Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan

Božja riječ ove nedjelje još jednom stavlja pred nas veličinu i sveopćost kršćanskoga poziva. Poziv da postanemo Kristovi učenici ima uvijek dvostruki cilj: naše osobno spasenje i spasenje onih s kojima živimo.

Naše osobno spasenje ima svoj izvor u krštenju: “Gdje smo s Kristom ukopani u smrt…da živimo novim životom” – kako nam to govori sv. Pavao.

“Živjeti novim životom” znači slijediti Krista, odbaciti zlo, odbaciti one kompromise koje nam nudi svijet, jer po krštenju mi smo ucijepljeni u Krista i zato njegov život mora kolati našim žilama. Nitko se ne bi mogao zvati osvjedočenim vjernikom u kome su još prisutne zamke smrti, nad kojim svijet previše vlada i koga grijeh previše privlači. Moramo umrijeti grijehu i živjeti Bogu. Da bi krštenje u nama moglo dati plodove, potrebno je živjeti zapovijed ljubavi: “Ljubi Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! (Pnz 6,5)

Stoga nam Isus govori danas da budemo njegovi istinski učenici, njegovi proroci, njegovi predstavnici; “Tko ljubi oca ili majku više nego mene nije mene dostojan…”

Isus traži prvenstvo u ljubavi za sebe i u njemu za sve ljude, jer on nas je spasio, on je za sve nas umro da bismo živjeli. Zato je spasenje u tome da ljubimo njega kao jedinoga Spasitelja.

Svi smo pozvani da budemo svjedoci za Krista, da budemo znak njegove prisutnosti u svijetu, da ljudi privučeni našim primjerom prihvate ime Kristovo i prime onu istu nagradu koja i nama obećana.

Istinskim katolikom i Kristovim sv jedokom ne postaje ni rođenjem ni nasljedstvom nego uvjerenjern, osobnom odlukom.

Tko njega prihvati čitavim srcem i objema rukama, mora biti spreman odijeliti se od svih i svakoga. Kako reče Krist, takav se posve “odriče sebe” da ostane posve Božji i posve sretan, ma što morao trpjeti, ma koga izgubio; on uzima “svoj križ”, prihvaća svaku žrtvu i ide za Gospodinom, makar bez najbližih i najdražih; svjestan je da uz Boga nikada nije sam ni bez ljubavi.. Gospodin je neumoljiv: Traži čovjekovo srce, čitavo i uvijek potpuno, do kraja.

“Tko više ljubi oca ili majku… sina ili kćer nego mene, nije me dostojan.” Na prvi pogled Isusovi zahtjevi teški su i tvrdi, gotovo neprihvatljivi; on traži od nas potpuno predanje, žrtvu, odricanje, križ.

Pozvani smo da čitavim srcem i objema rukama prihvatimo njega i njegovu ljubav makar izgubili ljubav svih i svakoga.

“Nijedan čovjek – bio nam otac ili mati, sin ili kći, muž ili žena, mladić ili djevojka – ne smije nam ni u srcu ni u životu zauzeti mjesto Bogočovjeka, oteti nas njegovoj ljubavi: on je naša prava Ijubav, on je naša vječna ljubav…” (Dr. fra Ivo Bagarić)

Isus nam govori: Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Božja je volja je njegova vječna ljubav prema nama, najveća vertikala našeg života. A kad se ta vertikala popriječi horizontalom naše osobne volje, ili samovolje, vrlo često onda razumijivo nastaje križ u našem životu.

On može biti veoma različit i raznolik, ali mu nitko ne može izbjeći. Jedne prati od rođenja pa sve do smrti. Druge snalazi kasnije u njihovu životu. Treće pri kraju njihova života, pogođeni križem jedva se vuku životnom stazom. Jedni su strpljivi, a drugi su nestrpljivi, negoduju i bune se.

Malo ih ima koji su u križu gledali izvor spasenja i posvećenja. Ne smijemo nikada zaboraviti, kršćanstva nema bez križa, i samo se po križu možemo spasiti, ako ga strpljivo nosimo. Koliko god pred njim bježali, izmaći mu se potpuno ne može. Možda bi bilo mnogo bolje za nas prihvatiti križ u svakom obliku. Uskladiti svoju volju s voljom Božjom, jer samo tada križ prestaje biti križ.

Križ treba s vjerom susretati, znajući da je po križu došlo spasenje. Sam ga je Bog, koji je sveznajući, odmjerio i primjerio našim ramenima. Sama ga je ljubav Božja grijala na svome srcu i tek ga onda stavila na naša ramena, tako da ni za milimetar ne bude prevelik, niti za miligram pretežak. Takav križ, s ljubaviju i predanjem prihvaćen, izvor je velike milosti, utjehe i posvećnja u našem zemaljskom životu.

Po križu se najsigurnije spasavamo, jer je on vrlo često posljednji Božji pokušaj da nekog spasi. Uzima ga sam Bog u svoje ruke, te njime kao velikim plugom preorava velike brazde duše, kako bi ona postala dobro pripravljena Božja njiva za Božju sjetvu. U mnogima opet sam Krist nadopunjuje svoje trpljenje, jer se i danas svijet spašava križem i patnjom nevinih, dakle onih koji trpe radi pravde.

Traže se i danas jaganjci koji će na svojim ramenima ponijeti grijehe svijeta. Blago onima koji tako gledaju na svoj križ u svome životu i nose ga slijedeći raspetog Krista u svetom predanju i strpljivosti. Isus od nas zahtijeva križ, ali samo onaj križ koji je on kao prvi nosio sve do svoje pregorke smrti. Zahtijeva krajnju dosljednost, jer je i sam vršio Očevu volju mnogo dosljednije nego što to zahtijeva od nas. On može zahtijevati nasljedovanje jer ide pred svojima.

Dajući križu smisao, on ga čini nosivim. Isus je križu oduzeo najgorči žalac, žalac besmislenosti, time što je dragovoljno uzeo križ na svoja ramena, što ga je učinio znakom spasonosne i oslobađajuće Ijubavi. Ne smijemo otupiti oštrinu riječi o nasljedovanju križa i zamijeniti je malim žrtvama i svakodnevnim križićima. Križ je nebeski ključ koji nam otvara vrata raja gdje ćemo uživati vječno blaženstvo.

Otkako je Isus Krist iz ljubavi prema nama uzeo križ na svoja ramena, taj mučni teret izgubio je svoju besmislenost. Od tada je križ postao ljestvama koje vode prema gore u vječno blaženstvo.

Po križu i patnjama sigurno se ide do slave uskrsnuća. Krist traži da svoju kršćansku dosljednost ostvarimo predanim uzimanjem svoga križa.

Križ nije samo fizička bol koju kršćanski osmišljujemo. Nisu to ni samo duševne boli izazvane uzrocima u nama ili izvan nas. Križ su i sve borbe i sva odricanja, zbog našega kršćanskog integriteta, pa odvijale se one i na našem vlastitom terenu s nižim sklonostima i porivima.

Naći svoj život znači prepustiti se kojekakvim strujama da nas vuku i nose, a da i ne zamahnemo veslima u protivnom smjeru. Svaki takav zamah iziskuje napor, a svaki napor križ. Uvijek je lakše ploviti nizvodno, ali zato opasnije.

Ploviti uzvodno znači ploviti napornije i sporije, ali sigurnije. Sporost u tom slučaju daje više vremena za orijentaciju i razmišljanje, za snlaženje i pravilne odluke u toj životnoj situaciji. Prepustiti se strujama znači prepustiti se neizvjesnostima i opasnostima.

Živio je neki čovjek koji je uvijek bio nezadovoljan sa sobom i s drugima. Stalno je nešto mrmljao i prigovarao: Tko je to rekao da svatko mora nositi svoj križ, već mi je dosta tih svakidašnjih križeva. Na to mu je dobri Bog odgovorio u snu. Tada je čovjek sanjao kako svi ljudi ovog svijeta hodaju u velikoj procesiji.

I svaki je na leđima nosio svoj veliki križ. Išli su lagano, korak po korak, jedan za drugim. I taj se čovjek nalazio u toj nepreglednoj povorci. Teško je nosio svoj križ. Pogledao je nešto bolje u svoj križ i vidio da je nešto predugačak. To mu je ometalo napredovanje. Ali i drugi su imali slične križeve.

Bit će dovoljno da ga malo skratim. I prilično skrati okomitu stranu križa. Kad je krenuo, osjetio je koliko mu je lakše.

Počeo je stizati i prestizati ostale iz povorke i ubrzo je došao do čela procesije ljudi s križem. Uskoro je došao do kraja putovanja. S druge strane vidio je zemaljski raj. Sve je bilo divno, privlačno i prekrasno između onog dijela zemlje koji je prošao i onog koji mu se pričinjao zemaljskim rajem. Bila je samo uska, ali duboka provalija. Tu nije bilo nikakva mosta koji bi olakšao prijelaz. A ipak svi su se lako prebacivali na drugu stranu. Ljudi bi dakle skinuli križ s leđa, postavili ga na obje strane provalije i preko križa prešli u raj.

Križevi su bili točno po mjeri. Točno su povezivali oba ruba, a ispod njih zjapiIa duboka provalija. Svi su dosta lako prešli, ostao je samo onaj čovjek. Pokušao je i on namjestiti svoj križ, ali je njegov križ bio ptekratak da bi ga povezao s drugom stranom.

Čovjek poče plakati i očajavati. Da sam barem prije to znao, ne bih skratio križa. Bilo mu je kasno žaliti. Probudio se i shvatio je značenje križa u ljudskom životu. Prihvatimo svoj križ i nosimo ga radosno. Tako ćemo postati sretni ljudi.

I ne zaboravimo zadnje riječi iz evanđelja: “Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo časom hladne vode zato što je moj učenik, zaista kažem vam, neće mu propasti plaća!” (Mt 10, 42).

Bez križa ne možeš u nebo

O životu sv. Petra, mučenika (+ 1225. g.), čitamo kako je bio krepostan i ugledan u narodu. Zato su mu mnogi bili zavidni, neprestano ga ogovarali i klevetali. To ga je vrlo žalostilo, no nije se branio nego je strpljivo šutio.

Jednog dana, kad je opet čuo što o njemu govore, nije mogao više izdržati nego je otišao u crkvu, bacio se na koljena pred raspetim Spasiteljem i ovako mu se potužio: – “Isuse, Isuse, što sam ja toliko sagriješio te moram ovako trpjeti?“

A Isus mu s križa odgovori: – “A što sam ja, Petre, sagriješio pa moram ove strašne muke podnositi? Barem sam ja bio potpuno nevin. Pa ipak, pogledaj što su od mene radili! A tebe još nisu bičevali, još te nisu trnjem krunili i na križ razapeli. Stoga, sinko, gledaj u mene, pa strpljivo nosi za mnom križ što ti ga Providnost Božja šalje jer bez križa ne možeš u Nebo.”

Petar je poslušao glas raspetoga Isusa. Kad mu je bilo teško, on bi odmah bacio pogled na križ i ovako uzdahnuo: “Ako je nevini Jaganjac Božji morao toliko trpjeti za tuđe grijehe, pravedno je da i ja nešto pretrpim za svoje vlastite kojima sam Boga uvrijedio.”

I tako je, gledajući u raspetoga Krista, strpljivo nosio svoj križ te po križu spasio sebe i mnoge druge.

† † †
“Tko vas napoji čašom hladne vode zato što ste Kristovi, doista mu neće plaća propasti!”

(Mk 9, 41)