Evanđelje jedanaeste nedjelje govori nam o zanimljivom i potresnom susretu Isusovu s velikom grješnicom vjerojatno Marijom iz Magdale. Isus je bio pozvan u kuću farizejevu. Kućedomaćin je bio okružen svojim prijateljima, pobožnim farizejima, vjerskim glavarima. I makar je bio pozvan, Isus nije bio baš najbolje primljen od svoga domaćina: izgleda da je on više pozornosti (pažnje) posvetio svojim prijateljima nego ovom pozvanom proroku.

Prijateljima je oprao noge, Isusu nije. Kod ulaska u kuću svoje prijatelje je pozdravio poljupcem, a Isusu je to bio uskratio. Dok je prijateljima zaželio dobrodošlicu, tom nepoznatom iz Nazareta, koji nije završio njihove visoke škole i koji je imao neke čudne ideje, dopustio je tek da uđe, jer ga je pozvao.

I dok su bili za stolom ušla je jedna nepozvana žena, žena koja je bila na lošem glasu u gradu. Svi su poznavali tu njezinu lošu reputaciju, svi su znali tko je ona. Možda je prepoznala nekoga od svojih klijenata tu za stolom? To je mogao znati samo Isus?

Žena se tada počela čudno ponašati. Počela je plakati i suzama kvasiti Isusove noge, kosom ih otirati i pomašću mazati. Na taj način izrazila je svoju ljubav, svoje poštovanje i svoju vjeru. Šimun farizej, kućedomaćin počeo je odmah u srcu osuđivati Isusa, odmah mu je zanijekao proroštvo, jer da je Isus prorok znao bi tko je i kakva je to žena te ne bi dopustio da se ovako prema njemu ponaša.
Po toj istoj logici, Šimun – religiozan čovjek, nije mogao vjerovati u mogućnost da u toj ženi postoji nešto dobra, da ima u njoj neke vrijednosti. Farizej, dakle, osuđuje i Isusa i ženu: Isusa kao neproroka, kao čovjeka koji nema u sebi neki duhovni sadržaj i ženu kao grješnicu.

Također, svi mi imamo često loše mišljenje o ljudima koji nas okružuju, ne uspijevamo u njima vidjeti neko dobro, kao da nam je uvijek lakše vidjeti ono što ne valja u drugom čovjeku, a u isto vrijeme to zlo kod sebe ne vidimo.

Šimun je razmišljao o grijesima žene koja je došla k Isusu. Ali Isus mu je rekao: “Ne, gledaj ti svoju dobrotu. Ti me nisi pozdravio, ona je to učinila. Ti mi nisi oprao noge, ona je to učinila. Ti mi nisi dao poljupca, a ona mi je noge poljubila. Ti me ne poštuješ, a ona me poštuje”.

Zatim se okrenuo ženi i reče: “Idi, slobodna si, oprošteni su ti grijesi, zaboravi zlo koje se u tebi nagomilalo, misli sada na ono što je dobro!” Isus je božanski Spasitelj. On voli čovjeka i oslobađa ga od svega ako on to njega zamoli. Za Isusa je grijeh najveće zlo, zato je puštao k sebi grješnike da ih izliječi od grijeha. On je došao na svijet da potraži i spasi ono što je izgubljeno. Zdravi ne trebaju liječnika već bolesni. On omogućava čovjeku da izađe iz svoje zarobljenosti, da prepozna u sebi nove mogućnosti, da sebe pogleda u novom svjetlu i da bude sposoban činiti velika djela.

Različiti su načini kojima Bog traži grješnoga čovjeka da se obrati. Nekada to čini neposrednim nagovorom, poticanjem i unutarnjim rasvjetljenjem. Nekada riječju ili primjerom kojeg čovjeka, ili potresnim riječima propovjednika, ili kakvom dobrom knjigom.
Nekada Bog s mnogo strpljivosti čeka na dušu grješnika kao što je čekao mladog Augustina. Drugi put opet snažno odjednom zahvati dušu grješnika, kao što je to učinio s dušom Savla pred Damaskom.

Ima mnogo stvari koje čovjek ne smatra milošću, možda u njima gleda nesreću, a bila je to milost puna milosrđa, koja poziva na povratak k nebeskom Ocu. Dakle i sam grješnik mora nešto učiniti sa svoje strane. On se mora dati pronaći i poslušati glas Božji, koji ga zove na obraćenje. Isto tako mora grješnik biti svjestan svoje bijede u koju je radi grijeha zapao.

Morao bi okajavati svoje grijehe i tražiti oproštenje. Tada božanski Spasitelj raširenih ruku stoji pred grješnikom, spreman da ga u svojoj radosti ponese natrag u zajednicu svojih vjernika. Isus je uvijek pokazivao svoju ljubav i svoje veliko milosrđe prema bijednim grješnicima. Bog ne želi smrti grješnikove, on želi da se grješnik obrati i da spasi svoju dušu, zato potiče sve grješnike na pokoru i obraćenje.

Kakogod se s jedne strane moramo boriti protiv neprijatelja svog spasenja i protiv grijeha, tako s druge strane moramo biti puni Kristovog duha, koji je pun milosrda i spremnog opraštanja. Kako je velikodušan Bog prema nama pun neizmjerne dobrote i milosrđa.

Naše su uvrede i grijesi tako brojni da za njih ne možemo dati dostatnu zadovoljštinu. Zato padnimo na koljena poput svete Marije iz Magdale pred neizmjernim Božjim veličanstvom i molimo ga za oproštenje. Svaki grješnik koji se pred Bogom ponizi, prizna svoje grijehe, za njih se kaje i ozbiljno nastoji da se popravi, opraštaju mu se svi grijesi, pa makar bili ne znam kako brojni i veliki.

Bog je neizmjerno milosrdan, mogao je učiniti da umremo u grijehu, ali je u svom milosrđu i strpljivosti čekao naše obraćenje. Zato pristupajmo što češće sakramentu svete ispovijedi i očistimo svoje duše od grijeha.
Ako je dakle Bog u tolikoj mjeri milosrdan prema nama, onda je potpuno pravo da i mi budemo milosrdni prema bližnjemu, da rado i od srca opraštamo sve uvrede koje su nam nane-sene.

Ako smo sami na sebi osjetili Božje milosrđe, potrebno je da budemo i sami milosrdni prema svojim dužnicima, jer samo tada smo djeca svog nebeskog Oca. Ako rado od srca opraštamo, ako iz srca uklonimo svoju gorčinu i neraspoloženje, samo tada možemo moliti s velikim pouzdanjem nebeskog Oca: “Oprosti nama kako i mi opraštamo!”

Poznato nam je kako je veliki grijeh učinio veliki židovski kralj David. Dao je pogubiti Uriju Hetita i njegovu ženu uzeo sebi za ženu. Prorok Natan mu pomaže da spozna svoj grijeh. Obraća se. Kaje se. Žali zbog toga…: „Sagriješio sam protiv Gospodina!“

Tko će biti Natan ovoga vremena i ove moderne generacije…? Tko će nam predbaciti jasno i odvažno naš vlastiti grijeh zatvorenosti, egoizma, nebrige, izdaje ljubavi, da bismo se mogli obratiti i vratiti!? Tko će reći onima koji uvode sodomske i gomorske zakone koji su protiv Boga i samoga čovjeka da griješe i pripremaju sebi i drugima propast?!

Trebali bi danas svi mi shvatiti da smo mi Natani ovom pokoljenju. Jer ne živimo više mi nego Krist u nama… Neka nam Krist postane život, radost, sreća i spas. Iskoristimo ovo milosno vrijeme i obraćajmo se svakoga dana i svakoga trenutka. Budimo ustrajni i ispravljamo se, dotjerujmo se, korigirajmo svoje misli i nastojimo oko dobra i spasenja svih.

Nije li naš grijeh u tome što se priznajemo Isusovim, a ne vladamo se kao On, ne živimo kao On? Antun, mladić pita prijatelja mudrosti da mu kaže kad bi se trebalo obratiti. On mu odgovori da je dosta da se obrati jedan dan prije smrti. Na pitanje mladićevo da on ne zna kada će umrijeti?! Mudrac mu je odgovorio da je najbolje da se za svaku sigurnost obrati još danas.

Dogodilo se to u Španjolskoj 1939. godine. Osuđenik Weidman sjedio je na optuženičkoj klupi. Bio je optužen zbog višestrukoga umorstva. Trebao je biti osuđen na smrt. Kad je rasprava započela, podigao se optuženi i rekao: “Odlučili ste me osuditi sa svom strogošću što i zaslužujem. Priznajem svoje grijehe. Kriv sam i preuzimam svu odgovornost za sve ono što sam učinio. Žao mi je i kajem se za sve! To činim iskreno. Smijem li vas nešto zamoliti i to iz dubine svoje duše i svoga srca. Molim vas, nemojte odbiti moju molbu. Još jednom priznajem iskreno da sam kriv. I savjest me jako peče zbog toga. I svemogućega Boga se bojim! Zaslužio sam najveću kaznu. Ali ako postoji kazna, postoji i oproštenje. Boga sam već zamolio za oproštenje. Znam da je on neizmjerno milosrdan i samo praštanje. Molim pomilovanje i zbog svoje majke. Dopustite mi da mogu svojoj majci napisati: Kaznili su me, ali su mi i oprostili!”

Kad je optuženi Weidman izrekao te riječi, pao je na optuženičku klupu i počeo je gorko plakati. Tada je sav sud bio tako dirnut da su morali prekinuti raspravu i optuženiku oprostiti smrtnu kaznu.

Kao što je taj kažnjenik svojim kajanjem i suzama isprosio oproštenje od smrtne kazne, tako će i nama milosrdni Bog kad god se pokajemo za svoje grijehe oprostiti vječnu kaznu. Krist koji oprašta ne čeka grješnika da dođe k njemu, nego on sam traži izgubljenoga grješnika, zove ga k sebi da ga oslobodi grijeha.

U “Fiorettima” sv. Franje čitamo jedan događaj iz života ovoga sveca. U neki samostan nav-ratila se jednom tri razbojnika i zatražili od gvardijana nešto za jelo. Ovaj ih primi srdito, izgrdi ih, održi im propovijed o obraćenju i otjera ih.
Malo nakon toga vrati se sv. Franjo noseći punu torbu kruha i posudu vina. Čim je čuo što se dogodilo, naredi mladom gvardijanu da uzme jelo i vino i trči za razbojnicima dok ih ne nađe. “Onda im ponudi ovaj kruh i ovo vino, klekni pred njih, priznaj im svoju nemilosrdnost i zamoli ih u moje ime da zlo više ne čine, nego da se boje Boga te da više ne škode bližnjemu.” Franjo ujedno obeća da će se pobrinuti za njihov život ako to izvrše. Gvardijan je sve doslovce izvršio. Razbojnici su bili duboko potreseni takvom dobrotom, obratili se i postali sveti, uzorni fratri.

Poruka i pouka nama: nitko nije tako zao da ne bi mogao postati veliki svetac nitko nije tako svet da ne bi mogao postati proklet; ljudi se obraćaju ljubavlju i dobrotom, a ne mržnjom i batinom. Evo poruke i pouke današnjega evanđelja.