25. nedjelja – B – Tko je najveći u kraljevstvu nebeskom
Zadnje nedjelje čuli smo kako je Krist pitao svoje učenike za koga oni njega drže? Tko je on za mene, za Tebe, u našem životu, u našoj duhovnosti, u našoj ljubavi, u našim mislima, u našoj svijesti, u našoj savjesti? Iskreni odgovor na ova pitanja Isus zna, a znamo li ga mi, a trebali bi ga znati. Petar se prvi javio i rekao: “Ti si Pomazanik- Krist!”
Jesmo li imalo razmišljali što bismo odgovorili kad bi ovoga trenutka sišao Krist među nas i postavio vam isto pitanje? Odgovorili bismo slično kao i Petar. Kao osvjedočeni vjernici trebali bi to znati. Krist je Bog jer je činio čudesa.
Krist je i pravi čovjek jer je živio na zemlji, u svemu nama jednak, osim u grijehu. On je dobrostiv jer je bio na pomoći siromasima, bolesnicima, grješnicima.
Zadnje nedjelje čuli smo također kako je Krist govorio apostolima o tome kako on mora mnogo trpjeti, štoviše mora biti ubijen i nakon tri dana uskrsnuti. Učenici njegovi nisu razumjeli te njegove riječi.
Čuli smo kako je Isus ukorio Petra koji ga je počeo od toga odvraćati. Sad im opet govori o svojoj strašnoj muci i smrti. Apostoli jednostavno ne žele o tom ništa znati. Dok im Isus o tom govori, oni se ne suprostavljaju njegovim riječima, ali im ne vjeruju.
To je metoda kojom se i mi znamo poslužiti: Ne odbijamo, ali i ne prihvaćamo; ne vjerujemo.
Poruka današnje nedjelje bila bi: Biti sluga svima. Kao što je Krist došao da služi i svoj život dade kao otkup za sve ljude, tako po njegovu primjeru svatko od nas treba biti služitelj svojoj braći, osobito onima najmanjima i obespravljenima.
Evanđelje nam govori kako su putovali u Kafarnaum. Isus ide naprijed, zadubljen u svoje misli (ispunjen žalošću i tugom), a učenici za njim u živom, ali prigušenom razgovoru. Isus razmišlja o svom križu, a oni raspredaju važno pitanje, tko je među njima najveći, tko je prvi …?
Stigli su u Kafarnaum. I u kući upita ih Isus: “Što ste putem raspravljali?”
Ovo Isusovo pitanje vrlo ih je smelo, zbunilo i svi su zamukli. Osjećali su da to nije tema koja se pretresa pred Isusom. Isus sada koristi priliku da pouči svoje učenike.
Nemojte previše čeznuti za prvim mjestima, jer ta mjesta mnogošto povlače za sobom. Prvi mora pred svima živjeti kao zadnji, zadnje na se misliti, zadnje se za se brinuti.
Tko teži za prvim mjestom, morao bi kao i Isus svima služiti. Isus želi promijeniti shvaćanje svojih učenika. Nije najveći onaj komu svi moraju služiti, nego naprotiv koji sam i svojevoljno svima služi.
Da bi još bolje razjasnio svojim učenicima što želi reći, on uzima jedno malo dijete, stavlja ga među njih i kaže: „A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla!”
Htio im je Isus staviti do znanja da primaju sve bez razlike: bespomoćne, ugrožene, potrebne, jer su svi takvi njemu prirasli srcu. Takve bi trebalo primati u njegovo ime, to znači kao da ih on prima. Isus se svojim životom i svojom sudbinom solidarizira, izjednačuje s djecom. To znači, dragi roditelji, kada vi primate djecu koju Bog po vašem braku šalje na svijet, vi primate Isusa.
Današnje evanđelje želi nas sve poučiti. Želi nas sve poučiti da se nikada ne uznosimo nad druge, da budemo na uslugu drugima.
Zašto bi bila sramota zdravom i snažnom mladiću da nekom starcu nešto ponese, donese, pomogne?
Zašto bi bila nekoj djevojci sramota da nekoj siroti, bolesnici priskoči u pomoć? To je zaista služenje. Nipošto nije nikakvo poniženje, već znači razumjeti Isusa i poslušati njegove riječi.
U prometnim nezgodama propis je da tko prvi naiđe i vidi unesrećene, morao bi im pružiti pomoć. Ne učini li tako, odgovarat će. Morao bi biti drugome na uslugu. Tako želi Isus od nas u životu.
Tko hoće biti velik, ne smije svoju veličinu tražiti u tom da se nad drugim izdiže, nego da drugima olakša život, da drugima pomogne. Ne da druge iskorištava, nego da drugima bude na korist.
Tko nastradalom na cesti ne pruži pomoć, bit će kažnjen po zakonu. A ako pruži pomoć, vlast ne daje nagradu. Kod Boga nije tako. Tko drugima ne pruži pomoć, uskratio je uslugu Bogu. I Bogu će odgovarati. Ali tko pruži pomoć, uslugu, to bilježi Bog kao da si njemu uslugu pružio.
Poznata nam je Isusova riječ: “Štogod ste učinili jednom od ove moje braće, meni ste učinili!” Ako pružimo nekome čašu hladne vode, neće nam biti bez plaće…
Kako manje-više postupamo: Kad smo u krivu, smeta nam onaj koji je u pravu; kad smo na pogrješnom putu, smeta nam onaj koji je na pravom; kad činimo zlo, smeta nam onaj koji čini dobro. Nečasnu smeta častan čovjek, nasilnu mirotvorac, a grješniku pravednik. O kako je potrebno da se obratimo i postanemo drukčiji…
Gospodine Isuse, molimo Te, daruj nam čisto i ponizno srce, koje rađa mir, milostivo i poučljivo, puno milosrđa i dobrih plodova iskreno i postojano! Marijo Majko, takvo Srce imaš Ti. Moli svoga Sina da mi budemo poput njega i poput Tebe, malena djeca spremna na poslušnost i služenje.
Beretta Molla umire da bi kći živjela
Nakon četvrtoga porođaja, 28. travnja 1962. umrla je talijanska liječnica Gianna Beretta Molla. Kao liječnica znala je da joj trudnoća donosi patnju sigurno, a smrt vjerojatno. Kolege liječinci otvoreno joj rekoše što je i sama znala: “Ili smrt majke ili njezina djeteta!” Odgovorila je: “Na meni je sada da izvršim svoju dužnost majke. Na sve sam spremna, samo da spasim svoje dijete!”
Kad je na Veliki petak 20. travnja došla na kliniku u očekivanju skoroga porođaja, rekla je: “Sestro, došla sam ovamo – ovaj put trebam umrijeti!”
Liječnicima je rekla: “Ako morate odlučiti između mene i djeteta, nema kolebanja. Odaberite dijete, ja to tražim!” Rodila se Emanuela. Majka je živjela toliko da ju vidi i zagrli.
Još jedan primjer: Loren LeShan donio je zanimljivu zgodu o starom redovniku – monahu u svojoj knjizi pod naslovom: „Kako meditirati“.
Stari redovnik molio se Gospodinu Bogu dugi niz godina za viđenje kako bi ojačao svoju vjeru.
No viđenje nije dolazilo, a godine su prolazile, a on je sve više stario. Jednog proljetnog dana, kad mu je već padala na um misao, da se prestane moliti za viđenje ono se upravo tada dogodilo. Stari redovnik bio je jednostavno ophrvan ljepotom te Božjom nazočnošću u viđenju. No onda, usred viđenja i njegova zanosa, usred njegove udubljenosti u izvanrednu Božju nazočnost, zazvonilo je svom silinom samostansko veliko zvono.
Zvono koje se oglasilo označavalo je vrijeme, kad su se trebali nahraniti gladni koji su se skupili ispred samostanskih vrata. Baš toga dana, dogodilo se tako, kao da je tako htjelo biti, došao je red na starog redovnika, da se pobrine za siromašne te da im podijeli ono malo hrane što se nalazilo u samostanskoj kuhinji, a bilo je predviđeno za gladne i siromašne. Ako se on ne bi pojavio sa hranom, gladni i siromašni bi se razišli u miru misleći i vjerujući, da im samostansko osoblje toga dana uistinu nema što dati.
Stari redovnik bio je razapet između svoje zemaljske redovničke dužnosti te viđenja koje mu se konačno dogodilo i u kome je duševno uživao. Teškog srca, ali sa spremnom voljom napustio je viđenje te pošao nahraniti gladne i utješiti one koji su trebali utjehe.
Nakon otprilike sat vremena stari redovnik, već dosta umoran, vratio se u svoju sobicu. Otvorivši vrata sobe nije mogao vjerovati što je ondje ugledao. Viđenje koje je on napustio, da bi nahranio gladne čekalo je na njega. Spustivši se na koljena, da bi zahvalio Bogu na tako velikom daru redovnik je začuo glas koji mu je govorio: Dragi moj sine, da nisi otišao nahraniti gladne, ja te zasigurno ne bih čekao niti bih više bio s tobom.
