Što moram učiniti kako ne bih bio proklet?
Jedna primalja pripovijeda: “Jednoga me dana moja dužnost zvala k bolesniku koji je imao upalu pluća. Odmah sam vidjela kako je njegova obitelj daleko od Boga. Gospođa J. mi je rekla kako je bila bolesnikova želja pozvati mene jer me on poznaje iz viđenja.
Savjesno sam učinila sve što mi je moja savjest nalagala. Dani su prolazili, a bolesnikovo stanje se pogoršavalo. U subotu sam se preporučila Marijinoj zaštiti i usudila se zapitati ne bi li smio doći svećenik u kratki posjet. “Kako Vi želite, sestro. Već je šesnaest godina kako sam se tako zanemario, premda sam crkveno vjenčan i dao sam svoje dijete krstiti. Recite svećeniku neka dođe, možda će mi onda biti bolje!”
Nažalost, bolesnik je vrlo loše primio svećenika, čak ga je i uvrijedio. Kad sam došla, vikao je:
“Promijenio sam svoje mišljenje, neću svećenika, neću, sestro gubite se!”
Tri sam sljedeća dana ipak dolazila iz poslušnosti prema svojoj poglavarici. Jednako me primao i jednako vrijeđao. Četvrti je dan bila srijeda. Otvorivši vrata, bolesnikova me majka upitala: “Vi još uvijek dolazite?!” “Da, mogu li vidjeti bolesnika?”
“Ako baš hoćete ostati pri svome. Ali tu se ne može ništa više učiniti. Od ponoći je u komi, potpuno je izgubio svijest i više ne govori.”
Nešto me stisnulo oko srca kad sam vidjela siromašnoga umirućeg bolesnika. Oči su mu bile staklene, usta otvorena. Hroptao je. Kleknula sam kraj njega, uzela sam krunicu i počela glasno moliti. Kad je njegova žena počela protestirati, rekla sam joj kako ću, ostati do kraja. Još uvijek moleći, na koljenima sam bespomoćno promatrala kako se nesmiljeno približava smrt. Iznenada mi sine misao kako trebam na bolesnika položiti čudotvornu medaljicu. Objesih mu vrpcu oko vrata, a medaljicu stavih na srce, koje je kao ludo udaralo u posljednjoj borbi. Najednom se počeše micati bolesnikove usne. Što je govorio? “Ja sam proklet, ja sam proklet!”
“Ne, Vi niste prokleti, Vi još živite. Nitko nije proklet dokle god je na ovoj zemlji!”
“Što onda moram učiniti kako ne bih bio proklet?”
“Molite sa mnom ove molitve!”
On je ponavljao svaki moj zaziv. Onda opet reče: “Što moram učiniti kako ne bih bio proklet?”
Ohrabrila sam se i rekla: “Pozvati svećenika!”
Bolesnik pozove svoju majku i ženu.
Došle su vrlo uzbuđene.
“Idite brzo i dovedite mi svećenika!”
Odmah je došao jedan isusovac. Plakala sam.
“Što se dogodilo, sestro?”
“O, velečasni, to je bila presveta Djevica! Ona je učinila čudo! Bio je već na umoru, a ona ga je probudila, Presveta Djevica!”
“Ali, kako je to bilo, sestro?”
Rekla sam mu sve kako je bilo.
Ostavila sam svećenika sama s bolesnikom, otišla u kuhinju i molila se. Poslije duljeg vremena, došao je dobri otac i rekao sa smiješkom: “Idem po sveto ulje i svetu popudbinu.”
Bio je spreman. Nekoliko trenutaka kasnije, primio je gospodin J. svojega Spasitelja, a sveto ga je ulje ojačalo za veliki put u vječnost. Kod zahvale, upitao me bolesnik znadem li pjesmu „Isuse, u tebe se ufam“.
Odgovorila sam kako znam i zapjevala sam, a on se pridružio i pjevao iz sve duše. Na to je opet nastupio san i koma. Ostala sam kod njega do posljednjega daha. Dva sata kasnije usnuo je svoj vječni san.”
Za Rastimo u Gospodinu: fra Petar Ljubičić
