Draga braćo i sestre, dobar dan!
U ono vrijeme, približavajući se gradu Jerihonu, Isus učini učini čudo ozdravivši slijepca koji je prosio pokraj puta (usp. Lk 18,35-43). Danas želimo otkriti značenje ovoga znaka jer se izravno tiče i nas (samih). Evanđelist Luka kaže da je slijepac sjedio kraj puta i prosio (r. 35). Slijepac, u ona vremena – pa sve donedavno – nije mogao doli živjeti od milostinje. Lik ovog slijepca predstavlja tolike osobe – koje se i danas – nalaze na marginama (na rubu) zbog ovog ili onog tjelesnog ili drugog nedostatka. Odijeljen je od mnoštva i sjedi, dok narod prolazi za svojim poslom; u svojim problemima i tolikim stvarima. Put koji može biti mjestom susreta, za njega je mjesto osamljenosti. Toliko mnoštvo prolazi, a on je usamljen.
Prizor marginaliziranog čovjeka je žalostan, posebno na dnu sjajnog grada Jerihona, sjajne i bujne pustinjske oaze. Znamo da se upravo tu Izraelski narod zaustavio na kraju svog dugogodišnjeg izlaska iz Egipta: taj grad predstavlja ulazna vrata u obećanu zemlju. Sjetimo se riječi koje je Mojsije tada izrekao: Nađe li se kod tebe kakav siromah, netko od tvoje braće u kojem god gradu u zemlji što ti je Jahve, Bog tvoj, dadne, ne budi tvrda srca niti zatvaraj svoje ruke prema svome siromašnome bratu. Kako siromaha nikad neće nestati iz zemlje, zapovijedam ti: širom otvaraj svoju ruku svome bratu, svome siromahu i potrebitu u zemlji svojoj.« (usp. Pnz 15,7.11). Velika je suprotnost između preporuke Božjega zakona i situacije koju opisuje Evanđelje: dok slijepac, dozivajući Isusa više, narod ga kori da šuti, kao da nema pravo govoriti. Nemaju smilovanja prema njemu – čak im je i neugodno zbog njegova vikanja. Koliko puta vidimo tolike ljude po ulici – ljude u potrebi i bolesne; koji su gladni – i osjetimo nelagodu. Koliko puta kad se nađemo pred tolikim izbjeglicama i osjetimo nelagodu?
To je iskušenje koje svi imamo. Svi, pa i ja! I zbog toga nas Božja riječ kori i podsjeća da nezainteresiranost i neprijateljstvo (nas) čine slijepima i gluhima; priječe nam da u njima vidimo Gospodina.
Nezainteresiranost i neprijateljstvo. Katkada kad ova nezainteresiranost i neprijateljstvo postanu agresija i uvreda: „Ma, makni sve ove…“; „idi na neko drugo mjesto!“. Ta agresija je ono što je činio narod dok je slijepac vikao: „Ti se makni, odlazi; ma prestani pričati; ne viči…“.
Uočimo zanimljivu naročitost. Evanđelist kaže kako je netko od naroda slijepcu objasnio razlog tolikoga mnoštva naroda govoreći: Isus Nazarećanin prolazi! (r. 37). Isusovo prolaženje je naznačeno istim glagolom kojim se u Knjizi izlaska govori o Anđelu zatorniku koji Izraelce izbavlja iz Zemlje egipatske (usp. Izl 12,23). To je pashalni «prijelaz», početak oslobođenja: kad Isus prolazi, uvijek je tu oslobođenje i spasenje! Slijepcu je to kao navještenje njegove Pashe. Ne dopustivši da ga zastraše, slijepac više puta doziva Isusa, priznajući ga Sinom Davidovim, očekivanog Mesiju koji bi, prema proroku Izaiji, slijepima otvorio oči (usp. Iz 35,5). Za razliku od mnoštva, taj slijepac vidi očima vjere. Zahvaljujući njoj (vjeri) njegova je molba ima veliku učinkovitost. Ustvari, čuvši ga, Isus se zaustavi i zapovjedi da ga dovedu k njemu (r. 40).
Čineći tako, Isus slijepca diže s ruba puta i postavlja ga u središte pozornosti svojih učenika i mnoštva. Promislimo i mi: kad smo se nalazili u ružnim situacijama; ili čak u stanju grijeha, da je upravo Isus taj koji nas uzima za ruku kako bi nas sklonio s ruba puta i darovao nam spasenje.
Ostvaruje se tako dvostruki prolaz. Prvo: narod je slijepcu navijestio dobru (radosnu) vijest, ali s njime (zapravo) nije htio imati ništa; Isus sada svima priziva u pamet da naviještanje radosne vijesti uključuje da se s ruba svoga puta, onoga tko je bio isključen, stavi u središte. Drugo: u svoje vrijeme, slijepac nije vidio, ali mu je put spasenja prokrčila njegova vjera i on se našao posred svih onih koji su (sišli) došli vidjeti Isusa. Braćo i sestre, Gospodinov prolaz je susret milosrđa koji sve ujedinjuje i okuplja oko Njega kako bi se moglo raspoznati tko ima potrebu za pomoću i utjehom. I u našem životu Isus prolazi, i kada prolazi, a ja to primijetim, to je poziv da mu se približim; da postanem bolji; bolji kao kršćanin i da ga slijedim.
Isus se obraća slijepcu pitanjem: Što želiš da ti učinim? (r. 41). Ove su Isusove riječi zapanjujuće: Sin Božji sad stoji nasuprot slijepca poput poniznog sluge. On, Isus, Bog, kaže: „Što hoćeš da ti učinim? Kako hoćeš da ti služim“? Bog se učini slugom grješnoga čovjeka. Slijepac Isusu odgovara, ne nazivajući ga više Sinom Davidovim, nego Gospodinom – naslovom koji Crkva od početka pridjeva uskrslom Isusu. Slijepac želi progledati i želja mu je uslišana: Progledaj! Vjera te tvoja spasila (r. 42).
Svoju je vjeru pokazao zazivajući Isusa, želeći ga svakako susresti; i to mu je podarilo spasenje. Zahvaljujući vjeri, sad može vidjeti i – prije svega – osjeća da ga Isus voli. Zbog toga pripovijest (perikopa) završava riječima da ga je slijepac počeo slijediti slaveći Boga (r. 43). Postaje učenikom, Od prosjaka postaje učenik; a to je i naš put. Uvijek smo potrebni spasenja. I svi mi, u sve dane trebamo učiniti taj korak: od prosjaka do učenika. I tako se slijepac zaputio za Gospodinom i postajući dijelom njegove zajednice.
Onaj kojega su ušutkavali, sad naglas svjedoči svoj susret s Isusom iz Nazareta – i to vidjevši – sav je narod slavio Boga (r. 43). Dolazi i drugo čudo: ono što se dogodilo slijepcu, čini te je i narod konačno progledao. Sve prosvjetljuje isto svjetlo, okupljajući ih u molitvi slavljenja. Tako Isus svoje milosrđe širi na sve koje susretne: poziva ih, čini da mu dođu, okuplja ih, ozdravlja ih i prosvjetljuje, stvarajući novi narod koji slavi čudesa Njegove milosrdne ljubavi. Dopustimo i mi da nas Isus pozove i dopustimo mu da nas ozdravi; da nam oprosti i krenimo za njim, slaveći Boga – tako budi!
Izvor: Vatikanski radio
