoj uzrok u pomanjkanju prave ljubavi prema bližnjemu. Zatim u oholosti koja želi poniziti bližnjega i zato o njemu krivo sudi.
Već prošle nedjelje čuli smo kako Isus govori u evanđelju: “Ne sudite, pa nećete biti osuđeni. U današnjem evanđelju Isus nas opominje da se čuvamo jedne posebne vrste suđenja svoga bližnjega. “Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna ne vidiš u oku svom?”
Drugim riječima, tuđe slabosti i pogrješke, pa i one male dobro vidimo i osuđujemo ih. A svoje i velike slabosti, pa i očite grijehe ne vidimo ili pak to držimo kao sitnice… ili ih uopće ne priznajemo…
Isus nas opominje da bi trebalo najprije izvaditi brvno iz oka svoga, to jest velike pogrješke svoje popraviti, a onda možemo i bližnjega upozoriti na njegove slabosti, a ne obratno, jer i to je jedan krivi sud o bližnjemu…
Prema tome krivo sudi onaj koji bez dovoljnog razloga pripusuje neko zlo bližnjemu, i to kao njegov siguran prestupak. Isto tako griješi grijehom krivog suđenja i onaj koji bez dovoljnog razloga prestrogo sudi.
Npr. ako vidiš čovjeka kojega je vino nadvladalo, ne smiješ odmah suditi: to je pijanica. Možda mu se to prvi put dogodilo da ga je vino prevarilo, makar to nije predviđao. Preoštro je odmah kazati da je pijanica, ako ga sada prvi put vidimo takva.
Razumije se da nije grijeh i nije kriv i sud, ako netko ima dovoljan razlog da zlo sudi o bližnjemu kada je to zlo očito.
Krivi sudovi imaju svoj uzrok u pomanjkanju prave ljubavi prema bližnjemu. Zatim u oholosti koja želi poniziti bližnjega i zato o njemu krivo sudi.
Daljnji izvor krivog suđenja jest i zlo, pokvareno srce. Tko je sam zao i pokvaren, misli da su i drugi zli i pokvareni kao i on.
Krivi sud je grijeh protiv ljubavi i pravednosti. Čovjek koji krivo sudi, dira u Božje pravo koji jedini naš pravi sudac. Zato nas Isus opominje: “Nemojte suditi….
Mi sigurno želimo da nas Gospodin Bog blago i milosrdno sudi a da nas osudi. Moramo i mi onda biti milosrdni prema svome bližnjemu.
Najlakše ćemo se čuvati krivog suđenja ako mislimo na svoje slabosti i vlastite grijehe….
Evanđelje nam govori kako slijepac ne može slijepca voditi. U moralnom smislu svi smo mi slijepci i to bez razlike. Potreban nam je netko mudriji i pametniji da nas vodi u našem zemaljskom životu.
Iz svoje nemoći i zaslijepljenosti mi se ne možemo osloboditi bez tuđe pomoći. Badava je osloniti se na samoga sebe. Tjelesne strasti i grijeh će ojačati u nama, pa ćerno i dalje živjeti u tami duhovnog sljepila.
Svakog čovjeka čine slijepim njegovi grijesi, nevjera i oholost. Bog se oholima protivi i tako oholica lako i posve oslijepi. Mlakost i nemarnost su glavni krivci da čovjek izgubi onaj vid koga je dobio na svetom krštenju kao dijete svjetla. Takav je slijepac zašao s puta spasenja, on više ne vidi svoje posljednje svrhe i od od nje se sve više udaljuje. Takav čovjek više nikako ne osjeća svjetla vjere i postaje pred Bogom kao mrtvac, jer je svojim grješnim životom prekinuo svaku vezu s Bogom.
Mnogi su postali slijepi od tjelesne strasti živeći nepreslano u teškim grijesima, a takvih ima najviše u svijetu. Mudrost Bozja dakle ne ulazi u grješnu dušu i ne stanuje u tijelu koje je odano grijehu. Zato je svaki grješnik dok se nalazi u grijehu jadni slijepac. Da čovjek upozna i prizna svoje grijehe, potrebna mu je poniznost i prava vjera.
U Americi u nekom gradu sagradili su novi dom za slijepce. Radi štednje uprava je zaključla da se zgrada sazida bez prozora, jer da slijepci inako ne trebaju svjetla. Obnavljanje svježeg zraka uređeno je mehaničkim putem. Što su zaključili, to su i učinili.
Kad je dom bio gotov, napunili su ga njegovim novim stanovnicima. Ali za nekoliko dana opazili su da se slijepa djeca osjećaju vrlo umorna, mlitavo se kreću i nema u njima one prijašnje radosti. Nisu znali što im manjka, samo su izjavljivali da se ne osjećaju dobro.
Dvojica su od tih dječaka brzo umrla. Uprava nije znala koji je uzrok tome, jer je inače zgrada bila opskrbljena svim tehničkim dostignućima. I liječnici su kasnije izjavili da je svemu tome bio uzrok pomanjkanje sunca, ono ipak djeluje na raspoloženje njihove duše i tijela, a organizam jača i čuva od bolesti. Postavili su brzo prozore na zgradu i tada se vratila vedrina zdravlje slijepim bolesnicima. Zamislite kako je ondje bio tužan život u domu dok nije bilo prozora.
Taj dom bez prozora bio je sličan čovječjoj duši koja nema milosti ni prave radosti. A nemaju prave radosti oni koji su prestali biti djeca Božja. Veselja i radosti ne može biti ako nismo prijatelji Božji. Ne možemo služiti Bogu i Ijubiti ga ako smo u teškom smrtnom grijehu. Smrtni teški grijesi, potamnjuju našu dušu i čine je potpuno tamnom jer u nju ne dopire više nijedna zraka posvetne milosti, kao što ne dopire sunčevo svjetlo i kuću koja nema prozora.
