Tijekom Jubileja milosrđa papa Franjo diljem svijeta imenovao je misionare milosrđa čija je zadaća propovijedanjem o Milosrdnom Ocu pozivati vjernike na obraćenje i pomirenje s Bogom. Također, dobili su ovlast u sakramentu ispovijedi odriješiti pokornike i od onih grijeha koji su pridržani samo Svetoj Stolici, te im je 2018. tu ovlast produžio dok ne odredi drugačije. Jedan od njih je i naš sugovornik fra Josip Ikić koji je rođen 20. kolovoza 1964. u selu Štrepci, u župi Zovik – općina Brčko. Nakon osnovne škole pohađao je franjevačko sjemenište i gimnaziju u Visokom, novicijat te filozofsko-teološke studije u Sarajevu. Teologiju je diplomirao u Zagrebu, a za svećenika je zaređen 1989. Nakon završenih studija engleskog jezika i književnosti u Beogradu 1995., predavao je engleski jezik i vjeronauk u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, uz druge obveze. Trenutno je prefekt sjemeništaraca, profesor vjeronauka te voditelj Franjevačkog duhovno-pastoralnog centra u Visokom.

Poštovani fra Josipe, katolici se nalaze u korizmenom vremenu. Što ono u životu svakog vjernika predstavlja?

Želim Vama i Vašim čitateljima mir i svako dobro od Gospodina.
Za svaki se važan događaj i susret ozbiljno i temeljito pripremamo. Tako se svake godine pripremamo i za proslavu naše najveće svetkovine –  Uskrsa. Korizma je milosno razdoblje od 40 dana u kojem se pripremamo za proslavu Kristova uskrsnuća koje se dogodilo prije 2 000 godina, ali u korizmi se intenzivnije pripremamo i za „svoje uskrsnuće“. Ova liturgijska priprema Božjeg naroda za proslavu Uskrsa ostvaruje se na raznim područjima: čitanjem i razmišljanjem o Božjoj riječi rastemo na putu obraćenja i vjere, pripremamo se za sakramente kršćanske inicijacije (krst, potvrda, pričest) ili obnavljamo svoja krsna obećanja, pomirujemo se s Bogom i bližnjima u ispovijedi, čistimo se od sebičnosti preko posta, molitve i djela ljubavi. Isto tako, korizma, (kao i cijeli naš vjernički život) jest intenzivnija priprava za našu smrt i uskrsnuće, za našu proslavu u nebu koju nam nudi Isus. To je zapravo i cilj našega života. Ali znamo da u nebesku radost možemo ući samo ako smo čisti, odnosno sveti, ako smo suobličeni Kristu. U nama postoji čežnja za vječnom srećom, čežnja za samim Bogom. Stoga je „nemirno srce naše dok se ne smiri u Njemu“. Ali zbog posljedica grijeha (istočnog, osobnog i društvenog) i zbog napasti Zloga, mi često tražimo tu neprolaznu sreću u stvorenjima i prolaznim stvarima. Drugim riječima, Bog nas poziva (preko naše savjesti i svoje Riječi) na vječno blaženstvo u nebu, a naše tijelo, svijeti đavao nude nam (lažnu) svjetovnu sreću u užitku, novcu i časti. Kao slobodna bića, stvorena na sliku Božju, svakog se dana opredjeljujemo (svjesno ili nesvjesno) za blagoslov ili prokletstvo, za život ili smrt. Stoga je cijeli naš život duhovna borba, uz privremene predahe i utjehe. Ali u toj borbi nismo sami. Uskrsli Krist, koji je radi našega spasenja postao čovjekom, želi biti s nama po svome Duhu, želi nam pomoći na putu čišćenja, prosvjetljenja i proslave. Zapravo, Krist je jedini spasitelj, jedini put do Neba, jedina istina koja nas prosvjetljuje, jedino nam On može darovati vječni život. Stoga nas Isus stalno, a posebno u ovo vrijeme korizme, poziva na put obraćenja i svetosti, poziva nas da budemo „savršeni i milosrdni kao što je savršen i milosrdan Otac naš nebeski“. Korizma je, dakle, poziv svima nama, cijeloj Crkvi i svakom pojedincu, da svakodnevno uzimamo svojkriž (obraćenje i čišćenje) da bismo ušli u vječnu radost i slavu Uskrsa koji počinje ovdje na zemlji. Zato, puni nade i vjere da ćemo uživati u plodovima korizme, hrabro zakoračimo na put obraćenja. I budimo zahvalni milosrdnom Bogu što nam i ove godine daruje prigodu za obraćenje i oproštenje, što nam opet daje priliku radosno čekati vazmene blagdane, pokorom i postom čistiti svoju dušu, revnije se molimo i vršimodjela ljubavi. Zahvalimo Presvetom Trojstvu što nam preko svetih sakramenata, posebno ispovijedi i pričesti, već ovdje na zemaljskom hodočašću daruje predokus vječnog blaženstva.

Koja je bit i biblijsko utemeljenje ovog razdoblja?

Korizma je, dakle, vrijeme obraćenja, čišćenja i prosvjetljenja. Traje 40 dana. Broj 40 je simboličan biblijski broj, a označava vrijeme čišćenja i obraćenja. Pojedinac se može očistiti i oporaviti kroz 40 dana, a narod se čisti, možda, i 40 godina. Žene se nakon poroda oporavljaju 40 dana. Tako se u Starom zavjetu spominje da je Bog čistio 40 dana i noći potopnim vodama grješni svijet u vrijeme Noino. Mojsije je obavio „duhovne vježbe u samoći“ od 40 dana na brdu Horebu prije primanja Dekaloga. Izraelski se narod „čistio od egipatskog mentaliteta“ kroz 40 godina prije nego je ušao u Obećanu zemlju. Prorok Ilija je hodočastio 40 dana na brdo Horeb gdje mu se Bog objavio u tihom lahoru. Bog je, preko proroka Jone, dao Ninivljanima rok od 40 dana da se obrate. U Novom zavjetu se spominje da je Gospa nakon 40 dana od poroda prinijela žrtvu za svoje očišćenje i prikazala Isusa u Hramu. I sada dolazi ono najvažnije. Sam je Isus 40 dana postio i molio u pustinji prije svog javnog nastupa. Uskrsli Krist je također 40 dana poučavao i prosvjetljivao svoje učenike prije uzašašća u nebo.

Oslanjajući se na ove biblijske primjere, Crkva je već početkom 4. stoljeća odredila da vrijeme korizme traje 40 dana pred Uskrs. Osim što je korizma bliža priprava za proslavu Uskrsa, ona ima još dva vida: krsni i pokornički. U prvim stoljećima kršćanstva bila je redovita praksa da se odrasleosobe uvode u kršćanski život preko sv. sakramenata Krsta, krizme i pričesti na sam blagdan Uskrsa. Vrijeme katekumenata je trajalo oko tri godine. Bliža i intenzivna priprava za krštenje trajala je kroz korizmu, a završavala svečanim obredom kojeg je vodio biskup na uskrsno bdjenje. Danas se krštenje prima redovito u ranoj dobi. Ipak je ostala praksa da se na misi uskrsnog bdjenja obnavljaju krsna obećanja. Osim toga, Crkva je odredila u 4. stoljeću da kršćani koji su učinili teške grijehe (otpad od vjere, ubojstvo i bludništvo) čine javnu pokoru kroz duže razdoblje. Nakon korizmene pokore njima je biskup davao odrješenje od tih grijeha i primao ih natrag u Crkvu. Oni su pripuštani euharistiji na sam Uskrs. Danas se liturgijska praksa promijenila, ali smisao korizme je ostao isti: svi smo grješnici i svima je potrebno obraćenje, pokora i čišćenje. Predslovlje Prve korizmene nedjelje sažimlje bit korizme ističući kako je Isus postio 40 dana i tako posvetio našu korizmenu pokoru; nadvladao je đavolske napasti i nama pokazao kako i mi trebamo izbjeći zamke Zloga da bismo mogli dostojno slaviti uskrsna otajstva ovdje na zemlji, te da bismo jednom prispjeli vječnome Vazmu na nebesima. Dakle, naporna korizmena pokora donosi nam dvostruki blagoslov: dostojno slavljenje otajstva Kristova uskrsnuća i našega preporođenja ovdje na zemlji, te ulazak u nebesku, vječnu slavu nakon zemaljskog hoda.

Ovo vrijeme započinje Čistom srijedom: Pepelnicom. Koji je njezin smisao, uzmemo li u obzir kako dan ranije završavaju poklade Pokladnim utorkom?

Vrijeme poklada (mesopusta) i vrijeme korizme su povezani. Pokladni utorak prethodi Čistoj srijedi ili Pepelnici i vremenski i logično. Pojednostavljeno rečeno, poklade su slika našeg grješnog, neobraćenog, svjetovnog života: to je vrijeme karnevala i maškara, vrijeme užitaka i zabave, vrijeme obmana i maski. To je zapravo život „širokog i laganog puta“ koji vodi u ništavilo, propast, pakao i vječnu smrt. Čista srijeda je vrijeme čišćenja uma (obraćenje) i tijela (pokora), vrijeme suočavanja s istinom o sebi, svijetu i Bogu, vrijeme čišćenja od grijeha i grješnih navika, to je hod „uskim putem“ koji vodi u prosvjetljenje, u raj, u vječni život. Korizma nije vrijeme tuge i žaljenja, nego osvješćenja, čišćenja da bismo mogli ući u vječnu radost i slavlje. Isusovo evanđelje je radosna, dobra i istinita poruka, i onda kada govori o grijehu i potrebi ostavljanja grijeha, o potrebi obraćenja i pokore. Svi smo grješna djeca Božja, ali smo i ljubljena djeca Božja. Zato nas Isus stalno poziva na obraćenje i pokoru da se očistimo i postanemo sveta ljubljena djeca Božja. On je i postao čovjekom kako bismo mi mogli postati djeca Božja. Ako zaista vjerujemo u Isusa i njegovu poruku, onda ćemo prvo priznati da smo grješnici (posut ćemo se pepelom) i krenuti na put čišćenja i pokore (post, molitva i milostinja). Dok se posipamo pepelom po glavi, mi ponizno priznajemo istinu o sebi: mi smo smrtni, mi smo prah, mi smo grješni, potrebna nam je pomoć, zato se obraćamo milosrdno Ocu, zato vjerujemo evanđelju i s Kristom krećemo na put pokore, da bismo dospjeli do vječnog Uskrsa. Važno je da budemo iskreni i ustrajni na putu pokore. Vanjska pokora ima za cilj nutarnju promjenu, promjenu mišljenja, promjenu stavova, promjenu života. Tko se iskreno obrati, tko se susretne sa živim Bogom i svojom nutrinom, onda njemu pokora nije odbojna i suvišna, nego poželjna i korisna. Činjenica je kako se mi ljudi teško obraćamo i mijenjamo zbog naše grješne naravi. Ponekad Bog dopusti da nas snađe neki teški križ, teška patnja (bolest, nezgoda, nesreća). Upravo to može biti poticaj na obraćenje, na pravu promjenu života. O tome imamo mnoge primjere svetih ljudi koji su se obratili zahvaljujući upravo patnji. Sv. Franjo Asiški dijeli svoj život na dva dijela: prije obraćenja – život u grijesima, i poslije obraćenja – život u pokori. Zato su se prvi fratri zvali „pokornici iz Asiza“. To je istina o svakome kršćaninu. Zato stalno trebamo izlaziti iz „stanja poklada“  i kroz vrata Čiste srijede ulaziti u „stanje korizme“ da bismo stigli u „stanje uskrsnuća“.

Korizma je označena i kao razdoblje osobnoga „odlaska u pustinju“. Što bi to konkretno značilo za čovjeka današnjice?

Poput starozavjetnih proroka i Isusa, svi se vjernici povremeno povlače u pustinju, u samoću. Tako i mi, nakon što smo donijeli odluku obraćenja u činu pepeljanja, trebamo se povući u svoju pustinju, u svoju nutrinu, u samoću, kao na duhovne vježbe. Svećenici i redovnici obavljaju duhovne vježbe uglavnom na samom početku korizme. Dakle, u samoći, u molitvi, u meditaciji ispitujemo svoj život, svoje navike i donosimo odluku, u svjetlu evanđelja, što moramo promijeniti (mane) ili poboljšati (krjeposti) kod sebe. Ispitujemo naš odnos prema Bogu, prema samima sebi, prema bližnjima i svijetu. Tek kada vidimo pravu sliku o sebi u zrcalu evanđelja, onda možemo poduzeti korake čišćenja i popravljanja preko posta, molitve i djela ljubavi. Nikomu nije zgodno ići u samoću i šutnju. Ali svakoj je generaciji potrebno da povremeno „ode u pustinju“, a posebno današnjoj koja živi u velikoj žurbi i buci. Bježanje od sebe, od bližnjih i od Boga u nestvarni svijet računalnih igrica, filmova i mašte ne može donijeti ništa dobro. Stalno nošenje slušalica na ušima i mobitela u džepu, što je jako česta pojava, ne samo kod mladih, donosi velike štete tjelesnom, duševnom i duhovnom zdravlju. Budimo hrabri i suočavajmo se s vlastitim granicama i slabostima u samoći, molitvi ili duhovnim vježbama. Dobro bi bilo otići negdje na duhovnu obnovu i duhovne vježbe ove korizme. Danas sve više ima ponuda u raznim duhovnim centrima, kao što je i naš Franjevački duhovno-pastoralni centar u Visokom. Štoviše postoji mogućnost i da se preko interneta obave duhovne vježbe.

Važne odrednice korizme su obraćenje i post. Što nam možete reći o njima kroz povijest?

Mi kao slobodna stvorenja možemo griješiti, možemo odlutati od Stvoritelja. To zapravo često i činimo. Stoga nam je potrebno obraćenje, napuštanje grješnih putova i povratak u Očevu blizinu, poput rasipnog sina. Biblija govori o grijehu i potrebi obraćenja, ali naglašava i Božju želju da nam oprosti jer „Bog ljubi sva bića i ne mrzi ni jedno“. Bog je stalno pozivao grješnike, pojedince i skupine na obraćenje preko starozavjetnih proroka i, konačno, preko svoga Sina, jer bez obraćenja nema spasenja. Taj Kristov poziv na obraćenje, na novi život, Crkva upućuje svojoj djeci uvijek, a posebno u vrijeme korizme. Najbolja sredstva za to jesu, kako smo već naglasili, post, molitva i djela ljubavi. Post nam pokazuje da smo stvorenja i da ne možemo imati sve što poželimo. Čak su i Adam i Eva trebali „postiti“ u Edenu: bilo im je zabranjeno jesti plodove sa stabla spoznaje dobra i zla. Gdje god ima grijeha, nesklada, tu je potreban i post kako bi vratio sklad i ravnotežu. Postom i drugim odricanjima častimo Boga, odnosno priznajemo pred Stvoriteljem da smo stvorenja. Odricanje kroti našu grješnu (sebičnu) narav i otvara nam srce za potrebne, čini nas solidarnim s onima koji trpe bilo koju vrstu oskudice. Predslovlje korizme IV kaže kako post suzbija naše zle sklonosti, uzdiže nam duh i dušu, daje nam snagu i pobjedu. Postom se, dakle, pročišćava naš odnos prema samima sebi, prema bližnjima i prema Bogu. Iako je Crkva propisala post i nemrs samo na Čistu srijedu i Veliki petak, ipak se post preporučuje svakoga petka kroz godinu. Bez posta se ne može duhovno čistiti, rasti i jačati. Svi su svetci često postili. I Gospa nas često poziva na post i molitvu. Isus izričito kaže da se neke vrste zloduha mogu istjerati samo postom i molitvom. Ako je Isus postio, koliko je više nama potreban post i molitva.

Iako post neizbježno nosi dimenziju odricanja, koliko ga je moguće pozitivno povezati sa slobodom?

Čovjek ima slobodu izabrati dobro ili zlo. Kad izabere dobro, ostaje slobodan. Ako izabere zlo i grijeh, onda pomalo gubi slobodu i pada u ropstvo grijeha i grešnih navika. Kako bismo se oslobodili od grešnih navika, od ovisnosti o jelu i piću, drogama i zabavi, potreban nam je veliki napor, stega. Upravo je post najbolje sredstvo za ponovno zadobivanje slobode. Ne živi čovjek samo o kruhu,  o tjelesnoj hrani, nego i o Božjoj riječi. Post nije dijeta, niti ima ikakve veze sa štrajkom glađu. Post je religiozni čin, koji nam pomaže da vladamo svojim nagonima kako bismo mogli lakše ljubiti Boga i bližnjega. izostaviti

Ono čemu su katolici Crkve u Hrvata posebno privrženi u korizmi jest i pobožnost križnoga puta. Nerijetko se može čuti i vidjeti kako se veći broj vjernika okupi upravo na ovoj pobožnosti negoli na nedjeljnoj misi. Kako to komentirate?

Franjevačka duhovnosti i pobožnost, koja ima veliki utjecaj na naš narod, jest izrazito kristocentrična: štujemo Krista u jaslicama (Božić), na križu (korizma) i u hostiji (Uskrs i Tijelovo). Stoga je i ova pobožnost križnog puta jako popularna u našem narodu. Uzrok tome jest svakako i veliko stradanje hrvatskog naroda kroz dugu povijest. Križ nam je postao blizak. Dok promatra Kristovu dramu stradanja, naš narod se lako prepoznaje u Isusu pravedniku, u žalosnoj Gospi, u milosrdnoj i hrabroj Veroniki, u solidarnom Šimunu itd. U pobožnosti Puta križa narod dobiva utjehu i snagu u svojim patnjama i stradanjima. Isus na križu je najbolja škola praštanja i ljubavi. Raspeti Isus i (žalosna) Gospa duboko su ušli u dušu našeg čovjeka. Ipak, trebamo naglašavati da je križni put samo put, sredstvo, do uskrsnuća i proslave. Naravno, svećenici i vjeroučitelji trebaju poučavati vjernike da je sv. misa najvažnija „pobožnost“, jer u misi su prisutna sva otajstva Kristova života i naše vjere.   

Nerijetki su napadi na više fronti na obitelj današnjice. Kako ona može duhovno rasti u ovom razdoblju i jačati se?

Svjedoci smo da velika kriza vjere i morala sve više zahvaća i naše obitelji. U obiteljima gdje Krist nije na prvom mjestu, ništa neće biti na pravom mjestu. Korizma je prava prigoda da u svojim obiteljima i zajednicama oživimo zajedničku molitvu, post i nemrs, dobra djela. Ako roditelji budu svjedočili riječju i primjerom kako se pobjeđuju mane i izgrađuju krjeposti, i djeca će to ponijeti u život. Kršćanski roditelji ne bi smjeli dopustiti da im djecu odgaja „bezbožno“ društvo, mediji (TV, internet) i ulica. Odgojiti djecu u prave ljude i kršćane jest najvažnija i najteža zadaća roditelja. To treba uvažavati i država. Bez ljubavi i žrtve, bez molitve i rada nemaju budućnost ni naše obitelji. U današnjoj utrci „trbuhom za kruhom“ mnoge obitelji odlaze u inozemstvo. Ako tamo ne budu gradili svoju obitelj na čvrstim kršćanskim temeljima, sve će se pretvoriti u ruševinu. Zato gdje god bili, dopustite Isusu da bude u središtu vašeg života i obitelji, i ne bojte se. Krjepostima vjere, nade i ljubavi (žrtve) izgrađujmo sebe, obitelji i društvo.

Ljudi su skloni „oduzimati“ smisao i bit svemu, a ni korizma toga nije pošteđena. Koje su opasnosti njezina banaliziranja?

U današnje vrijeme relativizma i materijalizma sve se ljudske i kršćanske vrjednote obezvrjeđuju. U svemu se traži neka materijalna korist, užitak i prolazna slava. Kao što se Božić sve više „slavi“ bez priprave, bez pravog adventa i bez Isusa, tako postoji opasnost da se i korizma svede samo na vanjsku formu. Korizmeno odricanje ne može se svesti na odricanje u jelu, piću, pušenju i zabavi. Post nije dijeta kojom se čuva zdravlje i dobra linija. Korizmena pokora nije vježbanje u samospoznaji i samopomoći, kako nudi lažna religioznost bez Boga (New age). Kršćanska molitva nije meditacija kojom se smanjuje stres i napetost, poput joge. Ljubav prema bližnjemu bez ljubavi prema Bogu vodi u lažni humanizam. Korizmena odricanja bez ljubavi prema Bogu, sebi i bližnjemu ne donose nikakav duhovni plod. Korizma je vrijeme čišćenja tijela, duše i duha da bismo mogli primiti darove Uskrslog Krista. Čuvajmo se formalizma i brzog, jeftinog obraćenja. Cijeli je naš život proces obraćenja, čišćenja, rasta.

Čega bi se hrvatski vjernički puk trebao posebno odricati tijekom korizme (ali i inače)?
Bilo bi lijepo i korisno da se odričemo ogovaranja, kletvi, psovki i kukanja, te se potrudimo da sve više jedni druge uvažavamo, slušamo, blagoslivljamo i molimo jedni za druge. Probajmo izbaciti ili smanjiti TV i internet u korizmi da bismo više razgovarali međusobno, kako bismo više čitali korisne knjige i časopise, i više molili osobno, u obiteljima, u molitvenim zajednicama i crkvi. Odrecimo se lijenosti i luksuza, užitaka i počnimo više obrađivati zemlju. Bez rada i molitve nemamo budućnosti.

Na kraju, ne zaboravimo da je korizma milosno vrijeme, vrijeme nade. Korizma jest vrijeme odricanja i žrtve, ali ona je i put do proslave, do blaženstva. Zato, hrabro i radosno krenimo putem Kristovim, putem ljubavi, jer „što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube“ (1 Kor 2,9).

izvor: Nedjelja.ba