Isus nam i danas govori u usporedbama. Potiče nas na razmišljanje o kraljevstvu Božjem, o Crkvi, o nama samima. S vjerom i sa strpljivošćuu trebalo bi prihvatiti Božju stvarnost.

Govoreći o kraljevstvu Božjem, koje je donio na zemlju kao nebeski dar i dragocjenost, Isus je često upotrebljavao slike, usporedbe ili priče da ga slušateljima predstavi.

U kraljevstvu nebeskom svi će ljudi biti dobri, sretni i usrećivati će jedni druge.

Kraljevstvo je Božje u ovom svijetu kao sjeme zasijano. Božja milost čini svoje u nama i svijetu. Isus je upotrebljavao različite usporedbe koje – svaka na svoj način – osvjetljuju narav, rast i sudbinu kraljevstva Božjeg na zemlji.

Ovaj put radi se o dvije najkraće, ali sadržajem i porukom veoma snažne: sjeme koje jednom posijano samo od sebe raste i gorušičino zrno koje je najmanje od svega sjemenja, ali izraste u veliko stablo.

I jednom i drugom usporedbom Isus želi ohrabriti svoje malobrojno slušateljstvo koje uistinu nije imalo razloga za ne­ka velika očekivanja.

Evanđelist ih je uvrstio u svoje Evanđelje jer se i četrdesetak godina kasnije situacija nije bitnije izmije­nila. I tada su ljudi koji su se zagrijali za Isusovu poruku bili kap u moru poganstva. Po ljudsku gledano nisu imali razloga za optimizam i nadu. Zar nije i u naše vrijeme nešto slično? Jer, Crkva i kraljevstvo Božje nisu iste stvari.

Sjeme koje samo raste, bez obzira što radi onaj tko ga je posijao, ima višestruku poruku za današnjeg čovjeka opterećena vječitim analiziranjem, planiranjem i akcijom. Netko je mudro primijetio da je staro načelo “sve je stvoreno” suvremeni čovjek izvrnuo u “sve je moguće stvoriti”.

Zato, dok Isusova usporedba počiva na pouzdanju u Stvoritelja koji daje da sjeme izraste i donese plod, uspjeh golemog broja naših suvremenika temelji se na ljudskoj sposobnosti i okretnosti, što je uvijek povezano s neizvjesnošću i nesigurnošću.

Iza te usporedbe stoji Isus sa svojim životom. Kolika strp­ljivost u njegovu djelovanju i koliko pouzdanje u Oca nebeskoga! lako je pred njim cijeli svijet koji treba zasijati rije­čju Božjom, on ne pravi nekakve strateške planove, već se ob­raća ljudima do kojih može u normalnim uvjetima svoga života doprijeti. On se ne gubi u pretjeranoj aktivnosti, već svoje djelovanje hrani susretima s Ocem u molitvi.

On nije opsjed­nut nikakvim uspjehom, već mirno i predano prepušta Ocu da on dade plod njegovu radu. On je baš kao sijač iz ove us­poredbe. Nakon što je posijao riječ, zna da će ona niknuti i u svoje vrijeme donijeti plod.

U naravi je svakog sjemena da raste, a posebice to vrijedi za riječ Božju za koju Bog već u Starom zavjetu po proroku veli da se njegova riječ ne vraća k njemu bez ploda (Iz 55,11).

Ona to ostvaruje unatoč svim protivštinama na koje nailazi. Riječ Božja za Dostojevskog je Božje sjeme, za koje on veli: „Ona će cijelog života svijetliti u njegovoj duši, skrivat će se u njemu usred tame, usred smrada njegovih grijeha kao svijetla točka i velika opomena. “Tko od nas to nije osjetio? Tko nije doživio da nam je to bilo jedino pravo uporište i sigurnost!

Zar to nije u ovom stoljeću osjetila Crkva pod teretom ko­munističkog ateizma? Kad je moćni državni aparat činio sve da onemogući i uguši svaki rast Božje riječi, ona je rasla i u dušama milijuna donosila bogat rod.

Druga usporedba samo nadopunjuje prvu. „Kraljevstvo je Božje kao gorušičino zrno.” U njoj je nekako utjelovljena logi­ka Božjeg djelovanja kroz cijelu Bibliju. Bog nema kompleksa veličine. On između tolikih naroda, i velikih i moćnih, bira sebi najmaniji i najnemoćniji. Za proroke tom narodu šalje obične, male, često bespomoćne ljude. Isus bira za suradnike one koji po ljudsku uistinu ništa ne obećavaju. On sam se ne zanosi ničim velikim. Ne pokušava pošto poto osvojiti Jeruzalem, je­dini veliki židovski grad, a da ne govorimo o Rimu, Ateni, Aleksandriji i drugim gradovima koji su tada nešto značili.

Umjesto toga on zna za nutarnji zakon rasta, za neodolji­vu dinamiku riječi Božje i duhovnu snagu kojom će zajednica njegovih učenika djelovati na svijet oko sebe i mijenjati ga. Tu se treba sjetiti drugih slika koje upotpunjuju tu stvarnost. Tre­ba se sjetiti da je on svoje usporedio sa kvascem koji treba prožeti tijesto ovoga svijeta, sa soli koja treba dati okus i svjetlom koje treba prosvijetliti njegovu tamu.

Gledano brojčano, učenici su bili šačica slabih ljudi, ali oboružani neviđenom snagom pretvorbe svijeta. Ta snaga bila je garancija da će malo sjeme riječi Božje izrasti u veliko stablo njegova kraljevstva.

Taj rast ni danas nije dovršen iako je Cr­kva rasprostranjena po svemu svijetu. Jer, Crkva i kraljevstvo Božje nisu jedno te isto. Crkva je sredstvo ostvarivanja kraljevstva Božjeg, a ono je njezin konačni cilj i punina. Na Crkvu na žalost treba primijeniti i onu Isusovu usporedbu o kukoIju u pšenici, što znači da je Crkva mjesto gdje su još uvijek zajedno i grješnici i pravednici, što neće biti slučaj s konačno ostvarenim kraljevstvom Božjim, kada bude dovršen njegov rast.

Obadvije ove usporedbe imaju ohrabrujući karakter. U prvom redu imamo razloga pouzdavati se u Boga i njegovu od­lučnost da ostvari svoje kraljevstvo među ljudima. Nadalje, moramo računati sa snagom njegove riječi i onda kada se sve čini bezizglednim. I povijest Crkve nas uči da nisu Crkvi naj­više koristili najsposobniji već oni koji su se najviše oslanjali na Isusovu riječ. (I. D.)

 U Kristu, na svetom krštenju Krist je posijao u naše srce i dušu zrno svoje milosti, sjemenku vjere i Božje ljubavi. Tu je osnovao svoje malo kraljevstvo. Iz toga sjemena mora izrasti veliko stablo, veliki kršćanin. Kršćanin zato mora svaki dan rasti, svaki dan biti više kršćanin: bolji, svetiji, plemenitiji, bliži i sličniji Isusu Kristu, kralju svoga srca. Svaki dan, ako išta molimo, izgo­varamo ove riječi: “Oče naš, … Dođi kraljevstvo tvoje!” Naša najveća briga mora biti da naše vlastito srce bude uvijek kraljevst­vo našega Boga. Pokušavamo li to i ostvariti?

Isuse, pomozi nam kako bi Te mogli slijediti i nasljedovati. Neka Tvoje kraljevstvo zakraljuje našim srcima. Neka sve bude na veću slavu Božju i na naš osobni spas! Amen.

 

Poučna usporedba – Dječak koga zovu Kamo, nakon pozorno saslušane pouke, upitao je vjeroučitelja:

– Može li se onda reći da je kraljevstvo Božje i u nas posijano i kad je to bilo? – Na krštenju – odgovorio je vjeroučitelj.

– Kako raste, tko ga zalijeva? – pitao je dalje Kamo.

– Kako raste, nitko pravo ne zna, to je tajna kao što je za seljaka tajna kako raste njegova pšenica u polju, jednostavno raste.

Zali­jevaju ga tvoji roditelji svojim primjerom vjerničkog života i zajed­ničkom molitvom.

Ljubav u obiteljskom domu je sunce i toplina koju treba Božje sjeme da bi raslo.

Kraljevstvo nadalje zalijeva kateheta vjeronaukom u školi, pripremama za krizmu; obrezuje, čisti i okopava se u ispovjedaonici. Kraljevstvo raste kad čitaš Sveto pismo, razmatraš ga, kad ministriraš, kad se pričešćuješ i činiš djela ljubavi. Što si više rastao duhom, to je vidljivije kraljevstvo Božje.

 

Bog rado uslišava poniznu molitvu

U vrijeme francusko-pruskog rata jedan je njemački časnik ležao smrtno ranjen u bolnici milosrdnih sestara u Francuskoj. Liječnik je otvoreno rekao da ne će ozdraviti od svojih rana. Jedna milosrdna sestra Njemica upita ga bi li htio primiti svete sakramente.

Bolesnik je rekao ne. Sestra je dodala kako će s drugima usrdno moliti dok vam Gospodin ne gane srce.

Brzo će te se umoriti, reče podrugljivim smiješkom bolesnik. Na taj odgovor sestra smiješeći se reče: već ima sedamnaest godina kako molim za jednog nesretnika da bi ga Bog obratio. I moje sestre mole svaki dan sa mnom za to obraćenje i nećemo prestati moliti dok ga ne postignemo.

Upita je tada začuđeni časnik. Je li to možda vaš rođak ili brat? Na to će sestra: „Uopće ga ne poznam. Moja je majka već trideset godina u službi kod neke grofice u Njemačkoj. Ona je preko moje majke prije sedamnaest godina preporučila da molimo za obraćenje njezina sina jedinca koji živi grješnim životom. Od tada molimo svaki dan i upravo smo danas primili pismo od grofice koja nas obavještava da je njezin sin otišao u rat.

Časnik je s najvećom pozornošću slušao te riječi i odmah tjeskobno upitao sestru: Zove li se tvoja majka Beata?

Upravo tako, odgovori sestra. A jeste li vi grof Karlo?

Da, jesam, usklikne vrlo uzbuđen bolesnik. Kad me je moja majka prije odlaska poticala na kršćanski život, ja sam joj se smijao. Ali sada moram plakati poput djeteta.

Časnik spozna da ga je posebna providnost Božja čudesno upravljala po njegovim nepoznatim dobročiniteljima, i bio je svladan. Zatražio je svećenika i svete sakramente, te je malo zatim pobožno preminuo u Gospodinu.

Kad je njegova majka saznala za čudesan događaj, zahvaljivala je Bogu za tu veliku milost obraćenja.