Fra Petar Ljubičić – Uozbiljimo se! “Odložimo djela tame… i zaodjenimo se oružjem svjetlosti, Isusom Kristom…!”
Razmišljanja uz 1. nedjelju Došašća / Adventa

 

Došašće je vrijeme duhovnog promišljanja, vrijeme priprave za Božić, vrijeme naše duševne inventure. Priznajmo da smo grješnici i da nam je potrebno oproštenje i obraćenje! Došašće je vrijeme za okajavanje grijeha, za ispovijedanje grijeha te otvaranje našega srca Isusu, našemu Spasitelju.

Došašće je vrijeme u kojem trebamo učiniti ono što je učinila Linda Marshall, odrekla se grijeha i dvostrukoga života te pristala uz Boga. Rekla je: „Gospodine Bože, ja izabirem Tebe!“
Došašće je vrijeme u kojem trebamo duboko udahnuti te reći: Bože, Tebe sam izabrao, s Tobom želim stalno biti, s Tobom želim koračati u svom životu i dijeliti svoje dane na zemlji.

 

Ovonedjeljna svetopisamska čitanja govore nam o svršetku čovjekova života na zemlji. Doći će kraj, a onda ćemo morati stati pred nebeskoga suca. Za sve što smo mislili, govorili, činili, morat ćemo Bogu dati račun. Današnje nam sveto Evanđelje govori o posljednjem sudu i drugom dolasku Isusa Krista. Zato Isus u današnjem svetom Evanđelju posebno naglašava riječi: Bdijte i molite, jer ne znate u koji će čas doći Gospodin vaš. Biti budan i pripravan znači činiti sve ono što je Isus zapovjedio.

Kršćanska budnost izvire iz čvrste, žive vjere i radosne nade. Čovjek ne može živjeti bez nade. Mi smo oni koji bi trebali donijeti radosnu nadu svijetu. Svjedoci smo danas kako mnogi žive na rubu beznađa, poneki i duboko u njemu. Mnogi, duboko nemirni u sebi, sanjaju o boljoj i pravednijoj budućnosti. Neki žive od danas do sutra, ništa ne očekujući od života. Čujemo stalno kako se govori: novac nas je iskvario… čovjeku nikad dosta…

Mnogi žive po načelu “glavno je da je meni dobro”. Sve manje se osjeća potreba misliti na druge. Ima pravo sv. Ivan, kada kaže kako je svjetlo došlo na svijet s Isusom Kristom, ali su ljudi više volili tamu nego svjetlo jer im djela bijahu zla. Slušamo svaki dan o provalama, krađama, pronevjerama, dilanju droge, opijanju, bludničenju, o uvođenju sodomskih zakona, o protivljenju vrjednotama, svetosti braka i mnogim drugim grijesima…

Gdje nam je odgovornost?! Vrijeme je ozbiljno i milosno. Uozbiljimo se! “Odložimo djela tame… i zaodjenimo se oružjem svjetlosti, Isusom Kristom…!” (Rim 13, 12). Čeznimo za boljim, pravednijim i čovječnijim svijetom. Odlučimo se dobro i ono što bi moglo dati pravi smisao našem životu. 

Budimo odgovorni i vratimo nadu i budimo svjetlo ovome svijetu u kojem živimo. Mi smo posvećena zajednica, mi posjedujemo istinu koju nam je objavio Krist, naš Spasitelj. Naša nada je Isus Krist. On je izvor i cilj naše nade. Unatoč svim kušnjama i poteškoćama idemo ususret k onomu koji nas neizmjerno voli.

Ovo milosno vrijeme Došašća je prilika kako bi preispitali razloge svoje nade i putove koji nas vode njezinu ostvarenju. Upitajmo se iskreno živimo li iz žive i djelotvorne vjere. Zamolimo Gospodina za snagu i ustrajnost u dobru.

Biti pripravan u smislu današnjega svetog Evanđelja znači Gospodina osobno susresti i s njim se osobno povezati. Isus će jednom doći i to sigurno, kao što je došao ono prvi put prije dvije tisuće godina. Ali tada neće doći kao malo dijete, siromašan i bespomoćan, nego će doći kao kralj s velikom moći i slavom u pratnji svojih anđela.
U taj posljednji dan pokazat će se Krist kao gospodar svih ljudi i cijelog svijeta, kao sudac živih i mrtvih, koji će dobre nagraditi, a zle kazniti. Sam Isus kaže u današnjem svetom Evanđelju da za taj dan nitko ne zna, pa ni anđeli nebeski, dakle za taj dan zna samo Otac nebeski.

Isusov drugi dolazak za čovjeka pojedinca događa se već prilikom njegove smrti. Već se tada čovjekova duša pojavljuje pred pravednim Sucem Isusom Kristom. Taj se dakle dolazak događa svakoga trenutka, a nekome na svršetku svijeta.
Isusov će dolazak biti očitovanje cijeloj ljudskoj zajednici. To će biti sud svim živima i mrtvima, to jest onima koji su već umrli, kao i onima koje je svršetak svijeta zatekao još žive.

Poznato je da na ovom svijetu više puta pošteni trpe, a nepošteni uživaju, krjepost se pre-zire, a opačina slavi, dobri su zabačeni, a opaki su isticani. Pobožnost se izruguje, a bezbožnost se hvali. Svakodnevno nam iskustvo kaže da na ovom svijetu nisu uvijek baš najsretniji oni koji su najpobožniji, niti kazna stiže uvijek one koji su je zaslužili. Zato pravda Božja mora ipak svakoga jednom stignuti.
Jednom će doći dan kad će se sasvim jasno spoznati i razlučiti dobro i zlo, kad će krjepost primiti priznanje i nagradu, a opačina zasluženi prezir i kaznu. Bit će to dakle na dan posljednjeg suda. Tada će Sin Božji prožeti našu savjest i rasvijetlit će i najmanji prostor naše duše i očitovat će najtajniji trenutak našega života. Bit će to trenutak kada će se otkriti svaka istina. Na najveću sramotu grješnika očitovat će se pred cijelim svijetom svi njegovi grijesi, pa i oni koji su bili u ispovijedi zatajeni. O našoj pripravnosti za Isusov drugi dolazak ovisi cijela naša sretna ili nesretna vječnost.

Obraćenjem, koje Gospodin od nas očekuje, ne kanimo promijeniti samo svoj izvanjski život, kako bismo u očima ljudi postali pošteni i neporočni. Pravo obraćenje ide za tim da se čovjekovo srce promijeni, a to znači čitava njegova osoba i sav njegov život. Želimo li dakle da ovaj svijet u kojem živimo bude drukčiji, moramo najprije promijeniti sami sebe, jer obraćenje počinje od nas samih. Do sada smo mislili da možemo mijenjati svakoga i sve oko sebe, a sada vidimo da moramo mijenjati sami sebe, a za druge se žrtvovati i moliti.

Pavao je u svojoj poslanici Rimljanima vrlo konkretan opominjući kršćane čega se sve trebaju čuvati. On poziva njih, a i sve nas, da se zaodjenemo Isusom Kristom, da budemo novi ljudi.  To je tek pravo obraćenje na koje nas poziva ovo vrijeme došašća. Govori nam da dobro vrednujemo dane koji su nam darovani, da ih shvatimo kao vrijeme proputovanja, koje je kratko, ponekad posuto iskušenjima i trpljenjem, ali baš zbog toga dragocjeno jer budi i priprema svakoga od nas i čitavo čovječanstvo na buduću slavu Kraljevstva nebeskoga prema kojem svi težimo i gdje Bog živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Mala Marija Magdalena Pacijska, koja je postala velika svetica, svaki put se tijesno privinula svojoj majci, kada se ona povratila kući od svete Pričesti.
“Majko, govorila je ona, dopusti mi biti posve blizu tebi, kako bi bila posve blizu Isusu!”
Privinimo se i mi srcem čistim i punim ljubavi što bliže uz Isusa. Po svetoj Pričesti neka naše srce počiva na Isusovu srcu!

Molimo žarko i ljubimo svim srcem svoga Boga i prihvaćajmo njegovu svetu volju svakoga trenutka u životu. Tako ćemo pretvarati svaki trenutak života u trenutak spasenja za sebe i svoju braću i sestre.

Božanski Spasitelju, nauči nas bdjeti i biti budni raspjevani Tebi na slavu. Daruj nam milost kako bi bdijući u molitvi dostojno živjeli i svojim životom svjedočili da smo Tvoja braća i sestre, kako bismo Te zajedno dočekali u radosti i zauvijek s Tobom živjeli u vječnoj, blaženoj slavi. Amen.

 

Kako je nepoznata djevojka obratila Thomasa Mertona

Dogodilo se to u velikom New Yorku u crkvi Corpus Cristi neposredno prije svete mise. Jednoga dana ušao je u crkvu i jedan dvadesetpetogodišnji mladić koji nije bio kršten pa je o vjeri znao vrlo malo, stoga je i bio nespretan ne znajući kako se ponašati u crkvi.

Odjednom ispred sebe spazi petnaestogodišnju djevojku što je pobožno molila klečeći u klupi. Učinilo mu se da je sva uronjena u molitvu, kao da gleda nešto nevidljivo. Vjera djevojke, koju prvi put vidi, prodirala mu je u srce. On, uvjereni ateist i već poznati profesor i filozof, čovjek koji je pročitao 30.000 knjiga i proputovao sve veće gradove Europe i Amerike, osjećao se toga trenutka vrlo nemoćnim. Jedna nepoznata djevojka uzdrmala je njegovu nevjeru, golema inteligencija zanijemila je pred silinom molitve. Ovaj prizor unio je veliki nemir u njegovo srce i dušu koji se stišao tek nakon što je poučen u vjeri i kršten.

Pošao je u trapiste i postao svećenik i redovnik te jedan od najvećih duhovnih pisaca (napisao je 20 knjiga koje su uglavnom bestseleri). Bio je to Thomas Merton.

Ime djevojke vjerojatno nikada ne ćemo doznati. Nije to ni važno. Njezino pobožno držanje u crkvi, žarka molitva i vjera u duši izvana se mogu činiti malenim i neznatnim, ali je silina njihova učinka nezamjenjiva. Donose drugima vjeru! Svetost malih stvari velika je i svakomu dostupna.