„Sudjelovao sam na stotinama sastanaka, susreta, seminara karizmatskog tipa i najiskrenije tvrdim da je kleveta i laž da karizmatici neprestano straše đavlom ili samo o toj zvijeri pričaju. Štoviše, smatram da premalo govorimo. I još manje radimo. A izvor svega je u našem vjerovanju…“

Pater Marko Glogović „Braćo svećenici, zaklinjem nas, progledajmo, prije nego li bude prekasno!”

(…) Da đavao uistinu postoji, običnim i normalnim ljudima nije ništa neobično i nenormalno. Dosta je pogledati današnji svijet, te u moru ljudske patnje koja pogađa kako onog još nerođenog tako i onog vrlo starog čovjeka, otkriti kako iza „otajstva zla” (2 Sol 2,7) mora postojati biće koje je samo zlo i koje upravlja svim zlima i koje ne može činiti ništa osim zla. I to zlo čini lukavo i bezobzirno, inteligentno i prikriveno. Od nanošenja zla, taj Zli je učinio umjetnost. Ima dostup do svih ljudskih dimenzija, do duše, duha i tijela, a bježi samo ako mu se čovjek „odupre u vjeri” kako kaže apostol (Jak 4,7).

Iako Biblija samo u Novom Zavjetu 147 puta spominje đavla, u svim varijacijama njegova imena, u moderno se vrijeme, a kad kažem „moderno” mislim na vrijeme od Drugog vatikanskog sabora do danas, rasplamsala (oh, kako prigodna riječ) tvrdnja među mnogim katoličkim teolozima i misliocima (drugi nas sada ne zanimaju) da đavao, kao osoba, satkana od zla, u biti – ne postoji! Nije čudo da je Gospodin naš bio raspet na mjestu koje se zove „Lubanja”, tj. Golgota, jer samo, izgleda, veleučeni mogu zaključiti da đavla nema; naše bake i djedovi koji su orali, kopali, sadili i plijevili njive nikada ne bi došli do takve sjajne, emancipirajuće spoznaje.

„SVUGDJE VIDE VRAGA”
Sjedim ti ja tako o, Dnevniče, na jednom skupu nekih duhovnih autoriteta, koji je po mišljenju seoskog župnika poput mene, sigurno bio duhovan i autoritativan, samo u kojem smislu?

Na tom skupu uvaženi profesor doktor XY, uz mnoštvo otrova bačenog na Katoličku karizmatsku Obnovu u Duhu Svetom kao i na neke druge pokrete danas u Crkvi (priznate, potvrđene, hrabrene, hvaljene, promicane od Svete Stolice, ali to nije izgleda važno: ta, papa je star i bolestan i umoran i krivo savjetovan, a onaj prijašnji zaveden ultra-rimo-katoličkim poljskim mentalitetom) mudro ustvrđuje kako karizmatici „svugdje vide vraga” te kako su egzorcizam i slične prakse stvar zatucane prošlosti i tome slično. Njegovo je izlaganje u mnogočemu sličilo mnogim današnjim medijskim izvještajima, poput: „Kako neslužbeno doznajemo od anonimnog slučajnog prolaznika, moguća sumnja pada na neimenovanog brata stričeva poznanika…” Kriv si, pa makar ti i dokazali nevinost, da opet izvrnem onu našu poznatu izreku. Radi lakšeg praćenja teksta, kako me naučila moja profesorica hrvatskog jezika iz osnovne škole (džez’ba drugarice Vero!), ubacujem događaj, koji nam može pomoći u orijentaciji, tek toliko da vidimo gdje se nalazimo.

OČAJNA MAJKA
Elem, početkom 2012. zove me očajna majka, koja više od trpljenja njezine cijele obitelji pa i šire, zaista ne može dalje. Svekrva joj je proklela utrobu, jer je njezin savršeni gradski sinčić oženio jadnu seljanku, strašno i nezamislivo. Kad se tisuću puta zaziva i čuje (od starice majke koja redovito ide, kako doznajem, na misu) „Prokleta ti i to što nosiš” ili „Dabogda ti se utroba osušila” ili „Vrag nosi tebe i tvoje kopile” ili „Idi đavlu skupa sa svojom djecom” i još sočnije, uz upotrebu glagola na „j” i pridjeva „pm” itd., onda, braćo i sestre, đavao i dolazi.

Tako, ova žena-mučenica na jedvite jade, uz grozne boli, rađa sina, kojega odmah po rođenju napadaju mnoge bolesti, da jedva preživljava. Mali progovara tek s pet godina, a njegove su prve riječi: „Sotona je tako lijep” što bližnje baca u tjeskoban strah. Ima vrlo velike otpore pri odlascima na svetu misu i vjeronauk, a na prvoj svetoj pričesti pljuje hostiju iz usta. U školi zbog hiperaktivnosti i agresivnosti prolazi teške probleme, da bi nakon mnogih bolnih peripetija završio u jednoj, pa u drugoj, pa u trećoj psihijatrijskoj bolnici, bez jasne dijagnoze. Danas ima dvadesetak godina, permanentnu nesanicu i konstantne izljeve bijesa. Osobito kad vidi svećenika, crkvu, kad se mole u kući. Potrgao je više križeva, proklinje kao što je i sâm bio predan prokletstvu, a na poseban način vrijeđa svoju baku. Izbezumljena mama priča mi kako je bila kod desetak svećenika i kod svoga biskupa, ali nitko joj nije mogao/želio/htio pomoći. Svi joj tvrde kako je mali samo bolestan. Na njezin upit postoji li u biskupiji egzorcist, dobiva čudne poglede, zgražanje, kaotične odgovore i nevjericu.

Očito je da je i ova tužna i pretužna mama također psihički bolesna. Naravno. Pita me, uplakana, što da radi? Nazvao sam poslovnog kolegu (tako se mi između sebe danas nazivamo) od povjerenja, čovjeka koji vjeruje u postojanje Zloga i u moć molitve Crkve nad pogođenima zlom, koja se naziva egzorcizam, a on mi kaže da joj odgovorim: „Draga majko, uzmite dijete i ostale ukućane i idite pred svoju crkvu. Štrajkajte glađu. Kad vas pitaju zašto to činite, recite da od svog duhovnog pastira očekujete da vrši ono za što je pozvan, ali kako ne želi, ostaje Vam samo ovaj izraz protesta, jer Vaša je obitelj iznemogla i na rubu propasti. Protestiraju branitelji, seljaci, sindikati, pa mogu i vjernici.”

„A SIN IM JE ‘KRIŽ, KOJEGA MORAJU NOSITI, KAO I SVI OSTALI LJUDI’“
Kolegijalno napominjem kolegama, da ovo nisam ja rekao, već jedan kolega. Zaboravih naravno koji. Kako nisam čitao u novinama o dotičnom protestu, mislim da je obitelj i dalje u svojoj muci i tuzi. Ili, još vjerojatnije, obilaze sve moguće bioenergetičare, vračare, gatare, kupuju čudotvorne piramide, talismane, ogrlice i narukvice, stavljaju končiće i igle na vrata, prelijevaju olovo i sinu mijenjaju položaj kreveta, jer možda je bolestan od podzemnih voda. Neka, važno da imaju sve sakramente, u slučaju da moraju postati kumovi na krštenju ili krizmi. A sin im je „križ, kojega moraju nositi, kao i svi ostali ljudi”. Ovo, naravno, nije po Kristu, Gospodinu našemu, amen.

Ovo je primjer naše jadne ignorancije, koja dolazi još od studiranja, na kojemu u šest godina nikada, ponavljam nikada, nisam čuo riječ „egzorcizam” a kamoli bio upućen kako i zašto i kada se vrši. Jer, nema potrebe. Halo! Isus je izgonio demone! Apostoli su izgonili demone! Sveci su im naređivali! Svaki kršćanin ima vlast i moć u Imenu Gospodnjem prepoznati i odbaciti zloduha! Zadnje su Isusove riječi, dakle testament Gospodina, koji uzlazi k Ocu upravo ove: „U moje ćete ime izgoniti zle duhove!” (Mk 18,17). Crkva ima pravo i obavezu to činiti. A onda dođe neki s titulicom i kaže da pretjerujemo, da izmišljamo, da manipuliramo i da krivo naučavamo. Baš lijepo. Plješćem njegovoj „pameti”. A plješću i demoni.

„BRAĆO SVEĆENICI, ZAKLINJEM NAS, PROGLEDAJMO, PRIJE NEGO LI BUDE PREKASNO!”
Hajmo uzeti još ovu ilustraciju: moj dobar prijatelj Marino Restrepo, Kolumbijac koji je prakticirao sve vrste poroka, od droga do bludničenja, mrzio Crkvu, ismijavao vjeru, zaglibio u magijama i okultnome, nakon nevjerojatnog iskustva razgovora s Isusom, koji mu je pokazao drugi svijet i rastumačio duhovne stvarnosti, doživljava temeljito i autentično obraćenje i sada putuje cijelim svijetom propovijedajući Krista i Božje Kraljevstvo.

Dakle, on mi je pri posljednjem susretu rekao kako mu je sâm Gospodin pokazao kako u vrijeme abortusa umire nevino dijete, a u istom se trenutku iz pakla „rađa” poseban demon kojemu je zadatak mučiti i uništiti sve koji su u tom istom pobačaju imali svoju ulogu: roditelje, prijatelje, medicinsko osoblje… E sada, prošle se godine u svijetu izvršilo oko 50 milijuna namjernih, kirurških abortusa; neopisiv pokolj nerođene djece. Po Marinu, 50 milijuna demona „rođeno je” iz ovog „užasnog zločina” (Katekizam Katoličke Crkve) i pušteno u svijet… A gdje su još zlodusi nasilja, silovanja, bludnosti, alkohola, droge, kocke, ljubomore, zavisti, mržnje, proklinjanja, magije… Jedino učenici Isusa iz Nazareta imaju autoritet u Njegovom Imenu da im se odupru i da ih izgone. Crkvo, probudi se! Braćo svećenici, zaklinjem nas, progledajmo, prije nego li bude prekasno!

NEPRIJATELJ BR. 1!
Apsolutno je krivo đavla svugdje vidjeti kao što je krivo njega nigdje ne prepoznati. Znamo da se „pretvara u anđela svjetla” (2 Kor 11,14) te lako zavede one koji misle da su pobrali svu pamet svijeta. Sudjelovao sam na stotinama sastanaka, susreta, seminara karizmatskog tipa i najiskrenije tvrdim da je kleveta i laž da karizmatici neprestano straše đavlom ili samo o toj zvijeri pričaju. Štoviše, smatram da premalo govorimo. I još manje radimo. A izvor svega je u našem vjerovanju. Ako ne vjerujemo Pismu (Bože, sačuvaj) onda možda vjerujemo Papi? Jer, papa Pavao VI., 15. 11. 1972., ovako govori u svojoj homiliji u srcu Vatikana: „Koje su danas najveće potrebe Crkve? Ne čudite se kako je naš odgovor jednostavan ili izgleda čak praznovjeran ili nerealan jer jedna je od najvećih potreba obrana od onog zla kojega nazivamo Sotona (ja podebljah)… Izlazi iz okvira biblijskog i crkvenog nauka onaj tko odbacuje priznati postojanje Sotone… Ili onaj tko ga tumači kao pseudo-stvarnost te nekakvu konceptualnu i fantastičnu personifikaciju nepoznatih uzroka naših zala… On je neprijatelj broj jedan (opet ja podebljah) i u pravome smislu napasnik. Znamo da to mračno i zbunjujuće biće zaista postoji i da djeluje podmuklom lukavošću. To je skriveni neprijatelj, koji sije zablude i nesreće u ljudskoj povijesti.” (Iz sjajne knjige „Tajne Karola Wojtyle, Benedikta“, Zagreb 2012., str. 79.)

Štujemo svece i molimo im litanije i nosimo kipove u procesijama, ali slušamo li ih i nasljedujemo li njihove životne stavove, motive i vjeroispovijedanje? Tako, glasoviti i slavni sv. Otac Pio, talijanski kapucin, u svoje vrijeme u kojem se već dobrano bilo ušlo u teološke puste rasprave o (ne)postojanju đavla, dramatično opaža: „Šuti se pred zlom! Ne govori se o vječnosti, niti o četiri posljednje stvari: smrti, sudu, paklu i raju!” Njegova je jedna duhovna kćer prenijela riječi nekog vatikanskog prelata: „Otac Pio umro je od velike tuge zbog onoga što se događa u Božjoj Crkvi”. (Ondje, s. 101) Jedan je moj poznanik lijepo zaključio: „Ako nema đavla, tko nam je Isus onda? On je došao goniti Sotonu, a ne „maglu po Mostaru”. Ispričavamo se Mostarcima.

„O KAKO TREBAMO SVETE EGZORCISTE!“
Za sada bih ovdje završio. Đavao postoji, vjerujte mi. I on nije igračka koju možemo kupiti u svakom dječjem dućanu. Nije ni lik iz nekih današnjih reklama. Nije ni simpatična maskota tolikih klubova i škola i udruga. On je neizreciva, užasna kreatura koja mrzi, muči i ubija, svirepo, polako. I koja to isto besmrtnim dušama želi činiti CIJELU VJEČNOST. Zahvalan sam karizmatskoj Obnovi koja mi je to posvijestila i koja mi je objasnila da kao svećenik imam autoritet u Isusovom imenu nad svakim zlom pa i nad samim Zlim.

Jako, zaista mi je jako žao što nemamo službenih i poznatih egzorcista, a imamo službenih i poznatih teologa koji egzorciste svrstavaju u ljude koji vjeruju u vile i nimfe. Trebamo, o kako trebamo svete egzorciste! Poučene, vođene Duhom Svetim, u poslušnosti Crkvi, svećenike koji će postom i molitvom te silnom riječju izganjati demone. Znam da je lakše sjediti u župnom uredu i piskarati ovakve uratke kao ja sada, ali đavao se pisanja ne boji.

Završavam riječima svetog isusovca Franje Ksaverskog: „U paklu je mnogo izvrsnih propovjednika”. Hvala Bogu na isusovcima. I pavlinima. I franjevcima. Ne daj, Bože, da se nađemo tamo. Jer, odjeća ne čini svećenika. Služba ga čini.

Autor: p. Marko Glogović /book.hr