Današnje nam Evanđelje govori o neizmjernoj brizi i ljubavi koju je Isus pokazivao prema bolesnicima. Kad je Isus u sinagogi ozdravio čovjeka, dolazi u kuću Šimunovu i Andrijinu. Vjerojatno je došao da se malo okrijepi i odmori, kao što to svi mi činimo. Ali domaćica, punica Šimunova, bila je bolesna. Isus je došao do nje, prihvatio je za ruku i ozdravio je. Ona je ustala i posluživla im.

U međuvremenu glas se o tome proširio po svoj okolici. Ljudi su shvatili: Isus može ozdravljati. Ipak dan je prošao u miru. Nitko se nije micao jer je bila subota, dan počinka. Ali navečer, kad je već bilo dopušteno kretati se, ljudi su pohrlili sa svih strana i donosili svoje bolesnike k Isusu da ih ozdravi. A Isus je pun sućuti polagao na njih ruke i ozdravljao sve koji su bolovali od najrazličitijih bolesti.

Ujutro vrlo rano Isus se povlači na samotno mjesto. On zna da nije došao na zemlju da okupi svoje prijatelje, da se s njima malo pozabavi, da ga ljudi po kućama časte ili da bude samo veliki iscjelitelj koji će ozdravljati ljude. Pred njim je vrlo velika i važna zadaća, navijestiti novost života, kraljevstvo Božje: pravdu, ljubav, mir, radost, sreću, raj…

On je božanski liječnik čovjekove duše… on liječi čovječanstvo od najveće i teško izlječive bolesti – grijeha… Kad su ljudi otkrili da je Isus nestao, počeli su ga tražiti. Oni su ga trebali, jer je bilo još bolesnika koje je trebalo ozdraviti. Oni su željeli da se on vrati, ali Isus je već donio svoju odluku, zato im govori: „Moram ići dalje. Moram propovijedati Kraljevstvo Božje. Zato sam došao. Idemo!“ I učenici pođoše za njim.

Ono što je Isus tumačio učenicima, to želi protumačiti i nama. I mi često mislimo da je Isus došao samo zato da ozdravlja, da ljude oslobodi od raznih bolesti i od raznih vrsta opasnosti. Sigurno da je Isus i to činio, ali to ne bijaše sve. On je došao da promijeni svijet. On je došao da donese Kraljevstvo Božje, a to je mnogo više nego ozdraviti čovjeka od neke bolesti.

I danas bi ljudi željeli vidjeti čudesa i danas ljudi čeznu za ozdravljenjem. Ako se negdje čulo za neko ozdravljenje, tada će se svi strčati na to mjesto, potražiti će osobu koja ima dar ozdravljenja i mislit će da je to najvažnije u njihovoj vjeri. Bez sumnje, to je važno i svako čudo pripada Kraljevstvu Božjemu, ali to nije sve. Isus je to dobro znao nakon svih onih silnih ozdravljenja koja je učinio. Potrebno je znati: Kraljevstvo je Božje posvemašnja promjena, a to znači postati novo stvorenje. To je novi svijet, novo čovječanstvo, o kojem su sanjali i govorili proroci.

I mi smo pozvani živjeti u iščekivanju novoga neba i svijeta, da Bog bude sve u svemu. Svojim radom i životom stvarajmo taj novi Božji svijet obraćajući se svaki dan moleći srcem. Nemojmo zaboraviti: Isus traži nas. Traži našu ljubav i vjernost. Traži naše srce i povjerenje. Traži čvrstu vjeru i neumorno poziva na obraćenje… A od onih koji su ga duboko iskusili i zavoljeli traži da ga slijede bez oklijevanja. To nasljedovanje trebalo bi biti bezuvjetno i potpuno.

Pripovijeda se kako je mladić Vili očajao jer nigdje sreće nije našao. Jednoga se dana kupao u rijeci Gangesu sa svojim učiteljem, pa mu se povjeri: Nigdje sreće ne mogu naći. A učitelj ga pograbi za glavu, pa ga gurne pod vodu koliko je mogao više. Kad se mladić počeo daviti, izvuče ga iz vode i reče mu: „Što li sada govoriš? Da si se u svom životu toliko trudio da nađeš sreću koliko si se sada mučio da se izvučeš ispod vode, zacijelo bi bio nešto sreće našao!“

Takvi su ponekad ljudi: đak nema sreće u matematici jer se nije mnogo ni mučio. Seljaku odnijela bolest lozu jer nije u pravo vrijeme polijevao modrom galicom.  A tako i vjernici! Polovično obavljaju sve kršćanske dužnosti jer se više brinu za životnu udobnost, nego za vjersku praksu. Ali kad ih, kao onog mladića u Gangesu, počne gušiti bolest, kad se javi potres, kad ih snađe muka, sklapaju svi ruke i viču: Bože, gdje si?

Bog je na nebu i s nama. Uvijek nam je blizu, najbliže onda kad nam je najteže, dakle u svako vrijeme. Zašto nismo s njim u vezi u svako doba?

Kako je izgledao jedan radni dan Isusov

Pogledajmo, prema današnjem Evanđelju, kako je izgledao jedan radni dan Isusov: „Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše.“ Razumijemo li zašto je Isusu važna molitva? On želi zahvaliti Ocu i slaviti ga. Za njega je molitva na prvom mjestu, a zatim dolazi naviještanje, ozdravljanja i istjerivanja zloduha. Isus Krist propovijeda i liječi. Objavljuje Božju ljubav, privodi k vjeri, daje smisao bolima, pokazuje put spasenja. Svojim čudesima iscjeljuje bolesna tijela te istjeruje đavle. Krist spasava čitava čovjeka, dušu i tijelo. A kad ne ukloni trpljenje, on uči kako ga podnositi s nadom i ljubavlju da donese ploda za život vječni.

Ugledajmo se u Isusa i pronađimo vrijeme za molitvu i klanjamo se Bogu, zahvaljujmo mu, radujmo se i tražimo pomoć. Neka nam molitva bude trajni razgovor s Bogom, pa i onda kad ništa ne trebamo, kad mu samo želimo reći koliko ga volimo!  Budimo iskreni i priznajmo: nitko od nas ne bi svog prijatelja smatrao dobrim svojim prijateljem kad bi opazio da on samo od nas traži, da nas želi iskoristiti. Pa tako nekako izgleda i naša molitva ako pristupamo Bogu samo onda kad nas nešto davi i muči. Mi smo Božja djeca, a djeca vole svoje roditelje i bez čokolade.

Isus naviješta Kraljevstvo Božje

Krist je želio svakom čovjeku donijeti blagu vijest – evanđelje. Zato i kaže: „Hajdemo u obližnja mjesta, da i tamo propovijedam!“ Krist je došao za sav svijet, predao je nauku cijelom svijetu…

I mi smo pozvani navijestiti Božju poruku svijetu?
To možemo ponajprije svojoj djeci. Što ne možemo mi, učinit će katehete ako djecu pošaljemo redovito k njima. A mi?
Naš uzoran život bit će glasna propovijed u našem susjedstvu. „Što naviješćujem Evanđelje, to mi je dužnost“ reći će sv. Pavao (2. Čit.).
Nije sve učinjeno kad smo postali katolici. Trebalo bi biti u svojoj sredini i apostol, osvjedočeni vjernik misionar, nešto poput svećenika!

Isus liječi sve bolesnike (Ev.).

Nemojmo samo reći: Bogu to nije bilo teško. Lako li je njemu činiti čudesa! To je istina. A nije li nama ponekad teže bolesnika podvoriti, negoli Isusu čudo učiniti? Pruža nam se prilika na svakom koraku da „čudesa činimo“: posjetili ste u susjedstvu nemoćnog starca, staricu. Obišli ste u kući ili u bolnici bolesnika, ponijeli ste mu cvijeće, limune, slatkiše. Pridigli ste ga. Pošli ste u kuću gdje je pred dan-dva netko umro, izrazili ste sućut… Utješili ste ih. Pružili ste siromahu dar, košulju, cipele … Ozdravili ste ga! Tako je to!

Isus istjeruje sve đavle (Ev.)

I opet ćete kazati: lako je Isusu bilo tjerati đavle kad je on Bog. A mi? Koliko ga više tjeramo, toliko se vrag više upliće u naš posao! Nije baš sve tako. I nije vrag kriv za sve naše zlo. Pogledajte: kad smo nekomu zavidni, nije vrag zavidan, nego mi! Pa onda pročistite iz srca zavist i bit će sve u redu. Kad u mržnji nekoga progonimo, klevećemo, ogovaramo i psujemo, ne izlazi sve to iz vražjih, nego iz naših usta. Pa onda pročistimo svoja usta i sve će biti u redu. „Noći su mučne meni dosuđene“ (1. Čit.), tako uzdišu braća ljudi dok ih gonimo mrskim osjećajima i uvredljivim riječima. Bolje je za našu dušu i za njihov mir da ih zaštitimo: „Liječi one koji su srca skršena“ (Ps.).

Vidite, Krist je molio iako mu nije bilo potrebno, možemo i mi. Krist je naviještao Božju riječ, možemo i mi. Krist je ozdravljao, možemo i mi. Krist je čistio ljude od zla, možemo i mi. Odlučimo se s pomoću Božjom i činimo to!

Još nešto, veoma je značajna činjenica iz današnjega Evanđelja u ozdravljenju Petrove punice. „Uze je za ruke!“ Krist se dodirnuo bolesnoga tijela. Tu je spoj, snaga: ruka u ruci, Božja u čovječjoj ruci. Ako je tako rado ćemo i navijestiti i ozdravljati i moliti. Gospodine, daruj nam milost da Te uvijek čista srca tražimo kako bi bili prava i osvjedočena djeca Oca Nebeskoga. Učini nas sretnima kako bi i mi usrećivali druge.  Amen.

Molimo uvijek da se volja Božja vrši

Majka je voljela svoga sina koji je teško obolio. Žarko je molila da sin ozdravi. Razgovarala i sa svećenikom. On joj je savjetovao da moli neka se izvrši volja Božja. I Bog će joj dati snage sve strpljivo podnijeti.

Majka nije htjela o tome ništa čuti, te je rekla: „Ne, ne smije umrijeti, mora ozdraviti, tako ja hoću!

I sin je ozdravio, ali je tako loše živio, te je završio na vješalima. Koliko je samo suza mo-rala proliti ta majka. Kolika bi sreća bila za nju da se sin preselio u vječnost u onoj bolesti, kad je još bio mlad, dobar i nevin.

Bog od nas bolje zna što je za naše dobro i vječno spasenje! Naša bi molitva trebala biti: „Bože, neka bude tvoja volja sada i uvijke!