22 NKG – Budimo vršitelji Božje riječi, a ne samo slušatelji

 

Svi želimo i čeznemo za srećom istinskom radošću i spasenjem. Kako se to postiže? Čistim srcem i vršenjem Božje volje. Današnja Božja riječ govori nam baš o tome kako bi trebalo što bolje upoznati Božje zapovijedi i držati ih se, tj. vršiti ih.

 

Stvarajući čovjeka kao krunu svega što je stvorio, Bog mu je darovao zapovijedi, upute, savjete kako bi mu pomogao na putu očovječenja, rasta u svim krjepostima, da bi zaštitio našu slobodu i dostojanstvo.  Nije dovoljno samo poznavanje i puko vršenje Božjega zakona samo radi zakona. To je čisti legalizam i On to osuđuje. Isus zahtijeva iskreno obdržavanje zakona što predstavlja mnogo bitnije i dublje ispunjavanje zakona, jer „ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje“.

 

Tko Božji zakon hvali, s njim se slaže, sa zanimanjem sluša Božju poruku, a ne ostvaruje je u životu, sam sebe vara. Takav ne prihvaća snagu Božje riječi, njezinu moć koja čovjeka mijenja. Božje zapovijedi su sila Duha koji nas iznova rađa, moć koja nas spašava. Bog nam tako pomaže da se ostvarujemo kao ljudi i postanemo najvažnija i najuzvišenija njegova stvorenja.

 

Današnje evanđelje govori nam o Isusovu sukobu s farizejima, tada duhovnim vođama židovskoga naroda. Židovski teolozi, posebno farizeji, često su Božjim zapovijedima suprostavljali otačke predaje – običaje – do kojih Isus mnogo ne drži.

Čuli smo farizeje: “Zašto tvoji učenici ne žive po predaji starih, već jedu nečistim rukama?”

 

Isus im je uputio žestoke ukore, nazivao ih dvoličnjacima. Zamijerio im je, da paze više na vanjštinu a zanemaruju nutrinu, srce. Predbacio im je da se njihove riječi i djela ne podudaraju. Licemjerstvo je brižljivo prati ruke ili smatrati važnim bilo koji izvanjski čin ako je srce puno poroka. Trebalo bi očistiti čovjekovu nutrinu, jer odatle izlaze „zle misli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi lakomstva opakosti, prijevare, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje“.

 

Bez očišćenja srca nema obdržavanja Božjega zakona jer njemu je svrha osloboditi čovjeka od zlih nagnuća i poroka kako bi postao sposoban ljubiti Boga i bližnjega.

“Vi ostavljate zapovijed Božju, a držite predaju ljudsku!” Važnije vam je ljudsko nego Božje. Zanemarujete nutarnju svetost, ljubav i pravednost… Očistiti bi trebalo srce i dušu.

Učio ih je da svakom čovjeku treba pozorno i s poštovanjem zaviriti u nutrinu, da se treba s njim suživjeti, osjetiti bilo njegove ljudskosti i tek onda se može o njemu govoriti, pa opomenuti ga i ukoriti ako treba.

Isus će staviti sve na svoje mjesto. Nema prljavih stvari. Čovjek je često zao, prljav. Srce određuje što je čisto, što je nečisto. Otrovno srce sve truje. Kakvo je srce, takav je čovjek, takav je život, takav je svijet! Sve što se događa u svijetu, rodilo se u srcu čovjeka.

 

Da se razumijemo: Nije Isus bio protiv vanjske čistoće. Ali je u prvom redu bio za nutarnju čistoću, jer je znao da vanjski grijesi primaju svoju zloću iz unutarnje zloće, iz zloće srca, duše, odakle izviru najprije zle misli, zle želje, zli osjećaji…

 

Isus želi reći: Srce je važno. Duša je bitna. Ta nam je čistoća po­trebna. Treba smoći hrabrosti i ući u istinu svoga srca. Ne trebamo se plašiti ničega što se u njemu nalazi jer Bog je veći od našega srca i zna sve i prašta sve. Imamo pravo takvi kakvi jesmo pristupiti k njemu. Zato, nemojmo Bogu pristupati s lažnim sjajem, nego u istini svoga bića, da nas takve kakvi jesmo prihvati i opere, i proslavi svoju ljubav.

 

“Vi ostavljate zapovijed Božju, a držite predaju ljudsku!”

Nisu važni naši sitni običaji, propisi, predaje, navike. Važno je srce. Treba vršiti Božje zapovijedi, koje nitko niti može, niti smije mijenjati. One su vječne, dok naši običaji i predaje nastaju i nestaju…

 

“Ovaj me narod štuje usnama, a srce mu je daleko od mene!” – Isusov drugi ukor Židovima. Razmislimo dobro, ne bi li Gospodin nešto slično rekao i nama: da se slijepo držimo svojih predaja, navika, vjerskih običaja, privatnih pobožnosti, a zanemarujemo bitno. Da nam je bitno postalo sporedno, a sasvim posredno postalo bitno i jedino.

 

Mi ne možemo spasiti sebe i svijet svojom površnom vjerom. Mi moramo postati osvjedočeni vjernici. Vršiti sve Božje zapovijedi, a posebice zapovijed ljubavi.

Moramo se čuvati u našem vjerskom životu opasnosti, da svoju pobožnost svedemo na ono izvanjsko. Jer svima nam je stalo do dojma, do onoga što ljudi vide, i što će reći. Zato se toliko trsimo da pred drugima ispadnemo dobri, plemeniti, pobožni, drugim riječima bolji nego što jesmo. Nastojimo tako vješto i na sve načine sakriti svoju nutrinu. Zaboravljamo da Bog sve vidi i sve zna… On traži čistoću srca.

 

Potrebno je očistiti srce, zapravo svaki dan ga čistiti.

Potrebno je očistiti srce – pa će i usta biti čista.

Potrebno je očistiti srce – pa će i ruke biti čiste.

Potrebno je očistiti srce – pa će i svijet biti čist!

Srce je izvor najljepših osjećaja i misli, a najopakijih želja i planova.

Potrebno je ozbiljno uzeti Boga i srcem ga štovati ljubiti, a ne samo usnama.

 

Kažu da je neki vjernik umro kao veliki pravednik izvana. Bio je redovito na misi, davao za crkvu, molio krunicu svaki dan. Kad se pojavio pred Bogom, pokazao je ruke da Bog vidi kako su čiste. Bog je pogledao njegove ruke i uzdahnuo: “Čiste jesu, ali, nažalost prazne!”

 

Bog ne podnosi podijeljenost vjere i života. Pobožan čovjek s puno molitava, zavjeta i hodočašća, ali siromašan djelima ljubavi prema bližnjemu, Bogu se ne može svidjeti.

 

Za Isusa nije toliko važno što i koliko čovjek čini, već u kojemu duhu i s kojom namjerom čini.

Mnogi misle da je najvažnije vršiti Božje i crkvene zapovijedi. Ako to ne čini srcem, s ljubavlju, onda to nije u redu.

Pravi i osvjedočeni katolik je onaj tko čvrsto vjeruje, istinski i djelom ljubi Boga i bližnjega svoga.

Bog ljubi čovjeka. Zato nam čovjek može biti put do Boga. Tko ne poštuje svoga brata i ne zna ga susretati i upoznavati s ljubavlju, ne može niti upoznati Boga, ma koliko se trudio opsluživati sve propise i odredbe vjerskoga značaja.

 

Chersteton, veliki engleski književnik i obraćenik reče: – Pitali su  me, zašto sam postao katolikom. Ja sam im odgovorio ovo: da se oslobodim svojih grijeha! I ja bih još dodao da živeći po vjeri budem siguran u svoje spasenje.

 

I nama Isus govori: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene (Mk 7, 6). Pokušajmo čuti kako vapi za sva­kim od nas: Srce je tvoje daleko od mene. Zaboravljaš na mene. Zaboravljaš na ljubav kojom te stalno uzdržavam. Možda me usnama častiš. Možda se čak redovito moliš. Možda ideš redovito na nedjeljnu Svetu misu, ali ima li tu srca? Nisi li i kod Svete mise daleko od mene? Nije li ti srce drugdje? Izvana ispunjaš Zakon, ali mi uskraćuješ ljubav. A meni je važna ljubav. Ja hoću do tvoga srca. Evo, stojim na vratima i kucam. Čekam da mi otvoriš sve tajne svoje nutrine. Ne boj se! Neću ući nasilno. A ako mi dopustiš da uđem, ispunit ću te blagoslovom. Ne boj se, neću ti ništa oduzeti. Samo ću ti ponuditi svoju ljubav, samoga sebe. Ne boj se! Očistit ću tvoju nutrinu i tvoje će srce tada postati sposobno ljubiti nesebično i velikodušno.

 

Zar možemo ostati nijemi pred ovim Božjim pozivom?

Budimo hrabri! I budimo vršitelji riječi, a ne samo slušatelji (Jak 1, 22). Otvorimo svoje srce Isusu i dopustimo mu da nas zahvati, da nas iznutra prožme, da nas ispuni svojom ljubavlju i snagom, i temeljito nas promijeni! Tada ćemo moći sebe vidjeti u istini i zahvaljivati Gospodinu na nje­govu beskrajnom milosrđu i dobroti. Amen.

 

Cijenjeni biskup Tomo Kantriprat pripovijedao je o svojoj staroj majci slijedeću zgodu. Umro joj je prvorođeni sin. Neprestano je za njim plakala i naricala i nije se mogla utješiti. Majka je usnila san. Vidjela je četu mladića, koji su u neizrečenoj svjetlosti i velikom veselju išli putem. Daleko i daleko za njima vidjela je svoga sina žalosna lica, koji je vrlo lagano išao.

 

Što ti je, moj sinko? – upita ga majka, da tako sam i polagano ideš za drugima, zaostaješ i tako teško stupaš?

 

Sin odgrne svoju haljinu i pokaže veliku posudu punu suza, koju je vrlo teško nosio. Pogledaj, o majko, reče: to su tvoje suze, koje liješ za mnom. Njihova me težina zadržava od vječnoga spasenja. Daruj svoje suze Bogu, daruj za me Bogu svoje odano srce i presvetu žrtvu Isusovu, dakle svetu Misu, po tom ću za malo biti riješen što me još tišti.