Toliko puta susreo sam ljude koje su izmorile njihove misli. Ne daju im spavati, smetaju im u izvršavanju njihovih svakodnevnih obveza, remete ih u pažnji kada s drugima razgovaraju. Misli ih napadaju kad su u molitvi ili na misi. Kad im se najmanje nadaš, pojave se i uprskaju život! Toliko puta pokvare im raspoloženje, poremete im planove, dovedu ih do klonuća. Ukratko, progone ih! Naravno, riječ je o mislima koje su negativne. Zato i umaraju. Čovjek im se opire, a ne da mu se oprijeti! Uvijek se te misli iznova pojave. Ne samo da su te misli negativne, crne, nego one znaju biti i ružne, vulgarne, grešne, ponekad i bogohulne. Pobožne duše u susretu s takvim mislima osobito se uznemire.

„Fratre, što da učinim?“ – njihovo je pitanje! „Ima li neka molitva koju je dobro moliti da se te misli otklone?“ Čarobni štapić ne postoji. Molitva nije magija koja bi trebala prisiliti Boga da učini to i to. Ali nekakvo rješenje mora postojati. Nad našim mislima ipak imamo nekakvu kontrolu! Tako je jedan mladić došao svom duhovnom ocu koji je živio daleko u brdima i tražio njegovu pomoć kako bi obuzdao svoje misli. Bile su upravo strašne, uzrok njegovog nemira i njegove nesreće. Duhovni otac mu je rekao da pokuša zaustaviti vjetar, koji je lagano puhao. „Naravno da to ne mogu“ – rekao mu je mladić. Tada je starac nastavio: „Da, točno kažeš. Vjetar ne možeš zaustaviti. Ali, kad je vjetar jak ti se ipak od njega štitiš svojim šalom i kapom. Tako je i s našim mislima. Ne možemo ih zaustaviti, ali se od njih moramo zaštititi.“

Ne možemo kontrolirati hoće li nam se nešto pojaviti u mislima i kada će se nešto pojaviti. No, možemo kontrolirati što ćemo učiniti sa svojim mislima kada se one pojave. Naš kreativni sustav kadar je svašta proizvesti i ponuditi nam kao mogućnost. No, mi biramo što ćemo s tim poticajima. Ono što svakako trebamo učiniti kada se pojavljuju takve misli, koje nam se ne sviđaju i za koje smo sigurni da nisu dobre, trebamo ostati mirni. Ne ih se prepasti. To je kao kad neki pas na nas laje. Ako se uznemirimo i počnemo trčati, pas će još snažnije navaliti za nama. I eto još veće nevolje! Važno je sačuvati mir. Kad smo u miru, bolje ćemo razlučiti što učiniti s tom mišlju. Ona je samo misao, ona nije stvarnost! Ja ću odlučiti hoće li ona postati stvarnost. Ako mi se sviđa, prihvatit ću je. Ako mi se ne sviđa, ostavit ću je. Pustit ću je. Neću se njome baviti. Reći ću joj da mi ne treba.

Je li to baš tako lako? Čini se prejednostavno! Definitivno, nije to baš tako lako! Točnije, nije samo to dovoljno. Sveti Ivan Kasijan kaže: „Presudno je što mi sebi govorimo!“ Misli su se pojavile i govore mi svašta: da Boga nema, da me nitko ne voli i ne prihvaća, da sam nesposoban, da nikada neću biti sretan, da se ubijem, da sam ružan, itd. Ali, tu nije kraj! Što ja tada sam sebi govorim? Što ja odgovorim tim svojim mislima? Svakoj ružnoj, negativnoj, razarajućoj misli mi možemo suprotstaviti neku pozitivnu, dobru, plemenitu misao. Svatko od nas to može! Naravno, ako želimo. Misli nikada nisu jače od naše volje. Da, snažne su, more nas, umaraju nas. Ali mi ipak nismo takvi slabići da bi ih pustili da vladaju kućom našeg života. Mi smo domaćini u svome životu i mirno ćemo se potruditi da ravnamo situacijom u svojoj kući. Zato je važno dovesti sebe u red. A to činimo kada preuzimamo inicijativu i sebi govorimo dobre stvari. To je mala borba i u nju trebamo ući. Bez borbe se ne može postati pobjednik. To je mala borba u našoj glavi, u našem srcu.

Evagrije Pontik (umro 399.) napisao je posebnu knjigu u kojoj nabraja 600 negativnih misli koje mogu postojati u čovjeku i učiniti ga nesretnim. Knjigu je nazvao Antirrhetikon (Zbirka proturiječi). U toj knjizi on svakoj negativnoj misli, svakom negativnom nagovaranju, suprotstavlja dobru, pozitivnu misao koju je pronašao u Svetom pismu. Hodeći kroz život, i mi u svoj um, svoje srce, možemo pohraniti dobre rečenice. Pronaći ćemo ih ne samo u Svetom pismu, nego u čitanju dobrih knjiga, u slušanju dobre glazbe, u riječima drugih ljudi. U trenucima kada su nas snašle negativne misli, možemo posegnuti za tim blagom koje nosimo u sebi i reći sebi tu pozitivnu, dobru misao.

Upamtimo: „Presudno je što ja sebi govorim!“ Na primjer, kada se spremam na put i pojavi se misao „Možda će mi se nešto ružno dogoditi na putu, možda poginem!“, tada je važno sebi reći pozitivnu misao: „Bog mi je svjetlost i spasenje, koga da se bojim!“ (Ps 27,1). Prva misao u nama vjerojatno će pobuditi strah i tjeskobu, a druga pouzdanje i mir. Kad sretneš nekoga tko ti je učinio zlo, možda ćeš pomisliti: „Opet ovaj lik! On je izvor moje nesreće!“, tada svjesno odaberi riječi blagoslivljanja: „Isuse, blagoslovi ga! I on je samo čovjek!“ Naravno, svaka borba traži naš angažman. Ništa se u našem životu bez nas neće promijeniti. Ni naše misli se bez nas neće promijeniti. Ako ih ne želim mijenjati, onda mi ne vrijedi kukati da su strašne, da me čine nesretnim i nemirnim. Kasijan će reći da se čovjek pretvori u ono čime se bavi. Tu smo već mi presudni! Ja i ti odlučujemo čime ćemo se u svojim mislima baviti. Ako se baviš lošim mislima, bit ćeš bolestan, negativan. I obratno – ako se baviš dobrim, pozitivnim mislima, bit ćeš dobro raspoložen, bit ćeš vedar, pozitivan. Ti i ja biramo čime ćemo se baviti!

—

Gospodine, prosvijetli me i pouči svojim Duhom da uvijek biram dobro i pozitivno, da sebi govorim Tvoje riječi, da izabirem ljubav, a ne mržnju, blagoslov, a ne prokletstvo. Prosvijetli me da shvatim kako ipak mogu nešto učiniti za svoju sreću, za ljepotu i red u svojoj glavi i svom srcu. Nisu misli gospodari mog života, nego sam ja gospodar svojih misli. Ohrabri me da strpljivo ravnam mislima u svojoj glavi i u srcu svom.

Izvor: Facebook KKODS BiH