.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

whatdo„Što nam je dakle činiti?“ Ovo je dramatično pitanje. Pitanje koje bi trebali svi postavljati. Iz dana u dan. Pitati za savjet. Što nam je činiti. Što nam je činiti kako bi se promijenili? Kako bi se promijenili na bolje? Onoga trenutka kada postavimo takvo pitanje onda je to znak da je Bog u našoj blizini. Da smo mu otvorili prostor u svojoj nutrini.

Odgovor na ovo pitanje je nevjerojatno precizan.

 

Savjet je jasan da jasniji biti ne može. Čujemo ga danas iz usta Ivana Krstitelja.
“Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema.
U koga ima hrane, neka učini isto tako.”
“Ne utjerujte više nego što vam je određeno.”
“Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte i budite zadovoljni svojom plaćom.”
Kad god se Duh Sveti prihvati posla na nama, pa makar to bilo na samo nekoliko trenutaka, mi počnemo postavljati to pitanje: „Što mi je činiti?“
Bog se zna u nama pokrenuti u jednoj sekundi filmskog kadra, u jednoj rečenici neke knjige, u nevjerojatno kratkom razgovoru dok stojimo u redu za kruh i kada se tako nešto zbude, mi pitamo: „Što mi je činiti?“
Priča mi prijatelj o susretu župljana nakon mise u jednoj crkvi u SAD. Tamo je običaj donijeti kolače i uz kavu poslije službe Božje ostati neko vrijeme u društvu drugih vjernika. Mi se obično razbježimo doma. Valjda nam se žuri gledati TV?
I razgovor se je poveo o Božiću koji se je dobro primakao. Ljudi su počeli pametovati kao što to obično i čine. Grintali su: „Božić stoji puno novaca.“, „Ajme kad nam računi navale u siječnju.“, „Sve se je svelo na goli šoping.“, „A zašto Božićni duh darežljivosti ne bismo mogli imati tijekom čitave godine, a ne nekoliko dana u prosincu?“ i slično tomu.
Na sva ova mudrovanja jedan od prisutnih predloži: „Putovanje od tisuću milja počinje prvim korakom.“ I kao nekim čudom razgovor se dramatično okrene i ljudi počnu razgovarati o tom prvom koraku prema povećanoj velikodušnosti.
Jedan je počeo pričati priču kako vodi brigu o svojoj ostarjeloj baki.
Drugi je govorio o tome kako radi s mladima koji imaju problema, a treći spomene svoju brigu za hendikepirane o kojima se brine već godinama.
Konačno netko pogleda prema starome Floydu, dobrom starom Floydu, u srednjim osamdesetim, koji je nosio žarko crvenu kravatu, koji je koristio štap za hodanje i koji je imao lice malo iskrivljeno od laganog moždanog udara.
Jedan među nazočnima upita: „Pričaj nam svoju priču, Floyd.“ I Floyd mirno reče: „Moja supruga i ja u braku smo preko 60 godina. Nismo mogli imati djece, pa smo odgojili 72 usvojene djece.“
Tišina.
Muk.
I onda se je čudo dogodilo.
Svi nazočni su počeli pljeskati i pljeskati i pljeskati. U jednom trenutku, u jednoj minuti, u jednom dijeliću vremena, Bog se je ušetao u srca nas prisutnih.
Mi smo pljeskali i osmjehivali se Floydu i u sebi smo mislili:
„Što ja mogu učiniti … da bih bio više kao Floyd?“
„Što ja mogu učiniti … da bih bio velikodušniji?“
„Što ja mogu učiniti … da naučim davati kao što Floyd daje?“
I dok je Floyd pričao svoju priču o 72 usvojene djece mi smo svi slušali tiho kao crkveni miševi. Dok je on govorio mi smo sami sebe propitkivali:
„Božić dolazi. Što mi je činiti … kako bih se promijenio? Kako bih bio darežljiviji? Kako bih bio više nalik Floydu?“
To su bila pitanja koja smo sebi postavljali te Adventske nedjelje.
Kada mi postavljamo takva pitanja Bog postaje jako konkretan.
Bog nabraja specifična djela i postupke.
Bog onima koji su dobro odjeveni kaže: „Ako imate dva kaputa, jednoga dajte. Ako je vaš hladnjak pun hrane, pola dajte gladnima. Ako imate dva pokrivača, jednog dajte onima kojima je noću hladno. Ako ste poslovan čovjek, prestanite varati.“
Drugim riječima, Božja Riječ, kroz Ivana Krstitelja, istinskog proroka, postaje jako konkretna. Uvijek je tako s Bogom. Bog uvijek kada su naši životi u pitanju postaje specifičan i konkretan.
Kada su Ivana pitali za savjet kako živjeti bolje živote, Ivan je uvijek imao za njih pravi odgovor. Ohrabrivao ih je na darežljivost, poštenje, pravednost. U biti Ivan je ljudima govorio, savjetovao ih je, neka budu pošteni, dobri, neka govore istinu i neka dijele među sobom ono što imaju.
Tko zna što su oni mislili da će im Ivan na njihovo pitanje odgovoriti?
Možda su očekivali neke teške zadaće, spektakularne zahtjeve?
Ali ne, Ivan je davao jako jednostavne savjete.
Sjećate li se Roberta Fulghuma i njegove knjige „Sve što treba da znam naučio sam još u vrtiću“? Jednostavna mala knjiga, skoro pa banalna, na prvi pogled. Ipak se je dobro prodavala, jer je isticala jednu jako bitnu stvar: ako uspijemo živjeti svoj život odraslih na temelju vrlina koje smo naučili kao djeca i kojih smo se držali kao djeca, a to su ljubaznost i međusobno dijeljenje, svijet će biti bolje mjesto.
Ista je stvar s Ivanom Krstiteljem.
Ljudi su od njega očekivali da im podari gradivo pomoću kojeg će diplomirati iz duhovnosti, a umjesto toga Ivan ih je odveo u „duhovni vrtić“.
Odveo ih je u osnovnu školu duhovnosti.
Vratio ih je na početak.
Teško je dokučiti, s našeg današnjeg aspekta, zašto je to Ivan učinio, jer danas je trend, kada je Božić u pitanju, govoriti o ovozemaljskoj sreći, o darivanju koje je malo obilatije nego ono tijekom ostatka godine, o nešto malo povećane međusobne tolerancije i ljubaznosti i to je to.
Ali mi jako dobro znamo da to nije bit ni Adventa ni Božjeg utjelovljenja. Ivanovi savjeti potvrđuju to mišljenje.
Ali zašto je Ivan bio tako jednostavan?
U pripremi puta za Kristov dolazak zar nije mogao biti barem malo kompleksniji? Pa i mi smo, pošteno govoreći, od jednog takvog silnog proroka očekivali ipak neke drugačije savjete.
I što je to što bi nas zadovoljilo?
Je li to možda savjet kako pokrenuti političku revoluciju?
Je li Ivan mogao savjetovati ljudima neka se prihvate velikih humanitarnih projekata?
Neka rješavaju velike društveno-ekonomske probleme?
A što bismo mi savjetovali da smo na njegovom mjestu?
Ili je sve ono što je Ivan savjetovao bilo na mjestu?
„I mnogim je drugim pobudama Ivan narodu navješćivao evanđelje.“
(Luka 3,18)
Ivan je, kako kaže evanđelist Luka narodu navješćivao evanđelje – radosnu vijest. Meni tu nešto nije jasno. Ako pročitamo tekst evanđelja po Luki koji prethodi današnjem čitanju, onda nalazimo Ivana u čijoj blizini bi rijetki voljeli se naći.
„Govoraše dakle mnoštvu koje je dolazilo da se krsti: “Leglo gujinje! Tko vas samo upozori da bježite od skore srdžbe? Donosite dakle plodove dostojne obraćenja.“ – „Već je sjekira položena na korijen stablima: svako dakle stablo koje ne donosi dobra roda siječe se i u oganj baca.”
Ovo je poprilično brutalna poruka ali ona ljudima otvara oči i oni se počinju pitati: “Što nam je dakle činiti?”
I gle Ivan sada u potpunosti mijenja svoj stil izražavanja. Postaje mirni savjetodavac, ohrabruje ih na velikodušnost, na dijeljenje, na pridržavanje uz pravila, a sve bi se to moglo svesti na jedno: „Budite dobri!“
Međutim prije nego što ovo čitanje završi Ivan se vraća na staru retoriku, na tvrd i apokaliptičan jezik i govori im o onome koji dolazi: „Zato im Ivan svima reče: “Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. 17U ruci mu vijača da pročisti gumno svoje i sabere žito u žitnicu svoju, a pljevu će spaliti ognjem neugasivim.”
I Luka sve ovo naziva „propovijedanjem radosne vijesti“?
Ako su ovo „radosne vijesti“ kako onda izgledaju one „žalosne“?
Rijetki su danas svećenici kojima je Ivan uzor. Današnja obraćanja vjernicima su uglavnom općenita, nema tu dramatike, nema „teških tema“, jer ako ljudima govoriš u lice grubu i tešku istinu onda ne će dolaziti u crkvu. I nastoji se puno ne prijetiti prstom radi svih gadarija koje se oko nas svakodnevno zbivaju, jer ne treba baš ljude optuživati, mogli bi se naći izravno prozvani.
Ivan ruši sva ta, nazovimo ih, pravila. On grdi ljude, ali im onda govori da je lijek za to biti dobar, slijediti zakone, biti velikodušan. I Ivan daje izravne savjete. Konkretne.
Ali čim im je rekao i čim ih je posavjetovao odmah je počeo prijetiti prstom.
I sada Luka govori da Ivan na obalama Jordana propovijeda „radosnu vijest“ da dakle „evangelizira“ ljude?
Je li to dobra evangelizacija?
Je li to „radosna vijest“?
Meni se čini da nama upravo toga danas nedostaje.
I da nam baš takva evangelizacija i treba.
Jer sada će o Božiću mnogi pohrliti u naše crkve. Čitave obitelji konačno će zajedno dolaziti na svetu misu. Božićno je vrijeme. Lipo se piva. Ima bor. Jaslice. Svićice. A vidiš neke poznanike i onako samo za Božić, pa nije loše susresti se s poznatima. Nije loše ni pokazati novi kaput. Bundu. Čizme. Auto.
I kako sada sve te što ispune naše crkve dočekati u Ivanovom stilu?
Ako se prestraše mogli bi i o Božiću ne dolaziti u crkvu. Ljudi vole crkve gdje ih se ne upozorava na njihove loše strane, gdje se ne podiže glas s oltara, gdje se ne upire previše prstom u grijeh. Takve crkve su na cijeni. I ako još ima blizu veliki parking.
I bilo bi dobro da se takve ovce iz kršćanskog stada, koje su rijetko u crkvi, vrate u crkvu, što češće. Ali želimo li mi da se oni vrate zato što „svećenik lipo propovida“, „zato što zbor lipo piva“, „zato šta se crkva grije“, „zato šta je parking blizu i velik’ je“?
Ili mi želimo da se oni vrate, jer su željni spasenja svoje duše i pomirbe sa svojim Bogom?
Čitam jednu zgodu o jednom sprovodu. Umro naglo jedan mlad čovjek u jednom malom mjestu. Na sprovodu se okupilo čitavo mjesto, a došli su i neki rođaci iz grada na sprovod. I priča kasnije jedan od tih „gradskih rođaka“ kako je pokop bio za njega nešto nedoživljeno. Svećenik je započeo govoriti nad grobom, mahao je rukama i naprosto grmio, a između ostalog je rekao: „Kasno je za našeg brata! On je možda želio učiniti i ovo i ono u svojem životu, ali sada je to prekasno za njega! On je mrtav! Gotovo je! Možda je želio izravnati svoju životnu stazu ali on to sada ne može! Gotovo je! Ali nije prekasno za vas! Ljudi umiru svakog dana, pa zašto onda čekati? Učinite svoj život smislenim, probudite se i dođite k Isusu – sada!“
I priča taj svjedok, taj „gradski rođak“ pokojnoga, kako su on i njegova supruga, vozeći se sa sprovoda kući komentirali tog svećenika.
„Bilo je to nešto najgore što sam ikada čuo. Možeš li zamisliti kako je bilo ožalošćenoj obitelji?“ zapita on svoju suprugu. „Nikada nisam čuo nešto tako manipulirajuće, tako jeftino i neprikladno. Tako se ne govori nad grobom.“ Njegova supruga se složi. „Da bilo je manipulirajuće, da bilo je jeftino, da bilo je, ali najgore od svega je bilo to da je sve što je rekao bilo istinito.”
Konačno bi morali jednom shvatiti običnu i za nas možda pomalo grubu istinu – sve što činimo u svojem životu kako bi nam bilo bolje – ne funkcionira. To ne će popraviti ono što je slomljeno. Nije bit u našim milodarima, u našem odgoju djece, o našim dobrim djelima, u našim borovima i jaslicama, u blagdanskim pismicama.
Bit je u pokajanju.
Bit je u suočavanju s grubom istinom da ono što je slomljeno na ovome svijetu zahtjeva užasno velike napore da se popravi. I da to nikako ne možemo popraviti sami. Nikako i nikada.
I ako to dokažemo ljudima, ako im kažemo istinu i samo istinu, poglavito sada u Adventu i o Božiću, ako ih suočimo sa tom i takvom istinom – možda uprkos svemu oni se vrate u crkvu i naredne nedjelje. Jer ako se vrate onda su se vratili iz pravog razloga.
Jer tada će i oni zavapiti: “Što nam je dakle činiti?”
A onda im treba reći što je sve za njih učinjeno. Da je onaj kojemu je Ivan pripravio put, tu među nama i da je sve za nas i za njih napravio. Da je Krist došao i otkupio nas.
Ako tako postupimo onda možemo uistinu reći, kao i evanđelist Luka, da je Ivan Krstitelj ljudima donosio „radosne vijesti“.

 


Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentari

Komentari