Posljednji plod Duha jest uzdržljivost ili čistoća (usp. Gal 5, 22-23). Biblija upotrebljava grčku riječ enkrateiaza uzdržljivost ili umjerenost. Uzdržljiva osoba ima kontrolu nad cijelim svojim bićem: nad duhom, dušom i tijelom. Bez kontrole emocija, bez umjerenosti, odricanja i čistoće nema napretka ni uspjeha u životu (usp. Kor 9,25). Osoba koja se sama kontrolira i suzdržava jest blaga i smirena, umjerena i stabilna. Uzdržljivost kao plod Duha jest zapravo ljubav i ugađanje Božjoj volji. Bez Božje milosti ne možemo napredovati u čistoći i uzdržljivosti. Štoviše, uzdržljivost je nužna za postizanje i održavanje drugih plodova Duha. 

Uzor uzdržljivosti i čistoće jest svakako Isus iz Nazareta. On je svoj život potpuno podložio Božjoj volji. Snagu za to nalazio je u Riječi i Duhu. Nakon krštenja, poslušan Duh, odlazi u  pustinju da se podvrgne kušnji Sotone (usp. Mk 1,12-13). U Getsemaniju, nakon trosatne duhovne i duševne borbe, prihvaća Očevu volju da nas spasi mukom i smrću (usp. Mk14,36). Isus, dakle, nije slušao svoje tijelo (želje), nego Očevu volju. Oni koji ugađaju sebii svijetu, ne mogu ugađati Bogu. Pavao kaže: Jer žudnja je tijela protivna Bogu; zakonu se Božjemu ne podvrgava, a i ne može (Rim 8,7). Svjesni smo da svojim snagama ne možemo živjeti u čistoći i uzdržljivosti. Tek kad se posve prepustimo vodstvu Duha, postajemo Kristovi, postajemo kršćani – ugađamo Bogu, a ne ljudima.

Živjeti u umjerenosti i čistoći ne znači potiskivati emocije i zakopavati svoje prirodne talente, nego ih staviti pod kontrolu Duha, koristiti ih na izgradnju Kraljevstva Božjeg. Život po tijelu (po svojoj volji) vodi u sebičnost i ropstvo, a život po Duhu dovodi u slobodu, mir i radost. Autentični kršćani su radosni i uravnoteženi ljudi. Da bismo to postigli moramo proći kroz školu odricanja, samokontrole i podlaganja volji Božjoj. Bog poziva pojedine osobe da se posve posvete Kraljevstvu Božjem; poziva ih da žive po evanđeoskim savjetima: bez vlasništva (u siromaštvu), u poslušnosti i čistoći (celibatu). Celibat je preduvjet za potpuno i radikalno predanje Bogu i bližnjima radi izgradnje Kraljevstva Božjeg. Kriza celibata jest zapravo kriza vjere i ljubavi, kriza nesebičnog predanja Bogu i bližnjemu.

Biti kršćanin znači slijediti Krista. Stoga Isus svima poručuje: Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga (Mt 16, 24-25). Dakle, kao kršćani, svi smo pozvani da slijedimo upravo Krista, da postanemo drugi kristi. Sveci su nam uzori i pomoćnici na putu nasljedovanja Krista. Stoga ja, kao franjevac, ne nasljedujem sv. Franju Asiškoga, nego samo Krista, ali po primjeru sv. Franje. Zdrava kršćanska duhovnost (franjevačka, isusovačka, salezijanska itd.)pomaže nam da budemo što sličniji Kristu – što savršeniji, što milosrdniji, što svetiji. A da bismo to postigli moramo ići uskim putem odricanja, uzdržljivosti i čistoće, putem križa, poput našeg Učitelja i Spasitelja.

Ako u našem srcu ne vlada Bog, onda smo pod vlašću tijela (nagona), svijeta (ideologije) i đavla (okultizma, magije …), odnosno pod vlašću grijeha. Tko čini grijeh, postaje rob grijeha. Grijeh vodi u vječnu smrt. Samo nas Sin Božji može osloboditi od grijeha i vječne smrti (usp. Iv 8,34-36). Sotona – kroz vrata grijeha – ulazi u naš život kao kradljivac s namjerom da ukrade, zakolje i pogubi. Krist – kroz vrata vjere, nade i ljubvi – ulazi u naš život da bi nam darovao vječni život, i to život u izobilju (usp. Iv 10, 10). Zato nas i Pavao opominje da se ne opijamo vinom u kojem je razuzdanost, nego da se punimo Duhomkako bismo se suobličili Kristu i (p)ostali ljubljena djeca Božja (usp. Ef 5,18).

Za Rastimo u Gospodinu – Fra Josip Ikić