DUHOVI – Duh Sveti posvećuje naše duše i spašava ih

 

Blagdan je Duhova. Jedan od najvećih blagdana koje slavimo. Spominjemo se trenutka kada je Duh Božji ispunio prvu malu Kristovu zajednicu. Ali to je i naš blagdan, jer su Duhovi “rođendan” Crkve, čiji smo i mi članovi.

Duh Sveti je zagrlio našu dušu na sv. krštenju, u njoj se nastanio i uvijek je u njoj dok ga teškim grijehom ne potjeramo. Duh ostvaruje stalnu Kristovu prisutnost u njegovoj zajednici. Njegovim poticajem dublje poniremo u riječ Sv. pisma, a njegovom snagom svijetu želimo prenijeti Kristovo spasenje. Ne zaboravimo, nije dosta da Bog bude nad nama i s nama, nego upravo u nama, – to je Duh Sveti.

Božanski Spasitelj Isus prije svoga odlaska u nebo obećao je svojim učenicima da će im poslati drugoga Učitelja, Tješitelja, Branitelja, dakle Duha Svetoga, koji će ostati s njima i s njihovim nasljednicima do svršetka svijeta.

Na Duhove, dok su učenici bili zajedno okupljeni u jednoj zatvorenoj dvorani strahujući od Židova, sišao je na njih Duh Sveti u prilici ognjenih jezika. To je Duh utjehe i istine, koji je preobrazio pameti i srca učenika, te se svi napuniše mudrošću i postaše učitelji naroda.

Primivši Duha Svetoga, postali su sasvim drugi ljudi, neustrašivi, mudri i savjesni u ispovije-danju vjere Kristove. Čim su primili Duha Svetoga, počeli su neustrašivo propovijedati Isusa Krista. Oni koji su se prije bojali na svom materinjskom jeziku govoriti o Kristu, počeli su ga sada propovijedati na stranim jezicima. I na njihove riječi obraćali su se mnogi Židovi i pogani na kršćansku vjeru.

A na sve te koji su slušali riječ Božju silazio je Duh Sveti sa svojim svetim milostima, učvršćivao ih je i krijepio u vjeri krepostima. Njihovo srce, koje je prije bilo puno straha, sad se ljubavlju rasplamsalo prema Bogu nadvladavajući moć tjelesnog straha. Oni koji su se prije iz straha skrivali pred protivnicima, sada se uzdigoše visoko nad njima božanskom snagom i krjepošću.

Blagdan Duha Svetoga je rođendan Crkve, jer je ona tada oživjela, počela djelovati i raditi, propovijedati i spašavati duše. Obični galilejski ribari postali su neumorni apostoli. Prate ih čudesni znakovi: govore tuđim jezicima, ozdravljaju bolesnici, pomažu obraćaju mnogih… Oni se ne plaše šiba, prezira, tamnice, lanaca, pa ni same smrti. Imaju samo jednu žarku želju: slaviti Boga i spašavati duše.

Duh Sveti objavljuje nam se u svetom evanđelju pod trima raznim znakovima: pod prilikom oblaka kod Isusova probraženja na gori Taboru, zatim pod prilikom golubice kod Isusova krštenja na rijeci Jordanu, i konačno pod prilikom ognja u Cenakulu gdje su apostoli s Blaženom Djevicom Marijom zajednički molili. Prvi znak, oblak pun vode, predstavlja nam Duha Svetoga koga primamo u vodi svetoga krštenja. Drugi znak, bijela golubica, uči nas da će Duh Sveti ostati u nama jedino ako naša duša sačuva čistoću i nevinost primljenu na krštenju i ne okalja se smrtnim grijehom. Treći znak, vatra, uči nas da se Duh Sveti, ako smo ga po grijehu istjerali iz svoje duše, može k nama vratiti jedino po vatri pokajanja i po vatri žarke ljubavi Božje, koja će uroditi skru-šenom i iskrenom ispovijeđu svih naših grijeha. Spasenja duše nema nikome bez Spasitelja Isusa Krista i Utješitelja Duha Svetoga. Istina je da Duh Sveti svakome od nas daje posebnu milost, koja je dostatna za spasnje. Ali treba da i mi u tom sudjelujemo. Duh Sveti djeluje u nama, ali ne protiv naše volje. Strašno bi se prevario tko bi mislio da će ga milost Božja spasiti i bez njegovog sudjelovanja i protiv njegove volje. I na svakoga od nas sišao je Duh Sveti, kad je naša duša prvi put čula riječ Božju.

 

Duhovi neprestano traju. Svi trebamo istine, snage i utjehe Duha Svetoga. Potrebna nam je milost kako bismo došli do Boga. Mi putujemo u vječnost do svoje konačne sreće i mira – Duh Sveti osvjetljuje nam put; treba nam Božje istine; ako iskreno otvorimo oči, uho i srce, “napomenut će” nam je Duh Sveti. Budući da smo manje-više svi slabi i grješni, ne znamo je ni naći ni čuvati, potrebna nam je snaga, ustrajnost i jakost koju nam osigurava Duh Sveti.

Svi smo manje-više patnici, snalaze nas razne poteškoće, u nevolji smo, utješiti nas može jedino sam Bog – snagom svoga Duha Tješitelj. Da bi nam olakšao život, Gospodin šalje nama i svojoj Crkvi Duha Tješitelja, Duha radosti i mira, Duha istine i snage.

Upravo Duh Sveti donosi mir i radost, utjehu i životnu sreću. On ujedinjuje osobe i pomaže u opraštanju i stvaranju novoga ozračja među ljudima. Zato su ljubav, praštanje i pomirenje preduvjeti kako da bi Duh Sveti mogao ispuniti naše srce kako bismo ga mogli svjedočiti i prenositi drugima.

Djelovanje Duha je očito i u crkvi. Duh Sveti ju posvećuje milošću, krjepostima i svojim darovima. I ona baš po Duhu posjeduje sigurnu istinu, jamstvo neprevarljivosti.
Duh Sveti djeluje i u nama. Svjesni smo slabosti svoje volje i Kristovih riječi: “Bez mene ne možete ništa učiniti” (Iv 15,5) i riječi Sv. Pavla: “Sve mogu u onome koji mi daje snagu” (Fil 4,13).

Duh Sveti nam je poslan prije svega zato da dovede u red naš odnos prema Bogu i prema svijetu. Duh Sveti prosvjetljuje naš razum darom mudrosti da spoznajemo svrhu života; darom razuma da shvaćamo vjerske istine; darom znanja da druge poučavamo; darom savjeta da uklanjamo sumnje.

Duh Sveti jača našu volju darom jakosti da izdržimo u napastima i poteškoćama; darom pobožnosti da budemo poslušni Bogu; darom straha Božjega kako bi ljubili Boga i nikada ga ne uvrijedili.

Oživljavajmo češće vjeru u Duha Svetoga, treću osobu Presvetoga Trojstva. Budimo u sebi svijest o njegovoj ljubavi prema nama i o njegovoj prisutnosti u našoj duši. Odatle će se buditi u nama ljubav i zahvalnost prema njemu, želja da s njim razgovaramo da od njega molimo pomoć našem razumu, našoj krhkoj volji i našem hladnom srcu.

Zato prisluškujmo njegova nadahnuća i odazivajmo se njegovim poticajima. Sama činjenica da smo primili krštenje i potvrdu neće nas posvetiti. Potrebna je naša suradnja po ustrajnoj volji da činimo dobro i da se borimo protiv grijeha.

Duše Sveti, svojim svjetlom obasjaj svoju Crkvu!
Obasjaj sve nas u ovim danima kušnja, nesigurnosti i nejasnih težnja. Obasjaj svojim svjetlom one koji ponizno traže istinu da se u njoj sretno smire. Prosvijetli nam pamet da nikada ne bi zamijenili istinu zabludom, dobro zlim. Oslobađaj nas nesporazuma.
Jačaj nas da ne smalakšemo pod udarcima života, čuvaj nas od napasti, pomozi nam svladati strasti i strpljivo podnijeti nepravde.
Daj da ostanemo čvrsti u vjeri, da ljubimo one koji nas ljube i one koji nas ne vole.
Tješitelju ubogih svoju utjehu podijeli svima koji trpe. Neka Tvoja utjeha unese svjetla u srca i duše koje guši tama očaja i boli.
“Mekšaj naše ćudi kamene, zagrij grudi ledene, ne daj nama putem zlim. Daj nam krjepost zaslužnu i smrt lijepu blaženu, daj vjekovit svima raj!” Amen.

 

U glavnom gradu Italije u Rimu postoji već odavno jedna vrlo poznata velika bolnica, koja je posebno posvećena Duhu Svetom. U toj glasovitoj bolnici svećenik Vinko Palotti vršio je službu ispovjednika. Kad god bi pošao k bolesnicima, usput bi kupio jedan omot kolača slatkiša. Čim je došao na vrata bolnice, već su ga čekali bolesnici s jednom strašnom viješću da mora k jednom bolesniku doći koji ne može otvoriti usta a da ne saspe iz njih najstrašnije psovke. Čim je sveti Vinko stupio do kreveta toga nesretnika, već je grešnik otvorio usta da izvali strašnu psovku. Ali je sveti Vinko pun Duha Svetoga već imao u rukama spremno sredstvo protiv toga i ubacio je bolesniku u usta komad slatkiša, što ga je bio kupio. Opet su se otvorila pogana usta na psovku, te je opet slatkiš uletio u usta. I tako se to ponovilo nekoliko puta, a u međuvremenu je blagi i mili poput goluba sveti Vinko uspio prišapnuti koju dobru riječ bolesni-ku, koji se tada promijenio, te se konačno sav potpuno raskajan u suzama od srca pokajao za sve svoje grijehe i skrušeno se ispovjedio, zatim je iste večeri umro pomiren s dragim Bogom. Nije se dakle bez razloga Duh Sveti pojavio u slici goluba, jer on čini ljude dobroćudnima, da mogu ganuti i najtvrđa srca i pridobiti ih za Boga.

Potresni susret sveca i opakoga čovjeka

Dok je jednom u crkvi ispovijedao, Sveti Franjo Jeronimski, nenadano se podiže iz ispov-jedaonice i potrča na ulicu. Tu stade pred nekog nepoznata čovjeka, koji se nekamo žurio.

Svetac ga zaustavi te ga upita: kamo ideš prijatelju? Idem za svojim poslom, odvrati ljutito stranac, i što se to tebe tiče. Nisi točno kazao reče mu svetac, reci pravo kamo ideš?

Tada ovaj čovjek poće ružiti i vrijeđati sveca, ali se on ni malo ne smete, nego odvažno reče: ‘Prijatelju, znam kamo ideš, zato sam i došao da ti zapriječim put. Ti nosiš sa sobom potajno oružje i ideš u ono mjesto da ubiješ jednoga svog protivnika s kojim si se zavadio. Eto, ti si pripravan da njegovu i svoju dušu upropastiš’,’

Začudi se putnik, odakle to svetac znade. Ta o tome nitko do sada ništa nije znao. Uvidje i upozna tada neku višu silu, koja ga potrese do dna duše. I odmah priznade svoju grješnu namjeru i obrati se.

Namjesto da otiđe s oružjem i da ubije svoga neprijatelja, baci oružje i skrene u crkvu, klekne pred svetoga Franju Jeronimskoga i skrušeno ispovjedi sve svoje grijehe koje je poči-nio kroz cijeli svoj dosadašnji život.

Od tada je živio pravim kršćanskim životom služeći mnogima za primjer. Eto, što je sve u stanju učiniti žarka molitva jednoga upornog sveca. Častimo ih i molimo da nam budu zago-vornici kod Boga.

Zaista vam kažem, tko sluša moju riječ
i vjeruje onomu koji me posla, ima
život vječni. On ne dolazi na sud
već je prešao iz smrti u život.“
(Iv 5, 24)