.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Crkva prolazi kroz veliku krizu vjere i morala. Mnogi kršćani se ne ravnaju prema Božjim zapovijedima nego prema „svjetovnom duhu“, prema duhu užitaka, profita i vlasti. Vratimo Boga u svoj život i društvo, inače će nas progutati zvijeri sebičnog hedonizma, pohlepnog materijalizma i bezbožne ideologije, izjavio je fra Josip Ikić u svom intervju za svjetlorijeci.ba koji je dao prigodom najvećeg kršćansog blagdana Uskrsa.

Poštovani fra Josipe,
Za Uskrs se kaže da je to blagdan svjetla i nade. Što Vama osobno znači Uskrs i kako ga doživljavate?

Uskrs je prvi i temeljni kršćanski blagdan. Da nije bilo Isusova uskrsnuća, ne bi bilo ni kršćana, ni Crkve, ni današnje kršćanske kulture i umjetnosti. Da nije Krist ustao iz groba, još bi čovječanstvo bilo u mraku neznanja i grijeha, u beznađu i lutanjima. Ali Krist je uskrsnuo! Aleluja! On nudi svjetlo i nadu i meni i tebi, svakom čovjeku. Isus je i umro i uskrsnuo radi nas i radi našega spasenja. On donosi mir i radost svima koji vjeruju u Njega. Poziva nas da zajedno s Njim, izgrađujemo svijet mira i ljubavi, da zajedno s Duhom Svetim izgrađujemo svijet u kojem su ljudi izmireni s Bogom i međusobno, svijet u kojem vlada ljubav prema Bogu i svim ljudima.  Prvi kršćani, svjedoci Kristova uskrsnuća, obučeni u silu Duha Svetoga, krenuli su hrabro u izgradnju novoga svijeta koji se temelji na Kristovu Evanđelju ljubavi. Crkva, odnosno svaki kršćanin, treba sudjelovati u naviještanju  – i životom i riječima – najvažnije istine naše vjere: Isusovo i naše uskrsnuće. Blagdan Uskrsa nam  poručuje da je vjera jača od nevjere, krivovjerja i praznovjerja; da je nada (ufanje) jače od beznađa, očaja, bezvoljnosti; da je ljubav jača od mržnje, sebičnosti, zavisti, ljubomore i smrti.

Svjestan sam da je Uskrs i veliki misterij, veliko otajstvo vjere i života. Za razliku od Božića, Uskrs nam je nekako dalji. Sjećanja iz djetinjstva to potvrđuju. Božić je blagdan besplatnog darivanja: kao djeca primamo i darove za koje se nismo ni malo potrudili. Za Uskrs moramo nekako zaslužiti dar, moramo proći kroz korizmu, kroz čišćenje. Sam običaja tucanja obojenim jajima pokazuje slikovito da se moramo potruditi da pobijedimo. Sazrijevajući u dobi i vjeri postajemo svjesniji da je Uskrs važniji od Božića, da je zapravo Božić samo jedna točka prema Uskrsu. Da bismo ušli dublje u poruku Uskrsa, moramo se temeljito pripremiti kroz korizmu. Bez korizmene priprave – kroz post, molitvu i djela ljubavi – ne razumijemo Uskrs. Svjestan sam da samo Uskrsli može dati smisao svim našim bolima, patnjama i smrti. Uvjeren sam da i u ovo teško vrijeme (zbog pandemije korone) samo vjera u Uskrsloga može nam dati snage da ne klonimo duhom. Svjestan sam da nam samo Raspeti i Uskrsli može obrisati svaku suzu koji prolijevamo putujući kroz ovu suznu dolinu prema vrhuncima uskrsnuća.

Uskrs doživljavam kao slavlje nakon bitke, kao odmor nakon napornog posla, kao blagovanje nakon posta, kao suze radosnice nakon žalosti, kao predokus vječnoga života.

Ovaj se blagdan nalazi u središtu kršćanskoga života. Koliko čovjek današnjice, opterećen egzistencijalnim borbama, diktatima ovoga svijeta i brojnim strahovima i razočaranjima, vjeruje u uskrsnu poruku?

Današnji je svijet u velikoj krizi – krizi vjere i morala, krizi vrednota. Ta kriza pogađa i Crkvu. Današnji je čovjek poput dječaka u pubertetu koji se stekao određeno znanje i opasao se snagom pa misli da mu drugi ne trebaju, da mu nemaju što reći, da sam može graditi svijet bez Boga. Ovaj grijeh samodostatnosti i oholosti zasljepljuje čovjeka. A slijep čovjek, na koncu,  pada u jamu besmisla i beznađa. Zato je nama, današnjim generacijama, nužno obraćenje i vjera u Boga i ljubav prema bližnjem. Moramo promijeniti mentalitet sebičnosti i oholosti. Ako se budemo oslanjali na „sebe i svoju pamet“, održat se nećemo, davno nam je poručio Bog preko proroka Izaije. Ako se ne počnemo oslanjati na Boga i njegovu Riječ, naša će se civilizacija urušiti. Vratimo Boga u svoj život i društvo, inače će nas progutati zvijeri sebičnog hedonizma, pohlepnog materijalizma i bezbožne ideologije. Današnji se bezbožni humanizam sve više okreće protiv čovjeka, postaje antihumanizam. U ime lažne slobode i demokracije, danas se više štite ugrožene životinjske i biljne vrste, nego pojedine skupine ljudi: nerođena djeca, starci i siromasi. Bezbožni i protuprirodni zakoni o abortusu, eutanaziji i obiteljiuništavaju same temelje našeg društva. Toliki ubijeni u ratovima ili pod srcem majki, toliki gladni i raseljeni, tolika korupcija u društvu govore nam da naš svijet gubi svoju dušu. Virus sebičnosti i bezbožnosti uništava temelje našeg društva i civilizacije. Zato današnji čovjeka nema mira i zadovoljstva u srcu. Uznemirenom i razočaranom čovjeku danas Uskrsli poručuje: Mir tebi! Ne boj se! Otvori mi svoje srce! Ali današnji čovjek ne može čuti taj glas ako se ne obrati i približi Isusu. Oni koji poslušaju Božji poziv na obraćenje (preko Crkve ili svoje savjesti), postaju novi, preobraženi ljudi – ljudi Uskrsa. Takvi ljudi, koji vjeruju u uskrsnuće mrtvih i vječni život, zauzimaju pravilan stav prema zemlji i prema nebu. Izgrađujući kraljevstvo Božje, vladavinu pravde, ljubavi i mira, spremaju se za vječnu domovinu na nebesima.

Zato vjerujmo Uskrslom pobjedniku nad grijehom i zlom i bit ćemo oslobođeni od tjeskobnih briga za zemaljske stvari, bit ćemo zaštićeni od demonskih sila koje nam puno obećaju, malo daju, a na koncu sve oduzimaju. Vjerujmo Isusu koji je prošao kroz patnju i smrt a sada sjedi s desne strane Svemogućega i zagovara za nas.

Uskrs mnogi vjernici radosno slave, ali ima ih koji bi najradije preskočili korizmu i Veliki petak. Nedostaje li našem društvu više solidarnosti i žrtve?

Uskrsa nema bez korizme i Velikoga petka. Nema pobjede bez borbe, nema odmora bez umora. Kad shvatimo biblijsku poruku da je Isus postao čovjekom da bi nas spasio od grijeha i vječne smrti, onda ćemo biti svjesni da je grijeh naš najveći neprijatelj jer nas odvaja od Boga i vodi u vječnu propast – pakao. Stoga trebamo biti zahvalni Bogu koji nam nudi besplatno spasenje po Kristu, ali također trebamo krenuti na put korizme, put obraćenja i čišćenja da bismo mogli primiti taj dar Uskrsloga Krista – dar vjere i vječnoga života. I danas nam Uskrsli želi dati darove i karizme Duha Svetoga da bismo izgrađivali sebe i Crkvu. Karizme (izvanredni darovi) jesu „alatke“ kojima obrađujemo vrt svoje duše i vrt cijeloga svijeta. Bez pomoći Duha Svetoga nema Kraljevstva Božjeg. Kršćanska ljubav uključuje žrtvu i solidarnost. Tek nakon duhovne pobjede nad svojom sebičnošću kroz post i odricanje dolazi pravo, nutarnje slavlje Uskrsa. Kad bismo imali više sluha za tuđu patnju i muku, onda bismo lakše nosili i svoje križeve. Današnje društvoima puno Pilata, Heroda i Baraba. Nedostaje nam Šimuna Cirenaca koji pomažu nositi križ bližnjima i Veronika koje brišu suze ucviljenima. Nedostaje solidarnosti prema siromasima i patnicima bilo koje vrste. Uskrsli nas poziva na žrtvu i solidarnost. Poslušaj moj Njegov glas!

Ljudskoj je logici teško prihvatiti da je Isus umro i uskrsnuo, te da je smrću pobijedio zlo. Kako objasniti povezanost onostranoga života kojemu je izvor u uskrsnuću s ovozemaljskim životom, odnosno kako čovjekovom umu i srcu približiti ovu istinu?

Zaista je teško vjerovati u uskrsnuće mrtvih. I Evanđelja potvrđuju tu činjenicu. Isusovim je učenicima bilo jako teško povjerovati u uskrsnuće, iako su bili svjedoci mnogih Kristovih čudesa, kao što su uskrisivanje mrtvih i preobraženje na Taboru. Čak im je Isus triput najavio svoju smrt i uskrsnuće. Kao da je drama Velikog petka ubila svaku vjeru i nadu u njima. Ali u susretu s Uskrslim, apostoli se pomalo mijenjaju i tek nakon silaska Duha Svetoga, kada su dobili snagu odozgor, postaju pravi vjernici i neustrašivi navjestitelji Kristova i našeg uskrsnuća. I za nas to isto vrijedi. Ako se budemo susretali s Kristom u njegovoj riječi i sakramentima, naša će vjera rasti. Međutim, ako malo bolje otvorimo oči i srce, vidjet ćemo da znakovi uskrsnuća postoje oko nas i u nama. Priroda oko nas„uskrsava“ svakog proljeća.  Nažalost, danas smo se udaljili od prirode i ne obrađujemo zemlju pa i ne vidimo Božje tragove u prirodi. Vratimo se u svoj zavičaj, na zapuštene njive i šume,  pa ćemo biti bliži ljudima i Bogu. Također u dubinama našeg srca postoje „klice uskrsnuća“, trajna čežnja i vapaj za vječnom srećom. Svatko može iskusiti da ovozemaljske stvari (užitak, novac, slava) ne mogu ispuniti te naše duboke čežnje. Mi smo stvoreni za nebo, a ne za zemlju. Na zemlji se pripremamo za nebo. Kad bismo dobili sve užitke, bogatstvo i slavu ovoga svijeta, ipak sve to moramo ostaviti s ovu stranu groba. Sa sobom nosimo samo dobra djela. Mudro je misliti i na svoj kraj, na neizbježnu smrt i za nju se dobro pripremiti. Zato redovito hranimo svoju dušu razmatrajući Riječi života vječnoga (Bibliju) i živimo po istinama istine naše vjere, koje su sadržane u Katekizmu Katoličke Crkve. Ugledajmo se u svece koji nam daju primjer pobožna, mudra i pravedna života. Vjera u trajnost ljubavi i dobrote je zapravo početak vjere u uskrsnuće.

U povodu Svete godine jubileja Božanskoga Milosrđa, papa Franjo Vas je imenovao misionarom milosrđa u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Kako je do toga došlo i koja je Vaša i uloga svećenika izabranih za ovaj zadatak?

Crkva je svjesna da se današnja kriza vjere pokazuje i u gubitku osjećaja za sveto i za grijeh pa se zbog toga ljudi sve manjeispovijedaju. Stoga zdanja trojica papa, potaknuti pozivnom sv. Faustine, neumorno pozivaju kršćane da se vrate ispovijedi – sakramentu Božjeg milosrđa. Papa Franjo je proglasio Jubilarnu godinu milosrđa (2015-2016) da „snažnije usmjerimo svoj pogled na milosrđe, kako bismo sami postali djelotvornim znakom Očeva djelovanja“ (Lice milosrđa, 1). Božje milosrđe se pokazuje kroz razne oproste koji su se  mogli dobiti te godine, ali najviše u sakramentu ispovijedi, pa zato Papa poziva sve: „Stavimo odlučno sakrament pomirenja ponovno u središte, jer omogućuje ljudima izravan doticaj s veličinom Božjeg milosrđa. To će za svakog pokornika biti izvor pravoga duševnog mira. Neću se nikada umoriti u inzistiranju na tome da ispovjednici budu vjerodostojan znak Očeva milosrđa“ (Lice milosrđa, 17). Da bi Božje milosrđe lakše doprlo do većeg broja vjernika, Papa je 2016. imenovao oko 1070 svećenika misionarima milosrđa. Na prijedlog naše provincijske uprave, fra Slavko Topić i ja smo predloženi Vatikanu na tu službu, jer smo imali iskustva ispovijedajući godinama u „najvećoj ispovjedaonici svijeta“, u Međugorju. Nakon višemjesečne provjere, imenovani smo dekretom za tu službu na godinu dana. Kroz godinu dana u Vatikan su stigle mnoge pozitivne informacije o misionarima milosrđa pa je Papa produžio tu službu svima koji su se složili. Dakle, zbog velikih pastoralnih plodova, udijeljena je i nama ta služba trajno, odnosno „dok se drukčije ne odredi“, kako piše u našem novom dekretu iz 2016. Naša je zadaća da naviještamo Božje milosrđe i ispovijedamo svuda, s tim da imamo ovlast opraštati i one najteže grijehe, zbog kojih se isključuje iz Crkve (kao što je obeščašćenje Hostije itd.). Takve grešnike može odriješiti redovito samo Apostolska stolica, odnosno papa. Nažalost, fra Slavko je nedavno preminu pa sam ostao sam u našoj nadbiskupiji i provinciji kao misionar milosrđa.Ovu zadaću obavljam uglavnom kroz pojedinačne ispovijedi i duhovne razgovore te kroz održavanje jednodnevnih i trodnevnih duhovnih obnova.

Jedna od crkvenih zapovijedi nalaže najmanje se jedanput godišnje ispovjediti i o Uskrsu pričestiti. No, je li to dovoljno ako uzmemo u obzir činjenicu da su se primjerice sveci vrlo često ispovijedali? Zašto je važna redovita ispovijed?

Crkva zahtijeva od svojih članova da se najmanje jedanput ispovjede i pričeste, ali nažalost mnogi katolici na Zapadu ne drže se ni toga minimuma. Štoviše mnogi idu redovito na pričest ali se rijetko ili nikako ne ispovijedaju. Time čine svetogrđe. Kad bismo znali koliko je važno opraštanje grijeha u sakramentu ispovijedi, išli bismo na ispovijed čim sagriješimo ili barem mjesečno. Prvi dar koji nam je dao Uskrsli jest opraštanje grijeha. Na prvi dan svog uskrsnuća, Isus svečano reče apostolima: „Kao što je mene poslao Otac, i ja šaljem vas. To rekavši dahne u njih i kaže im: Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im“ (Iv 20, 22-23).Da ponovim: to je prvi i najvažniji dar Uskrsloga nama vjernicima. Apostoli su prenijeli ovlast opraštanja grijeha na svoje nasljednike biskupe, a biskupi prenose na svećenike. Dakle, u sakramentu pokore, zahvaljujući Isusovoj smrti na križu,  milosrdni Bog nam oprašta uvrede kojima smo njega uvrijedili, pomiruje nas s Crkvom koju smo svojim grijehom ranili i nudi nam obraćenje na novi život u ljubavi (usp. KKC, 1421). Ispovijed je „mali Uskrs za dušu“. 

Prema Vašem mišljenju, koji se problemi i izazovi danas nalaze u Crkvi kao zajednici Isusovih učenika?

Crkva je mistično Tijelo Kristovo. Krist je naša glava koja nas posvećuje i vodi, a mi smo njegovi udovi. Crkva je istovremeno sveta (božanska) i grešna (ljudska). Ona je ranjiva ali i neuništiva. Mi vjernici, kao „putujuća Crkva“, moramo se stalno obraćati i čistiti od grijeha, te težiti za savršenošću i svetošću, pristupajući „prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo“ (usp. Heb 4,16). Općenito govoreći, danas Crkva prolazi kroz veliku krizu vjere i morala, što je najavila Gospa u Fatimi (1917.). Kriza vjere se pokazuje najviše u nepoznavanju i nepoštivanju vjerskih istina (dogmi). Na tome području je velika dezorijentacija i zbunjenost, jer mnogi kršćani se ne ravnaju prema Katekizmu Katoličke crkve, koji je veliko blago naše vjere. Na području morala mnogi kršćani se ne ravnaju prema Božjim zapovijedima nego prema „svjetovnom duhu“, prema duhu užitaka, profita i vlasti. Odatle i velika kriza obitelji i duhovnih zvanja. Jednostavno rečeno, mnogi kršćani se prilagođavaju svijetu i udaljuju od Krista, razvodnjavajući Evanđelje. Trebamo biti u svijetu, ali nikada od svijeta. Kako ćemo biti sol svijetu ako moralno obljutavimo? Kako ćemo biti svjetlo svijetu ako ne živimo po istinama Evanđelja?

Isus je obećao da Crkva neće propasti. Bog će uvijek podizati pojedince koji će preporađati Crkvu, poput sv. Franje Asiškoga u njegovo vrijeme.  Obnova Crkve uglavnom ide odozdol, od vjernika laika. Danas postoje mnoge udruge vjernika i molitvene zajednice koje se trude živjeti autentično Evanđelje. Ne bojmo se za budućnost Crkve jer ona kao zajednica neće nikad propasti. Ali mi kao pojedinci možemo propasti, možemo izgubiti spasenje. Zato, vratimo se svome izvoru, Evanđelju, koje nas poziva na ljubav prema Bogu i bližnjemu. Odrecimo se Sotone i sveg sjaja njegova i vjerujmo u trojedinog Boga. Hrabro krenimo zajedno u duhovnu borbu protiv zla i Zloga i izgrađujmo kraljevstvo Božje molitvom i radom.

Nedavno je s radom započeo Franjevački duhovno-pastoralni centar u Visokom čiji ste voditelj. U čemu se ogleda svrha i cilj realiziranja ovoga projekta Franjevačke provincije Bosne Srebrene?

Kao redovniku i svećeniku jako mi stalo do obnove Crkve. Trudim se raditi u vinogradu Božjem što bolje znam i umijem. Zahvaljujući Međugorju, mnogi su vjernici prepoznali da mi je Bog udijeli dar za „pastoral uha“, za ispovijedanje i duhovno savjetovanje. Zato rado ispovijedam i molim za druge, pogotovo otkako sam i službeno imenovan misionarom milosrđa 2016. Shvatio sam koliko ljudi pate jer nisu susreli živoga Boga kroz obraćenje i vjeru. Od tada sam počeo voditi i trodnevne duhovne obnove u Visokom i po župama. Uprava naše provincije Bosne Srebrene prepoznala je važnost takve vrste pastorala pa je osnovala 2019. Franjevački duhovno-pastoralni centar u Visokom i povjerila meni da ga vodim, zajedno s fra Marinkom Štrbcem. Dakle, FDPC je  mjesto za duhovne razgovore, temeljite ispovijedi, osobne i zajedničke molitve i meditacije, euharistijska slavlja, adoracije pred presvetim Oltarskim sakramentom, duhovne obnove i druge duhovne sadržaje potrebne pojedincima, obiteljima i raznim skupinama vjernika. Za razliku od drugih duhovnih centara, ovdje stavljamo naglasak na „pastoral uha“, kako traži papa Franjo, a to je susret pojedinog pokornika sa svećenikom kroz duhovni razgovor, ispovijed i molitvu. Stoga na ovakvim duhovnim obnovama primamo samo do 40 osoba, da bismo mogli sve temeljito ispovjediti. Nadalje, ovdje dajemo prednost franjevačkoj duhovnosti i pobožnosti, koja je kristocentrična: Euharistija, klanjanje POS, put križa, litanije, razmatranje evanđelja i franjevačkih spisa, Gospine krunice, duhovna glazba.

Koliko je važno postojanje jednog ovakvog centra za današnje naraštaje katolika na našim prostorima?

Današnji užurbani, potrošački i površni stil života ostavlja nemir i prazninu u mnogim dušama. Stoga ljudi čeznu za nutarnjim mirom pohađajući razne duhovne obnove, seminare i hodočašća. Mnogi su mi rekli da u ovom centru dožive duboki mir. Preko molitve i sakramenata jačaju se u vjeri, nadi i ljubavi. Najviše milosti dožive u temeljitoj ispovijedi, duhovnom razgovoru i blagoslovu, koji mogu dobiti i izvan duhovne obnove od utorka do četvrtka. Mnogi su zahvalni i sretni što ovdje adoracija traje kroz cijelo vrijeme duhovne obnove, odnosno od petka u 19h do nedjelje u 11h. Zato se rado vraćaju ovamo, iz svih krajeva BiH i Hrvatske. Ipak ih najviše dolazi iz Hercegovine i Dalmacije (od Dubrovnika do Splita). Sada počinju dolaziti sve više i vjernici iz Visokog i okolice. Važno je da, uz redoviti župni pastoral, postoje i ovakvi duhovni centri koji nude različitim skupinama  duhovnu pomoć. Cilj nam je i da mnogi mladi prepoznaju svoj duhovni i bračni poziv, da ostanu na svojoj očevini i da izgrađuju svoju domovinu i mjesnu Crkvu. Posebno molimo i za nova svećenička i redovnika zvanja. Preko duhovne obnove pojedinaca obnavljaju se obitelji, župe i cijelo društvo. Neka nas u ovome radu prati Isusov blagoslov i zagovor naše Gospe i sv. Franje Asiškoga.

Na koncu, budimo svjesni svoga kršćanskog dostojanstva i odgovornosti za ovaj svijet. Živom vjerom pristupajmo Uskrslome u Euharistiji. Svjesno izgovarajmo riječi Otajstvo vjere: Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo! To je jedno, cjelovito, vazmeno otajstvo. Nema Uskrsa bez Velikog petka i nema Kristova dolaska u slavi bez Uskrsa. Zato, ne bojmo se širom otvoriti vrata svoga srca milosrdnom i proslavljenom Kristu, koji je jedini put, istina i život. Amen. Aleluja! Sretan Uskrs!

Fra Josip Ikić


Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentari

Komentari