Bit ćete mi svjedoci

Te veličanstvene riječi o svojim svjedocima izgovorio je Isus na dan Uzašašća u nebo. Bilo je to vjerojatno u Betaniji (Lk 24, 50). Zatim se u Maslinskom/Getsemanskom vrtu naočigled svima uzdigao u nebo, ostavljajući im svoju božansku oporuku. Isusova poruka glasi: Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti. Nego, primit ćete snagu Duha Svetoga, koji će sići na vas, i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji, i sve do kraja zemlje (Dj 1,8).

Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti. Isus jasno kaže da Bog ne da svoga plana u budućnosti i svoga božanskoga znanja nikomu na ovome svijetu. To je Božji patent. I nitko od nas nema prava ni mogućnosti znati, čak ni pitati, kada će i kako će se nešto dogoditi. Kao da dječačić od tri godine pita tatu što će od njega biti kad uzraste. Što će od njega biti ako od četvrte godine počne pokazivati znakove neposluha, otpora i mrzovolje? Kako će takvo prkosno dijete surađivati s očevim planom? Ono što se od nas traži u ljudskom pogledu jest temeljno povjerenje u očevu ljubav, a u vjerskom smislu naše povjerenje u Božju providnost te molitvena i praktična suradnja s Očevom voljom. Prepusti Bogu putove svoje. On će sve voditi.

Primit ćete snagu Duha Svetoga! Snaga! Snaga tijela, snaga duše, snaga volje. Stupiti na snagu, izgubiti snagu.

Jakost: Bolestan si, i Duha Svetoga zazivaš u pomoć i – lakše ti, podigneš se, čak prohodaš, eto ti jakosti, zdravlja, da nastaviš učiti, raditi, rasti. Samo što to ti pripišeš sebi i lijeku trave, a ne Bogu koji drži i tebe i lijek i zdravlje.

Znanje: Teško ti učiti, Duhu se pomoliš i potrudiš se i zadobiješ moć da naučiš što je potrebno i u vjeronauku i u školi, eto ti moći u pameti. Ili ti to pripisuješ samomu sebi, a ne Božjoj pomoći?

Savjet: Posvađao si se s ukućanima, i obratiš se Duhu Svetomu da te smiri, osnaži za zajedničke napore i nevolje, i odnekuda imaš snage za razgovor, susret, savjet. Jesi li kada to probao? Je li uspjelo? Samo što ti to pripisuješ sebi i svojoj odluci, a ne Božjoj ruci koja vodi i tebe i tvoje ukućane.

Pobožnost: Ne ide ti se u crkvu, ni na ispovijed, ni na pričest, pa se Duhu utečeš u zagovor i pomoć, i promijeniš pamet – odlučiš poći i u crkvu i na ispovijed. Pridaješ li to samomu sebi ili Duhu Svetomu?

Razboritost. Jesi li se prigodom izbora svoga životnoga partnera Bogu molio da te Duh prosvijetli, ili si vođen samo ljudskim motivima i izazovima? Pa onda udario na jade kroz život i završio sa svim ljudskim i neljudskim posljedicama? A onaj tko se Bogu moli, Bog ga očinski voli i vodi pravim putem.

Strah Božji: Dolaze ti svakakve lude misli da se upustiš u drogu, da kradeš po crkvama i po školama, da i drugima nanosiš veliko zlo; moliš Duha Svetoga da te opameti, prosvijetli, da u tebi probudi bogobojaznost, da dobro činiš a zla se kloniš, i ne učiniš ništa od toga što si bio ludo naumio. I popraviš se. Pripisuješ li to sebi ili Bogu? Je li to Božji dar ili samo tvoja odluka. I znaš li koliko je to Božje, a koliko je tvoje?

Isus govori o snazi, o jakosti, o moći i energiji. Duh sve to ima i daje, ali traži našu suradnju. Znaš li ti što je to struja? Nevidljiva, a snažna. Kad te strese, znat ćeš. Ona proizvodi svjetlo, toplinu, divnu atmosferu, stvara život i ugođaj. Tako Duh Sveti, nevidljiv, neprimjetan, snažan, a svime upravlja i ravna. On prožima naše živo biće, naš mozak i srce. Gdje njega ima, ima života i snage. Ali Duh je Sveti puno više od snage. On je Osoba. Treća Božanska osoba. Svjestan sebe i svoga odnosa prema drugim Božanskim osobama – Ocu i Sinu. I svoga odnosa prema našim ljudskim osobama. Ako imamo u sebi Duha Božjega, onda živimo, mičemo i jesmo. Ako nemamo Duha u sebi, mogu nas ponijeti na groblje kao beživotna, raspadljiva tjelesa, a vječne duše odlaze k Bogu na sud: jesmo li mu se pokoravali, bili poslušni, surađivali s njegovim poticajima.

Bit ćete mi svjedoci. Do sada ste bili kukavice, strašljivci i jadnici. Prepadne vas ptica. Samo nešto šušne, a vi bris. Od sada ćete biti svjedoci do krvi, do mučeništva, veli im Isus. Grcat ćete u nevoljama do grla, ali bit ćete sretni do grla. Primjer je prvi apostol Petar. U Kajfinu dvorištu prepala ga sluškinja. Umjesto da se pokaže da je on Isusov učenik, zaniječe da ne pozna uopće toga čovjeka, učitelja, Isusa. A kad je Isus poslao Duha Svetoga i kada ga je Duh obuzeo, onda je rekao: Većma se treba pokoravati Bogu negoli ljudima. A kad bi se našao u zatvoru, osjećao se radosnim što je dostojan podnijeti pogrde za Ime Božje. To on nije sebi pripisivao, nego Duhu Svetomu.

U riječi „svjedok“ sadržane su tri duhovne radnje, bitne za svjedočanstvo:

1) Vidjeti, čuti, biti duhom nazočan na mjestu kod događaja, biti svjestan doživljenoga, sudjelovati pameću, zapamtiti. Svjedok kaže: ja znam, a ne: meni se čini.

2) Pripovjediti, kazati, iznijeti pred drugima, na nekom ljudskom sudu, točno sve po redu kako si očima vidio i umom upamtio. Svjedok kazuje razgovijetno da ga svatko može pratiti i ostati zadivljen njegovim izlaganjem, točnošću i jasnoćom.

3) Svjedočiti u konačnici znači založiti ne samo svoje oko kojim si vidio, uho kojim si čuo, nego i svoju glavu da je istina ono što govoriš.

Zašto svjedočanstvo? Zato sve što je Isus učinio i činio, snimljeno je u dušama i srcima njegovih učenika, a oni prenose svojim nasljednicima i tako redom do Sudnjega dana. Nikada nikakva ljudska tvorevina, koliko god bila savršena, ne će ni blizu dosegnuti savršenstvo ljudskoga mozga s pameću i pamćenjem, niti će dostići remek djelo ljudskoga srca s ljubavlju i slobodom, niti ponoviti apsolutnu novost ljudskoga života sa sviješću, istinom i pravdom. Ljudska će tvorevina uvijek ostati robot. Njega, Boga, interesira njegova izvorna savršena tvorevina i njezino potpuno dovršenje u čovjeku u suradnji Boga i čovjeka. Njega interesira: srce – i što se sve u njemu namjerava i hoće;mozak – što se u njemu zaključuje i odlučuje, usta – što se njima hvali ili psuje;oči – što njima gledamo ili ne gledamo; uši – što njima slušamo; ruke – što njima izvodimo, dobro ili zlo; noge – kuda na njima hodamo – pravim ili krivim putem.

Njega interesira koliko je čovjek kadar priznati Boga Bogom, Stvoriteljem, a sebe samoga čovjekom, stvorenjem. Ništa od toga ne može se dogoditi bez Duha Božjega. Zato: “Primit ćete snagu Duha Svetoga,” veli Gospodin. Duh stvara naš duh. On je životvorac koji tvori naše biće, našu slobodu i život.

Bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu znači biti svjedok ne samo od riječi nego i od djela. I to u vlastitoj kući, gradu, na ulici, u školi, na poslu. Sa svojim roditeljima, sa svojom braćom i sestrama, muž sa ženom, žena s mužem a njih oboje s nemirnom djecom. A što to treba svjedočiti riječima i djelima u našoj vjeri i Crkvi? Eto to

1. da postoji Bog; 2. da je Bog stvorio čovjeka; 3. da mu je usadio svoj zakon istine, pravde, ljubavi i sreće; 4. da je taj čovjek svojom slobodom okrenuo leđa Bogu i uvalio se u grijeh; 5. da se ne može sam otkupiti; 6. da je Bog Otac poslao Sina svoga da iz gliba izvadi i spasi čovječanstvo; 7. da je to Isus učinio po križu i uskrsnuću; 8. da su Otac i Sin poslali Duha Svetoga kojega krizmanici danas primaju u sakramentu sa sedam darova. Jednom u životu, a surađuju s Duhom svakoga dana kroz život.

2) Svjedoci u Judeji. Judeja bijaše nemirna palestinska pokrajina, u kojoj je svako toliko znala buknuti pokoja revolucija protiv Rimljana. Zato su je Rimljani stavili pod svoj direktni diktat ili protektorat. Tu je u narodnom i političkom pogledu cvjetao ekstremni lokalizam, nacionalizam, rasizam, šovinizam. A u religioznom pogledu u Judeji bijaše ekskluzivizam, netolerancija prema svima drugima, jer su Judejci ili Židovi bili uvjereni da su oni izabrani ili povlašteni narod.

– Svjedočiti u Judeji znači biti svjedok u svome narodu i kraju, u svojoj kulturi i religiji, odnoseći se s poštovanjem i pravednošću prema svima ostalima. Caru carevo, kao što kaže Isus.

3) Svjedoci u Samariji. Samarija je polužidovska zemlja, poturica gori od Turčina, jer su se Židovi koji su živjeli u Samariji ženili s poganima i tako su se “onečistili”. U Isusovo doba Židovi i Samarijanci nisu ni razgovarali. A Isus Samarijance i Samarijanke toliko puta uzima za primjer plemenitosti, milosrđa, zahvalnosti.

– Isus od učenika svojih traži da budu svjedoci u tuđoj zemlji i pod tuđinskom vlašću, među neprijateljima, u neprijateljskom ambijentu. Tu se hoće posebno svjedočenje, koje najčešće završava mučenjem i mučeništvom.

4) Svjedoci do kraja zemlje. I preko granica svoga grada, i svoga naroda i svoga neprijatelja, do kraja zemlje, bez obzira na sve granice rase i klase, nacije, regije i religije

– Isus želi da njegovi svjedoci budu sol cijeloga svijeta i zemlje.

Već i apostoli, odnosno i njihovi učenici, dolaze u naše krajeve. Sv. Pavao iz Rima piše svome učeniku Timoteju: “Nastoj što prije doći k meni! Jer, Dema me, zaljubljen u sadašnji svijet, napustio i otišao u Solun; Krescencije u Galaciju, Tit u Dalmaciju. Luka je jedini sa mnom. Marka uzmi i dovedi sa sobom, jer mi je koristan za služenje. Tihika sam poslao u Efez” (2 Tim 4,9-12). Pavao govori o sedam svojih učenika. I on osmi. Jedan ga je napustio, Dema, eto ih opet sedam. Sedam Isusovih učenika, a stotinu milijuna pogana u Rimskome carstvu. I gledaj kako su raspoređeni: Pavao i Luka u Rimu, Krescencije u Galaciji u današnjoj Turskoj, Tihik u Efezu u glavnom gradu Male Azije, Tit u Dalmaciji, vjerojatno u Solinu. Vidiš li te radosne vijesti, odnosno te evanđeoske svijesti svjedočanstva, do kraja zemlje!