Don Ivan Stojanović djelovao je u Gani u tri različite misije od 1992. do 2022. Posljednih sedam godina proveo je u Misiji Tatale, na sjeveru Gane, a zbog lošeg zdravstvenog stanja vratio se u domovinu za Uskrs 2022. Postavili smo mu nekoliko pitanja o tome što se događa u misiji te kakvi su planovi za budućnost.

Dok se završava katolička škola u misiji Tatale, kako se osjećaju djeca u nedavno dovršenom vrtiću? Tko brine o njihovom odgoju?
– Vrtić je počeo raditi prije godinu dana. Uglavnom ga pohađaju djeca najsiromašnijih obitelji: siročad, djeca za koju se brinu ostarjele i nemoćne bake, djeca hendikepiranih (jedan slučaj: otac je slijep, a mama ima osakaćenu ruku), djeca iz mnogobrojnih obitelji, a ima i ponešto djece iz obitelji koje se mogu brinuti za njihovo školovanje. U vrtiću je nevjerojatno vesela i radosna radna atmosfera. Uz standardno učenje djeca imaju i drugih aktivnosti, a osobito vole igru, pjesmu i ples. Sestre i osoblje vrtića to im omogućavaju.

Od 1. do 10. veljače 2023. bio sam u radnom posjetu misiji Tatale i posjetili smo vrtić. Djeca su nas oduševila dobrodošlicom, pjesmom i plesom. Već znaju pisati i crtati. Ostao sam iznenađen jer djeca u mnogim školama na području misije Tatale ni nakon završene osnovne škole ne znaju ni čitati ni pisati. Odmah je uočljiva velika razlika ovog i vrtića u državnim školama. U Katoličkom privatnom vrtiću osoblje dolazi na posao na vrijeme, dočekaju djecu, rade puno radno vrijeme s njima i pričekaju roditelje ili nekoga iz obitelji da dođu po djecu. Nažalost, vrtić je udaljen od središta mjesta Tatale oko dva kilometra, a nema puta, rasvjete i drugih potrebnih sadržaja.
Vrtić vode sestre franjevke Marijine Misionarke (FMM) koje su i vlasnice zemljišta gdje se nalaze vrtić i osnovna škola.

Koliko djece pohađa vrtić i od koje dobi?
– Dogovor je bio najviše tridesetero (30) djece po razredu. Ipak, ako netko inzistira sestre im popuste. Djeca se često razbole, ponekad netko ne dođe radi ovog ili onog razloga, a računa se i s tim da će poneko dijete prestati pohađati vrtić jer roditelji ga nekome odvedu, dadnu ili izaberu drugu školu. Trenutno je vrtić popunjen do gornje granice. Dakle, šezdesetero djece.

 

Što kažu njihovi roditelji s obzirom na to da već od vrtićke dobi njihova djeca imaju priliku steći perspektivu za budućnost?
– Vrlo je mali broj roditelja koji tako razmišljaju. Ogromna većina ih gleda kako proći bez troškova i da dijete dobije besplatan ručak. Nažalost, to je tako zbog siromaštva i bijede u kojoj žive. Ima, ali jako mali broj, i onih mudrih ili školovanih roditelja koji cijene znanje pa će rado odabrati vrtić koji vode sestre ponajviše zbog kvalitete odgoja, brige za djecu i pravih vrijednosti. Neki od tih su upravo prilikom našega posjeta govorili o novim generacijama koje će izići iz tog vrtića i osnovne škole. Nadajmo se da će to i biti tako.

Izgradnja škole je pri samom kraju. Koji radovi su još preostali i kad bi prvi učenici mogli sjesti u klupe?
– Prve tri učionice, s uredom i ostavom su pod krovom. Treba još napraviti verandu, strop, vrata i obojati prvi blok osnovne škole. U idućoj akademskoj godini djeca koja su sada u drugoj godini vrtića sjest će u klupe prvog razreda. Općenito je poznato da u Africi, u Gani, pa tako i u misiji Tatale “imaju vremena” pa će prve tri učionice biti spremne do iduće školske godine, iako bi mogle biti spremne već do Uskrsa.

Je li bilo problema s financiranjem izgradnje škole i koje su još potrebe u Vašoj salezijanskoj misiji?
– Zahvaljujući Misijskom uredu Đakovo, koji vode sestra Ignacija i sestra Jelena, nije bilo problema u izgradnji. Istina je da su cijene materijala porasle do neba i to nam je pomrsilo račune, ali nismo odustajali od najboljih materijala, osobito na krovu (krov prvi nastrada u tropskim olujama). Krov smo platili dva do tri puta više u odnosu na prvi proračun, a tu su pripomogla Papinska misijska djela u Republici Hrvatskoj

.Imate li u planu kakav novi projekt?
– Potrebe u misiji Tatale? To je zbilja izazovno pitanje. Ne znam bih li mogao nabrojati sve potrebe. Izdvojit ću neke… Ponajprije trebalo bi dovršiti započete projekte: jednu veliku crkvu, dvije kapelice i u selu Nakparlborle vrtić te osnovnu školu. Kad smo to započeli nisam znao da ću se razboliti i vratiti u domovinu. Još pet sela je molilo za bunare kojih nikad nije dovoljno. U našim filijalama potreba za izgradnjom vrtića i osnovnih škola su ogromne; državu treba biti sramota u kakvim školama djeca borave jer ne znam mogu li uopće učiti u takvim uvjetima. Misiji Tatale treba još više kapelica, a vrlo je potrebna i pomoć najugroženijima – djeci, starijima, bolesnima. Djela ljubavi privlače…
Ipak je najvažnija evangelizacija. Svi ovi projekti, ako ih je i koliko moguće ostvariti, jesu i moraju biti u službi evangelizacije. Misija Tatale treba pomoć jer ako ostane prepuštena sama sebi, neće uspjeti. Nije lako evangelizirati 50 filijala. To je prva evangelizacija, puno obećava. Zamislite samo potrošnju goriva. Potrebna su najmanje dva-tri motora i dva auta. Ako se nastavi evangelizacija našim salezijanskim stilom trebalo bi godišnje oko 100 nogometnih i odbojkaških lopti te brdo slatkiša.
Tu su, dakle, i “stari” i novi projekti. Naši stari su govorili: “Božja providnost ne spava.” Vjerujem u uspjeh evangelizacije u misiji Tatale te da će se s vremenom i ovi projekti ostvariti. Dat će Bog i dobri ljudi da to bude tako!

Kome bi, osim naravno Gospodinu, najviše zahvalili na zaista velikom djelu koje je preko vas salezijanaca u misiji Tatale učinio u protekle dvije godine?
– Ovom prilikom zahvaljujem svima koji su kroz proteklih sedam godina pomagali i još uvijek pomažu misiju Tatale. Da, trebalo bi izdvojiti poneke pojedince kao uzor dobrote, žrtve i darežljivosti: jedna hrvatska obitelj darovala je novac za 4 kapelice (četvrta je još u izgradnji), dvije obitelji zajedno izgradile su crkvu, jedna Hrvatska katolička misija u Njemačkoj izgradila je crkvu, dva bunara i te ima više od 400 kumova i kuma koji pomažu u školovanju djece s po 100 eura godišnje. Druga hrvatska obitelj darovala je izgradnju jedne kapelice, preko Misijske središnjice u Sarajevu katolički školski centri u BiH i pojedinci su darovali nekoliko bunara, a iseljeni Uzdoljani i njihovi prijatelji iz Innsbrucka darovali su kapelicu i bunar. Još je puno pojedinaca i župa pomogli su u evangelizaciju misije Tatale na različite načine.
Moram spomenuti i naše volontere iz Hrvatske koji su oni svojom prisutnošću, ljubavlju i angažiranošću pomogli u evangelizaciji i izgradnji misije Tatale. Osobito su brinuli za bunare, bolesne i kapelice, a velika je pomoć i Papinska misijska djela Bosne i Hercegovine te Hrvatske.
Što se tiče privatnog katoličkoga vrtića i osnovne škole, gotovo sva zasluga ide Misijskom uredu Đakovačko-osječke nadbiskupije i sestri Ignaciji Ribinski. Bez njih ne bih se usudio upustiti u ovaj projekt jer su svim u srcem stali uz nas i u relativno kratkom roku sve je stavljeno u funkciju. Kad je zatrebalo, i drugi su priskočili u pomoć.
Na kraju, hvala svima i vjerujem da će vam Gospodin uzvratiti stostruko. U konačnici, sve je to Božje djelo, a mi instrumenti u Njegovim rukama.
Dragi prijatelji misija, nastavimo pomagati Misiju Tatale. Neka se Bog proslavi u plemenima Basare i Konkomba!
Vaš, don Ivan

I Vi možete pomoći djeci u misijama. Više informacija možete pronaći na stranicama Misijskog centra Đakovačko-osječke nadbiskupije gdje se može donirati i za krunice s relikvijom sv. Padre Pija