.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijelite ovo s prijateljima!

AUDIO EMISIJA – UVIJEK NEDJELJOM – IVICE URSIĆA

 

 Božić uskoro stiže. 

Svjetla, zvukovi, mirisi blagdana su oko nas. U zraku su. Ma gdje god mi išli ovih dana sve nas upozorava na Božić. U biti mnogi među nama i trebaju ovu blagdansku atmosferu, jer se nadaju pomoću nje, barem na kratko, potisnuti svoju potištenost, zaboraviti svoje probleme.

Mi očekujemo da ljudi, mjesta (prostori) ili događaji stvore ono raspoloženje koje Božić donosi.

Advertisements

Ljudska narav nas tjera osloniti se jedni na druge i to baš onda kada želimo ublažiti težinu života. Mi očekujemo da nas drugi, oni oko nas, naši najbliži, podignu kada padnemo i da nas podrže kada se dignemo.

Ali mi upadamo u istu tu napast i kada je Bog u pitanju. Na isti se način odnosimo i prema Bogu. Bog je za nas Veliki Meštar koji popravlja sve što se je pokvarilo ili što ne funkcionira.

Ali što se događa kada Bog nas, i ono oko nas, ne popravi?

Koliko smo se samo puta razočarali kada se naša očekivanja, u odnosu prema Bogu, nisu ostvarila?

Koliko smo puta pobrkali vjeru s očekivanjima?

Koliko smo samo puta zaboravili da Bog sam sebe određuje?

Ivan Krstitelj je imao svoja očekivanja u svezi onoga koji ima doći.

Je li Isus ispunio njegova očekivanja?

Isus ponekad čini čudne, nama neshvatljive, stvari.

I baš zato Ivan pita i njegovi učenici pitaju, a i mi pitamo:

“Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?”

S ovim pitanjem Ivan iz zatvora šalje svoje učenike Isusu.

Zašto Ivan baš sada postavlja Isusu ovo pitanje?

Pa, zar ga nije baš on krstio u vodi rijeke Jordan?

Zar sam Ivan nije vidio Duha Božjega i zar sam Ivan nije čuo glas s neba:

“Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!”? (Matej 3,17)

Zašto Ivan baš sada postavlja Isusu ovo pitanje?

Na početku današnjeg čitanja stoji:

A kad Ivan u tamnici doču za djela Kristova …“

To bismo slobodno mogli izgovoriti i ovim riječima:

A kad Ivan u tamnici doču što Mesija ne čini …“

Mesija nije ostvario Ivanova očekivanja.

Prisjetimo se što je Ivan govorio ljudima – „već je sjekira položena na korjen stablima“ – dakle sjekira koja će posjeći svako nevrijedno stablo. Obećao im je Ivan da će se pljeva spaliti ognjem neugasivim.

A što Isus radi?

Druži se baš s ljudima koji bi trebali biti “posječeni i spaljeni”, jede za istim stolom s carinicima, dopušta prostitutkama da mu do nogu sjede, oprašta Samarijancima.

U najmanju ruku sve je to čudno, jer to nigdje ne piše u Starom Zavjetu.

Isus je uistinu ponekad činio čudne stvari.

I baš zato Ivan šalje svoje učenike neka ga pitaju:

“Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?”

Svatko od nas ima svoja očekivanja o tome kakvog mi Mesiju želimo.

Neki među nama bi bili najsretniji kada bi On došao u silnoj vatri i buci i kada bi se svi oni koji ne vjeruju smrzli od straha. Neki među nama bi bili najsretniji kada bi On došao kao onaj koji bi ideološki ispunio sve naše želje i stavove, a neki među nama očekuju dolazak Dobrog Pastira, koji od nas ništa ne će zahtijevati, nego će doći i uvjeriti nas kako nas ljubi, baš ovakve kakvi jesmo.

Ali mi se danas, baš kao i Ivan nekad, nalazimo u situaciji da se naše ideje o Isusu baš i ne poklapaju s onim što stoji u Novom Zavjetu ili s onim što se zbiva oko nas, pa se zato i mi ponekad pitamo:

“Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?”

Isus, stvarni Isus, ponekad „razbuca“ naša očekivanja. Mi njega potrpamo u neku svoju škatulu, smjestimo ga u nekakav svoj okvir, a On što On čini?

Isus se jednostavno ne uklopi u taj kalup, u tu škatulu – i razbije i škatulu i okvir.

I pitanje se nametne samo po sebi – želimo li mi kršćani slijediti živog, stvarnog Krista ili želimo slijediti svoju ideju, svoje očekivanje, kakav bi Krist trebao biti?

Vrijeme Došašća je vrijeme kada bi bilo dobro promijeniti pitanje i umjesto pitanja: „Što će Isus učiniti?“ trebali bismo se pitati: „Što to Isus čini?“

Ukoliko ne promijenimo retoriku, odnosno ukoliko se nastavimo čuditi i iščuđavati, onda to znači da mi uporno nastavljamo stvarati Krista sukladno svojim željama i svojim očekivanjima.

Došašće je pravo vrijeme za promjenu paradigme.

Došašće je početak nove crkvene godine.

Svaki novi početak daje nam i novu prigodu.

Krećemo ispočetka bez opterećenja s onim što je bilo prije.

Marija i Josip su napustili svoj stari kraj i krenuli su u nepoznato.

I mi bismo trebali ostaviti za sobom sve svoje pretpostavke o Bogu, kakve smo imali do sada. Trebali bismo zaboraviti na kalupe, na okvire, na škatule u koje smo smještali svoga Boga. Trebali bismo ne razmišljati o ideji Boga nego bismo trebali razmišljati o iskustvu Boga. Trebali bismo oko sebe gledati što to naš Bog čini.

I umjesto da se opterećujemo filozofskim raspravama trebali bismo shvatiti da naš Bog nije ni koncept, ni nekakva teorija koju bismo trebali ili potvrditi ili odbaciti.

Isus je onaj koji donosi život – vječni život – i donosi ga već sada.

Oko Božića je sve zanimljivo.

I Marijino i Josipovo putovanje i opaki kralj Herod i popis stanovništva i tri mudraca, sve je zanimljivo, ali to nije bit Božića. Bit Božića je u našem iskustvu da se Bog ovog Božića rađa u našem životu.

Emanuel – Bog s nama!

Ali ne Bog po našoj ljudskoj mjeri, po našim ljudskim očekivanjima.

Tko od nas nije kroz sve ovo prošao? I to svake godine iznova?

Bog ne djeluje sukladno našim rasporedima i rokovima.

Bog djeluje po svojim zamislima, ali nama se čini ponekad da ne djeluje uopće.

Ali djeluje.

Djeluje.

Naravno da nije djelovao sukladno onom što je Ivan mislio i očekivao, ali je djelovao. Činjenica da mi slavimo život Ivana Krstitelja, 2000 godina kasnije, dokaz je Božjeg djelovanja.

A što je s vama?

Je li i vaš život prepun razočaranja zato što se vaša očekivanja nisu ostvarila?

Tražite li i vi možda na pogrešnim stranama svoju sreću?

Jeste li naučili kako čekati Krista?

Betlehem nas uči što je to iščekivanje, uči nas što su to znakovi, uči nas što je to strpljenje.

Bog započinje sve s malenim djetešcem i sa skromnim i poniznim okruženjem.

I Bog djeluje polako.

Polako ali sigurno.

Ali djeluje.

Ne gubimo nadu.


Podijelite ovo s prijateljima!