Četvrta uskrsna nedjelja je nedjelja Dobroga Pastira. Ujedno je to svjetski dan molitve za duhovna zvanja: svećenička i redovnička. Našim dušama trebaju sveti biskupi, svećenici, redovnici i redovnice. Isus se uvijek služio slikama iz života da bi nam pokazao tko je On i kakav je naš nebeski Otac. Služi se slikama iz života zato što svatko to može lako shvatiti i razumjeti isto tako i upamtiti. Poznata nam uloga dobroga i pravog pastira. Pravi pastir živi za svoje stado, brižno se brine za ovce kao za kućnu čeljad, brani ih od zvijeri i lopova, katkada uz cijenu života.

Zato Krist reče da je on takav pastir, pastir – čuvar čovječanstva što „daje život svoj za nas”. Isus sam kaže: „Ovce moje slušaju glas moj… Ja im dajem život vječni te neće pro-pasti nikada“ (Iv 10,27-28). Isus je umro doista za nas na križu, prolivši svoju predragocjenu krv, da dadne Bogu zadovoljštinu za naše grijehe i tako nas otkupi i čudesno spasi. Treći dan je uskrsnuo i on više ne umire nego živi vječno.

Danas je ovdje s nama u tišini srca ponavlja svoje riječi svakome od nas koga zove u slu-žbu svoje riječi i svoga križa, svećeničkim i redovničkim dušama: „Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas!” „Ja sam pastir dobri. Dobri pastir dariva život svoj za svoje ljubljene!” Isus je prvi i vrhovni svećenik – dobri i milosrdni Pastir naših duša, naš spas i život. On je jedini koji nam osigurava vječni život. Potrebno je poslušati njegov glas, odlučiti se za njega, predati mu se potpuno i posve i slijediti ga, noseći strpljivo svoj križ.

Isus kaže: Ja poznajem svoje i moji poznaju mene. Moji slušaju moj glas. Je li to tako? Slušamo li stvarno Isusov glas? Može li se poznati na našem životu da poznajemo glas Isusa Krista. Sveti Ivan napisa: „Tko tvrdi: Poznajem ga, a ne vrši njegovih zapovijedi, lažac je!” Tko ga uistinu poznaje, sluša njegov glas, taj vrši zapovijedi od prve do desete, nosi križ svoga života i kad je težak…

Svećeničko i redovničko zvanje posebna je milost Božja. Božji dar kojim Bog nekoga poziva da čitav svoj život posveti njemu i braći i sestrama. Bog svoj poziv pojedinoj duši priopćuje na različite načine i daje za to potrebne milosti i darove… Možemo reći da je svako zvanje na svoj način lijepo, dobro i korisno, ali od svega najuz-višenije je služiti Kristu, braći i sestrama.

Stvarno ne može biti ništa uzvišenije i veće u ovoj suznoj dolini nego nastavljati djelo za koje je Krist umro na križu: krijepiti njegovim svetim sakramentima umorne i opterećene i voditi ih k luci vječnoga spasenja.

Isus kaže: „Žetva je velika, a poslenika je malo. Zato molite gospodara žetve da pošalje radnike u svoju žetvu!”
Malo je toga što nam Isus rekao da se molimo. Evo rekao je izričito da molimo zato da Gospodin pošalje svojoj Crkvi duhovnih radnika. 

Svijet je pun grijeha, sebičnosti, mržnje – treba svećenike, svjedoke jednoga boljeg svijeta, Božjega svijeta, svjedoke križa i uskrsnuća, Božje ljubavi i nesebičnosti. Križ i Kalvarija ne smiju biti zaboravljeni, Raspeti i Uskrsnuli ne smije umrijeti u srcima ljudi.

Svećenik je pozvan i da nas riječima i životom sjeća na njega i podsjeća na dužnost da ostanemo uz njega. Naša konačna sreća je tu. Mi trebamo svećenike, makar ih svijet pop-ljuvao i raspinjao, makar ponekad bili slabi i grješni, što ne bi smjeli biti. Oni nas trebaju podsjećati na popljuvanoga i raspetoga Krista. Danas je ta potreba veća nego ikada jer mnogi zaboraviše Krista.

Zašto je došlo do krize duhovnih zvanja? Zato što nema spremnosti na žrtvu. Budući da je duhovno zvanje najviše, najuzvišenije i najblaženije, posve je razumljivo da je u isti mah najugroženije i najteže. Nijedno zvanje nije bez poteškoća…

Zato Isus kaže: Molite gospodara žetve… Svijetu, Crkvi, nama potrebni su svećenici, ljudi križa i žrtve. Zato ih moramo izmoliti, naše majke roditi, odgojiti… Briga za zvanja je briga svih nas: Crkve, obitelji i svakoga pojedinca. Vječna je istina da svete obitelji daju svetu djecu, odgajaju svećenike. Gospa nam je rekla: Svaka obitelj mora moliti obiteljsku molitvu, čitati Sv. pismo i slaviti svetu Misu.

Što se traži da bi netko izabrao duhovno zvanje? Traži se sve ono što je potrebno za neko drugo zvanje: tjelesna i duhovna sposobnost, želja, volja i spremnost biti svećenikom, redovnikom, časnom sestrom. Tko posjeduje te Božje darove, pozvan je biti posrednikom između Boga i ljudi. On je pozvan služiti Bogu i ljudima.

Bogu hvala ima i danas onih koji su poslušali Isusov glas i odazvali se nasljedovati ga. Mladi prijatelju, odvaži se i odazovi se ovome uzvišenom pozivu. Nećeš se pokajati. Jer tko ostavi sve poradi Krista, poradi izravna svjedočenja njegove evanđeoske ljubavi prema Bogu i bližnjemu, primiti će stostruko već na ovome svijetu i baštiniti život vječni.

Pozvan si na najveće što postoji, ako se tako može reći: pozvan si svjedočiti Božju ljubav i istinu u mraku i magli ovoga umornoga svijeta, naviještati radosnu vijest spasenja onima koji je još nisu čuli, krijepiti Kristovim sakramentima umorne i opterećene.

Molimo za duhovna zvanja. Molimo za sv. oca Papu, svoje biskupe, svećenike, duhovnike i žive i pokojne, s kojima smo se u životu osobno susretali i s kojima se i danas susrećemo i od kojih smo primili svete sakramente. Sjetimo se u molitvi svećenika koji nas je krstio, koji nas je prvi put ispovijedio i pričestio, biskupa koji nas je krizmao… Osobe koje su primile sakrament braka neka mole za svećenika koji ih je vjenčao…

Pitali su jednoga svećenika: Ima li smisla danas biti svećenik?
Odgovorio je: “Nikad smislenije nego danas! Nikada ljepše nego danas!”

Zgodno piše časna sestra Marija od Anđela svojem bratu Jose Luisu Martinu u prigodi njegove Mlade Mise: “Svećenici su motori Crkve, redovnice su gorivo. Od danas preuzimam na sebe, da te po svojoj molitvi uvijek osiguravam gorivom!”

 

fra Petar Lubičić