.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

datisveJedna od najljepših Kierkegardovih parabola zove se „Čovjek koji je hodao natraške“. Kada čovjek okrene leđa nekome i otiđe od njega, izuzetno je lako primjetiti da je otišao, ali kada čovjek okrene svoje lice prema onome od kojeg odlazi, hodajući natraške, a u isto vrijeme pozdravlja tu osobu, uvjeravajući je neprestano da se odmah, istog trena, vraća i stalnoj joj govori: „Tu sam … ne brini.“, iako je svakog trena od nje sve dalje i dalje – onda nije lako toga biti svjestan. 

Ista je stvar s onima koji, prepuni „dobrih namjera“ i lakih obećanja, uzmiču natraške i sve se više i više udaljavaju od – dobra.

Ova parabola, velikog danskog filozofa, nevjerojatno se podudara s pismoznancima, iz današnjeg čitanja Evanđelja po Marku, koji hodaju u dugim haljinama i koji vole pozdrave na trgovima, a podudara se također nevjerojatno i s nama – danas.

S nama i s našom društvenom situacijom.
S našom političkom situacijom.

Situacijom koja je eskalirala, u svoj svojoj zloćudnoj dimenziji, baš ovih proteklih dana predizborne kampanje.

I mi obožavamo prve redove, najbolja mjesta, ma gdje god išli. Ne bi li ispali što bolji, pametniji i pravedniji govorimo biranim riječima i izgovaramo duge govore. Govore prepune samohvale, sebeljublja i prijezira prema onome drugome.

To je zasigurno snažna i važna poruka današnjeg čitanja ali ja bih se ipak posvetio središnjem liku.

Udovici.

Mi se često pozivamo na parabolu o udovičinom novčiću. Ta jadna žena, ta udovica, mislimo mi, sasvim je dovoljna kao dobar primjer i kao tema za dobru priču, jer ne bismo mi bili baš oduševljeni kada bi oko nas bilo puno takvih ljudi. To bi nam dalo misliti, a mi ne volimo misliti. Neka drugi misle umjesto nas.

Ova udovica nema imena, mi ne znamo je li ostala u Isusovom društvu ili je nestala u gomili i nitko je više nije vidio. Ili je možda Isus rekao svom glavnom za financije (Judi Iškariotskom) neka joj poda nešto novca. Ili je ostala s Isusom sve do samog kraja.

Evanđelje ne otkriva ni jednu od ovih pojedinosti.

Bezimena udovica, koja je dala sve što je imala, gubi se, iščezava u pozadini.
Ali možda je njezina bezimenost adekvatna za ovu parabolu. I možda je dobro što mi pojma nemamo kako ova priča završava. Bezimena žena čiju konačnu sudbinu ne znamo možda je bolja metafora za povjerenje od bilo čega drugog.

Udovica je bila suočena s neizvjesnom budućnošću.
U tom trenutku, kao mnogi među nama, okreće se Bogu.
Vjeruje ako poda sve što ima Bogu da će joj Bog uzvratiti.

Je li joj Isus sam uzvratio ili se je Bog za nju pobrinuo ne neki drugi način, mi to ne znamo, ali u to moramo vjerovati. Mi vjerujemo da je udovičina priča završila dobro.

Njezinim primjerom Isus nam pokazuje da ono što zadržimo, da ono što uskratimo, zna biti važnije od onoga što podarimo.

Udovica je bila žena velike vjere, koj nije ništa zadržala.
Znala je da treba dati, znala je da sve što ima da je i onako Božje.
Jer mi Bogu ne možemo ništa dati, ali mu možemo ponuditi sebe.

Ona je bila samo jedna siromašna žena.
Bila je udovica kojoj su ostala samo dva novčića.
Bila je Božje dijete koje je položilo čitav svoj život u ruke svojega Spasitelja.

Možemo li na trenutak zaboraviti novac i pomisliti na mjesta u našem životu na kojima smo morali dati sve od sebe ili se uistinu odreći nečega uz veliku bol?
Ne trebamo mi baš lutati po svijetu za takvim primjerima u kojima su neki ljudi dali sve za nešto u što su vjerovali ili zato što ih je Bog na to pozvao.

Mi danas izlazimo na birališta.

Jesmo li spremni, barem u jednom danu, barem u jednom satu, barem u jednom trenutku, promisliti da su nam ovu slobodu omogućili najbolji među nama – odrekavši se svega?

Jesmo li spremni promisliti, pred praznim biračkim listićem, da su neki od naše braće i sestara, za tu našu privilegiju, dali sve?

Naši branitelji su, baš kao i ova udovica, dali sve.

Sve.
Sve bez ostatka.
To što su dali bilo je najvrjednije što su imali.

Svoje želje, svoje snove, svoja nadanja. Svoje zdravlje. Svoje živote.

Davanje bez ostatka.
Davanje bez računice.
Davanje bez kraja.

Velika većina nas tako ne rezonira. Mi smo zadojeni logikom i filozofijom ove naše sekularne i materijalističke kulture koja kaže “da nema besplatne kave, a kamo li besplatnog ručka”.

A vidite, jedna od najsvjetlijih osoba ovoga svijeta, Majka Tereza, reče: “Moram biti voljna dati sve što je potrebno kako bih učinila dobro drugima. To zahtjeva volju davati dok ne zaboli. Inače, u meni ne bi bilo istinske ljubavi, i ja bih donosila nepravdu, ne mir, onima oko sebe.”

Kako shvatiti frazu: “Davati do boli.”?

Kada govorimo o davanju, onda moramo imati na umu, da Bog ne traži od nas da mi zanemarimo svoje potrebe i potrebe svoje obitelji ili da dajemo sve dok nam više ništa ne preostane.

“Tko sije oskudno, oskudno će i žeti; a tko sije obilato, obilato će i žeti. Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu, jer Bog ljubi vesela darivatelja.” (2 Korinćanima 9, 6-7)

Ova rečenica: “Bog ljubi vesela darivatelja.” jako je znakovita. Ne kažem ja da se trebamo smijati na sav glas kada dajemo milodare, ali ne bi bilo loše barem ne biti smrknuta lica. Nekima to i ne pada teško, je im na licima vidiš, iz daleka, bolan izraz kada se od njih traži i najmanja žrtva. Kao da ste ih mačem proboli.

Uvjeren sam da se ova izjava Majke Tereze krivo tumači.

Zašto?

Zato što iskreno i nesebično davanje ne uzrokuje bol. Onaj koji je na takav način davao, bol sigurno osjetio nije.

“Dajite i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti.” (Luka 6, 38)

Samo oprez s ovom rečenicom.

Ona ne znači ono što ovaj svijet svojom logikom zagovara. Logikom tržišta, logikom investiranja, logikom “cost-benefit” studija. Ona znači ono što je princip Kraljevstva Božjeg.

Ako pomažemo drugima s ispravnim motivom, motivom koji nije od ovoga svijeta, nego je od Kraljevstva Božjeg, i nama će se pomoći. Ali onda kada se mi tome najmanje nadamo.

Ne dajimo ukoliko nam je isključivi cilj od davanja dočekati povrat poreza.
Ne dajimo ukoliko nam je isključivi cilj da nas netko javno, na sav glas, zbog toga pohvali i bude nam zahvalan.

Vodimo računa kako dajemo.

Dajimo kako bismo bili što sličniji Bogu koji je dao svoga jedinorođenoga Sina, kako bismo mi dobili drugu šansu.

Takav način davanja dati će nam odgovor na pitanje tko smo i čiji smo.

Bog od nas ne traži da se mi “ubijemo” davajući, nego da dajemo, jer je dobro i pravedno davati.

Bog uistinu želi vidjeti nas radosne dok dajemo.

Jer Bog ljubi vesela darivatelja.

 


Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentari

Komentari