Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. (Lk 9,23)
Korizma je vrijeme kušnje kada želim stati na vagu života i reći koliko sam težak i koliko želim promijeniti neku grešnu naviku, vrijeme posezanja za „oružjem kršćanske pokore”, molitvom, postom i djelima ljubavi. Molitvom tako vjernik usavršuje ljubav prema Bogu, nastojeći što više uranjati u Kristovu muku, razmišljati o vazmenom otajstvu i pripremiti se i duhovno i tjelesno za slavlje Kristova uskrsnuća te u tom smislu zahvaljivati Bogu na daru otkupljenja.
Tako se u četvrtak, 4. 3. 2021. godine u župnoj crkvi Svetog Ivana Krstitelja u Podhumu kod Livna, održala korizmena duhovna obnova koju je predvodio fra Dario Galić župni vikar u Širokom Brijegu. U suradnji sa župnikom fra Juricom Perišom, duhovnu obnovu organizirala je molitvena zajednica Rastimo u Gospodinu koja djeluje u župi.
Program je započeo slavljenjem svete mise. Vjernici su se okupili, odričući se svakoga zla i grijeha, slaviti Boga te zahvaliti Bogu za sve jer je sve Njegovo, zemlja po kojoj hodamo, kuća u kojoj stanujemo, sunce koje nas grije, sve je djelo Njegove dobrote i ljubavi.
Iza misnog slavlja upriličeno je klanjanje Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Na kraju je fra Dario vjernicima udijelio blagoslov prošavši s Presvetim kroz Crkvu.
Duhovnu obnovu učinili su još bogatijom, mladi župljani (Marko Omazić, Lucija Omazić i Magdalena Pavić) koji su svojim sviranjem i pjevanjem animirali cijeli molitveni program.
Fra Dario nas je sve pozvao da nam Abraham, kojeg mi kršćani nazivamo ocem vjere, bude primjer istinske vjere. Po Abrahamovoj vjeri i predanju Bogu u njegovu životu se dogodio prolaz Božjeg djelovanja. Vidjevši da je Abraham nezdravo navezan na svoga sina, Bog od njega traži da mu ga preda, jer Bog želi da Abraham primi puninu blagoslova i bude slobodan od ovoga svijeta. Slobodan da se Duh Božji, sam Bog, do kraja može proslaviti u njegovu životu. Sloboda od svega, predanje i vjera.
Ovaj događaj je plod Abrahamove povijesti odnosa s Bogom, plod padova i ustajanja. Iza ovoga događaja stoje godine Abrahamove molitve, borbe, njegove vjere padova i ustajanja. Abraham je bio uporan i trudio se s Gospodinom. On ne vidi, a hoda. On ne zna do kraja, ali on ide.
To je vjera. Mi kršćani kroz njegov primjer možemo vidjeti kako te stvari funkcioniraju u našem životu. Bog nas poziva da mu vjerujemo, da pođemo iz svoje nutrine i zatvorenosti, da poslušamo Njegovu zapovijed, da prihvatimo Njegovu Riječ. Bog nas poziva da poput Abrahama budemo poslušni jer je vjera povezana s posluhom. Kako bi Bog mogao djelovati u našem životu, Bog nas poziva da vjerujemo prije svega Isusu, a ne samo svojim očima, ne samo materiji koju možemo vidjeti i opipati.
Milost vjere dolazi i po odluci da ne tražimo volju svoju prije nego volju Božju. Ako tako ne činimo postajemo blokirani i svezani, Božja prisutnost nije u našem životu i životni nas križ opterećuje, satire, jer nismo slobodni, jer smo navezani na sebe i na svijet, a Bog nas želi osloboditi i blagosloviti. Najveći izraz nepovjerenja u Boga je grijeh. A izraz vjere je da dadnem prvo mjesto Bogu, jer tu je tada ljubljen, hvaljen i slavljen. Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati, kaže nam Isus.
Mi ljudi često više ljubimo grijeh i neposlušni smo i nevjerni Božjoj ljubavi. Tako teret grijeha pada na čovjeka, i zla sila pada preko čovjeka, veže mu dušu, srce, volju, opterećuje mu um i emocije, nastaju blokade na financije, blokade u braku i križ života postaje pretežak. Krist nas u evanđelju uči kako izići na kraj s tim križem. Isus ide prema Jeruzalemu, prema Golgoti, i u Galileji odlazi na brdo Tabor u molitvu s Ocem i Duhom Svetim. On se priprema za svoj križ. Svjestan svega što ga čeka, traži zajedništvo Oca Nebeskoga i silu Duha Svetoga da može iznijeti teret svoga života, svoje služenje do muke i smrti. On moli Oca što mu je potrebno, jer nije samo Bog, bio je i čovjek.
Tako i mi u odnosu s Bogom, kroz Njegovu Riječ, osobnu i zajedničku molitvu, primamo milost, snagu da možemo iznijeti svoj križ. Oni koji ne žele u samoću s Gospodinom, na molitvu, njih životni križevi lome, ne živi im se, nemaju snage, sve postaje besmisleno, beznađe, nastaju ovisnosti i lomovi. Oni čine grijeh propusta jer ne prime ono što su trebali primiti. Prema njima ide križ života, ali ga nemaju snage zagrliti, primiti jer nisu poveli Isusa sa sobom, idu sami. Nisu pošli s Abrahamovom vjerom i nisu razvili odnos s Isusom i misle da Bog šuti i da je dalek. Takve duh svijeta uči bjegovima, ovisnostima, uživanju, dominiranju, a ne služenju. Grijeh tada lomi čovjeka, a križ svejedno ide prema njemu, bio on s Isusom ili ne. Križ života i određeni tereti idu prema nama.
Nikoga ne čeka kroz život crveni tepih. Zato, ovozemaljsko sjedinimo s Isusom i zamolimo Gospodina da On nadopuni mojoj naravi i volji snagu Duha Svetoga. Neka bude volja Njegova. Po našoj vjeri, molitvi, postu i predanju sve se mijenja. Događa se prolaz utjehe Duha Svetoga, dolazi Božja prisutnost i snaga da nas križ našega života ne slomi, nego da hodam uspravno.
Samo Krist Gospodin može razbiti svaku blokadu, ako sam mu uistinu predao svoj život. Ne vidim, a hodam. Ne znam što će biti do kraja Kalvarije, ali idem. Bit će dobro. Krist Isus se ne priprema samo za Golgotu nego i za uskrsnuće. Njegov je cilj Nebo. Neka i naš cilj bude Nebo i vječnost. To je ta sloboda.
Naš konačni cilj je Nebo. Na što god smo nezdravo i posesivno navezani ovdje, to nas vuče prema dolje da tražimo volju svoju, a ne volju Božju. Mi biramo što će nas posvetiti, što prokleti, što će nas podignuti, a što će nas oboriti. Tako živimo. Ali, ako sam s Kristom ovdje i sada, tada je kraljevstvo Božje u nama, u srcu i duši, u životu i obitelji. I sve se mjenja. Zato nas Gospodin sa svoga Tabora poziva da se pripremimo za dan, za tjedan, za mjesec, za godinu, za čas svoje smrti.
Naš zadatak je da Mu se predamo i da Mu dopustimo da On bude Gospodin Krist u poslu, u obitelji, u cijelom životu. Tako On dolazi u naš život da nam pomogne nositi križ i tada se događa preobrazba. Križ je drvo uništenja. Kada je na taj križ došla Krv Jaganjčeva, taj se križ slomio, preobrazio i postao mjesto Prijestolja Kristova, Slave, Ljubavi. Eto nam prijestolja Jaganjčeva. Služenje i predanje do smrti. Krist nije došao da bude služen, nego da služi i dadne sve. Dao je život za drugoga. Ako nismo primili prvo mi Ljubav Njegovu, ako nismo od Njega naučili kako trpjeti i što znači sebe dati, kako ćemo mi moći služiti, kako biti otac, majka, vjernik!?
Ali ako se sjedinjujem s Njim, onda to više neće biti u mom životu križ, nego susret s Bogom. Nastaje preobrazba križa i zrtve. Sve ima svoj smisla. Teret tada s Kristom sjedinjen mene preobražava i pomaže mi da slijedim cilj svoga života.Otvorimo svoja vrata Kristu, budimo poslušni Njegovoj Riječi, predajmo se i vjerujmo. Nije dovoljno znati da je Krist Bog, to zna i đavao, te mu to ništa ne koristi. On je svega sebe dao, i on se daje onima koji su sebe do kraja dali njemu. Predajmo se i mi u volju Očevu, ljubimo, slijedimo Njegov put pa će i Njegov Duh biti nad nama, Njegova ljubav i utjeha nad našim domom, djecom djece.
Onima koji ljube Boga sve se okreće na dobro i teret će se preobraziti u blagoslov. Svoje boli, mane, napasti, ponašanje, patnje sjedinimo s Kristom da se preobraze. Umirimo svakodnevno sebi da izraste nešto drugo, otrpimo sebe za drugoga, molimo i blagoslivljajmo one koji nas ne vole, to može samo onaj koji je s Isusom, u Njegovoj Ljubavi. Sve će ovo proći, sva se carstva i unije ustati i pasti, ali će Riječ Božja ostati vječna, za sva vremena. Oni koji povjeruju poput Abrahama imat će križ na zamaljskom putu, ali po vjeri i blagoslov za sebe, svoju obitelj i svoju djecu, naglasio je fra Dario.
Tekst: Ines Križan
Foto: RuG / Ivan Krželj
