Svaki teški grijeh ima dvostruku posljedicu: raskida naše zajedništvo s Bogom i lišava nas vječnog života. Oproštenje od vječne kazne (tj. vječnih muka u paklu) ostvaruje se oprostom od krivnje i obnovom zajedništva s Bogom po sakramentu ispovijedi. Pored vječne kazne postoji i ona koju nazivamo vremenitom kaznom od koje se vjernik treba očistiti bilo na zemlji (pokorom i zadovoljštinom) bilo poslije smrti u stanju nazvanom čistilištem. Ili, kako je netko slikovito objasnio, nakon što u ispovijedi zacijeli rana još uvijek na tom mjestu ostaje ožiljak.

No Crkva, vlašću koju je primila od Gospodina, vjernicima (živima, kao i onima koji su preminuli) može dodjeljivati oproste i od tih “ožiljaka”, odnosno vremenitih kazni za grijehe. Ona to čini udjeljujući milosti iz tzv. duhovne riznice Crkve, po zaslugama Isusa Krista i općinstva svetih, pomažući na taj način kršćanima, ali i potičući ih na vršenje djela pobožnosti, pokore i ljubavi.

Oprost je dakle otpuštenje vremenite kazne za grijehe kojih je krivnja već otpuštena po sakramentu ispovijedi, odnosno, dobivanje potpunog oprosta nije zamjena za sakrament ispovijedi.

Uvjeti za primanje potpunog oprosta

Vjernik se mora odreći privrženosti na svaki oblik grijeha, makar i laki, ispovjediti se, pričestiti i izmoliti molitve na nakanu Svetog Oca za što će u ovim izvanrednim okolnostima biti dovoljno imati nakanu to učiniti čim uvjeti to dopuste (tj. čim se ponovno dopusti javno slavljenje svetih misa i drugih sakramenata u zemljama u kojima su oni privremeno ukinuti).

Kao što je i obično slučaj kod potpunog oprosta, za njegovo dobivanje osoba mora biti krštena, neizopćena i u stanju milosti (bez teškog grijeha).