Božić je pred vratima. Bog najavljuje svoj dolazak među nas. Računamo li mi s tim…?

Proroku Davidu je obećano da će za tisuću godina iz njegova plemena doći obećani Mesija – Spasitelj. Izajijino proroštvo iz 8. st. se ispunja. Ono što govori prorok i evanđelist ostvaruje se danas među nama: Gospodin danas dolazi i spašava nas!

Upravo u ovo vrijeme božićnih blagdana spremamo se na mnoge posjete. Bilo da ih pri-mamo bilo da odlazimo u posjet uvijek možemo uočiti razliku između onih posjeta koje moramo obaviti i onih do kojih nam je stalo i koje s radošću činimo. Nije važno tko nam dolazi u posjet ili kome idemo; neke posjete primamo s osjećajem obveze jer ih smatramo važnima i neizostavnima u ovo blagdansko vrijeme, a neki nam pričinjaju radost i veoma se veselimo susretu s nekim ljudima. Ponekad se vjerojatno zapitamo zašto je tome tako? Zašto nam neki posjeti uspijevaju, a neki ne? Zašto se prilikom susreta s nekim ljudima osjećamo dobro, a s drugima ne? Možda zato što prilikom tih posjeta netko stalno šuti, a drugi neprestano govori. Možda nemamo zajedničke teme razgovora pa pričamo o svemu i svačemu.

Pravi se posjet i pravi susret ljudi može dogoditi jedino ako su svi posjetitelji i sudionici susreta otvoreni jedni drugima, ako žele pokazati jedni drugima kako su došli biti s njima i pokazati interes za one koje posjećuju. Jedino tada posjet može biti uspješan i može obo-gatiti i posjetitelja i posjećenoga.

Marija posjećuje svoju rođakinju Elizabetu. Kako nam govori Evanđelje, ovdje se ne radi o posjetu koji se čini iz obveze ili potrebe, nego o radosnom susretu dviju žena. Obje doživljavaju nešto izvanredno i žele jedna s drugom to podijeliti. Jedna drugoj donose svoj život i raduju se jedna drugoj zbog novog života koji u njima raste. Njihov je susret sretan i radostan.

Evanđelje govori kako je Marija krenula na put k Elizabeti: »usta Marija i pohiti«. Izraz je to Marijina pokreta koji je pun interesa i želje susresti se s Elizabetom. Želja koja pokreće Mariju na susret s Elizabetom očituje se u njezinoj žurbi da se susret što prije dogodi. Marija želi s Elizabetom podijeliti radosne vijesti. Osobno je želi s njima upoznati. Želi joj osobno izreći radost zbog svoje trudnoće i podijeliti s njom ono što ih međusobno povezuje. Naši susreti i posjeti često su blijeda slika ovog radosnog susreta. Što nas pokreće kad idemo u posjet jedni drugima

Želimo li samo »istovariti« svoje brige i poteškoće? Ima li nešto što nas pokreće iznutra i što želim osobi s kojom se susrećem priopćiti kao dio svoga života, dio svog unutarnjeg svijeta? Jesmo li stvarno zainteresirani za susret s drugima, za njihov unutarnji svijet, za njihov život ili nas samo goni obveza koje bismo se najradije riješili?

Kad je Marija pozdravila Elizabetu, njezina je utroba zaigrala od radosti. Čitavo njezino biće, pa čak i dijete koje je druga osoba, drugo biće unutar njezine utrobe zaigralo je od radosti susreta. Radost susreta ne ostavlja ljude ravnodušnima. Radost susreta obuhvaća sve one koji su blizu i koji su povezani. Zajedništvo koje se prelijeva iz osobe u osobu prilikom susreta obuhvaća ne samo one koji se susreću nego se širi i na one koji su u blizini. Ta radost pokreće i druge, čini ih sposobnima i spremnima susretati se s drugim ljudima svojom nutrinom, dijeliti u susretima život.

Naši svakodnevni susreti često su svedeni na već izblijedjele izreke koje često ništa ne znače niti izražavaju našu stvarnu zainteresiranost za druge. Često kažemo rukujući se jedni s drugima: „Kako si?“, a da pri tome uopće ne pokazujemo stvarnog interesa za onu osobu koju pozdravljamo, niti nas uopće zanima kako je ona doista i što je stvarno s njom. Možda se dogodi da osim pružanja ruku učinimo i gestu tapšanja po ramenu ili zagrljaja, a ponekad i poljupca koji je više „ljubljenje zraka“ pored obraza onoga koga pozdravljamo negoli izraz stvarnog poštovanja i ljubavi prema onome koga susrećemo. Već u samom pozdravu vidi se naš interes za onoga s kime se susrećemo. Naš stav prema onome koga susrećemo očit je u samom pozdravu.

Marijin i Elizabetin susret, njihov međusobni pozdrav od kojeg igra nutrina osoba, primjer je susreta srdaca. One ponajprije izražavaju svoju vjeru u Boga. Njih dvije su prije svega osvjedočene vjernice i tu zajedničku oznaku izražavaju najprije u svom pozdravnom razgovoru. Vjernički pozdrav dviju žena koje pod svojim srcima nose početak novoga svijeta. Vjernički pozdrav žena koje ne razumiju sve što se u njima i s njima događa. Vjernički pozdrav i blagoslivljanje Boga koji ih je uvrstio u plan spasenja, a da ga one do kraja nisu svjesne. Vjernički pozdrav koji izražava zahvalu za sva djela koja je Bog učinio u povijesti njihova naroda i u njihovoj osobnoj povijesti.

Elizabeta je osjetila pravu i veliku radost koja dolazi od samoga Boga. To je pravi razlog božićne radosti koju je osjetila Elizabeta kad se našla s Bogom u Marijinom krilu. Marija je donijela Elizabeti Spasitelja Sina Božjega. To je bio pravi Božić u kući Elizabete, koju je Marija donijela svojim pohodom. Čim je Elizabetino dijete još nerođeno priznalo Isusovu prisutnost, mesijanske nade izabranog naroda kao da su se popele do radosnog izvršenja.

Elizabeta hvali Marijinu vjeru i potpunu predanost Božjoj odluci. Marija je spremna primiti svu puninu Božjih darova što ih je Bog bio obećao po prorocima. Ranije smetena na anđelov pozdrav u prigodi navještenja, Marija sada uzima vijenac pohvale iz Elizabetinih ruku i tiho ga položi pred Božji prijesto.

Kad Bog nekoga izabire, izabire ga da mu u isti mah postavi na glavu krunu radosti i da mu pripremi križ. Bog nikad nikoga ne izabire da mu priušti udoban život, nego uvijek poradi nekog važnog zadatka, koji bi trebao sasvim prožeti čovjekove misli i srce. Bog izabire čovjeka da se njim posluži. On se poslužio i Marijom Majkom Isusovom. Izvršen je zadatak na radost brojne obitelji Božjega naroda. Marija je u svoje majčinstvo slila svu svoju dušu i tijelo. I postala je uzrokom i vrelom naše radosti. Ona na adventskom nebu blista kao uzor svim majkama koje darivaju djecu na svijet živeći u skladu sa svetom voljom Božjom.

Svećenik Amerikanac zalutao je jedne strašne olujne noći dok je putujući obavljao svoje dušobrižničke poslove. Ne samo da nije znao puta, nego se više uopće nije mogao orijen-tirati ide li prema Istoku, Sjeveru, Jugu ili Zapadu. U blizini nije bilo nikakvoga naselja, i on je bio u velikoj pogibelji za život.

U toj teškom stanju sjeti se tada Majke Božje, Blažene Djevice Marije i iz dna duše joj se preporuči. Nakon molitve nije prošlo puno vremena, opazi kroz tamnu olujnu noć kako je u daljini zasjalo neko svjetlo. Tada svećenik skupi sve svoje posljednje snage, i nakon putovanja jednog sata nađe se idući u pravcu onog svjetla pred jednom kućom.

Pozvonio je i na vratima se pojavila domaćica. Primila ga je u kuću, a svećenik, nasmrt umoran ispripovijedao je svoj doživljaj, svoje muke i tjeskobe, i kako se utekao Mariji za pomoć.

Tada mu domaćica reče. Da, velečasni, tu je zaista pomogla Majka Božja. U pola noći probudilo me je moje dijete vičući. Mama, upali svjetlo, jer lijepa Gospođa to traži. Isprva sam mislila da dijete sanja pa sam ga umirila. Ali nije trajalo dugo, opet me zovne dijete. I kad me je malo nakon toga i treći puta pozvalo, upalila sam svjetlo samo da imam mir. To je eto svjetlo koje je, vas velečasni, spasilo. Bog je uslišao vašu molitvu po zagovoru Gospinu.